Broj: Revr 282/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelj) J. P. iz L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u S., protiv tuženika-protutužitelja (dalje: tuženik) H. I. d.o.o. Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanja na rad, naknade razlike plaće i sudskog raskida, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-342/2017-2 od 9. studenog 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-426/16 od 13. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-342/2017-2 od 9. studenog 2017. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj Pr-426/16 od 13. srpnja 2017. sudio je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

 

"1. Poništava se tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu br. 1852/165 od 01. travnja 2014. god. Broj 440/16 od 17. ožujka 2016. god.

 

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana vrati tužitelja J. P. na radno mjesto skretničara na kolodvor u K. S. u R. jedinici H. I. J..

 

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju zaostale plaće kao da je radio u bruto iznosu od 7.037,08 kn mjesečno, počev za mjesec ožujak 2016. god. do vraćanja na rad, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaku dospjelu, a neisplaćenu plaću u iznosu od 7.037,08 kn bruto teče od 15-og u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

 

"Raskida se s danom 21. ožujka 2016. god. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme br. 1852/165 za obavljanje poslova radnog mjesta skretničar u kolodvoru K. S., Regionalnoj jedinici H. I. J., koji je sklopljen dana 01. travnja 2014. god. između tuženika-protutužitelja H. I. d.o.o. Z., OIB: … i tužitelja-protutuženika J. P., OIB: …,  L., obzirom da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih stranaka nije moguć. Tužitelj-protutuženik dužan je tuženiku-protutužitelju naknaditi parnični trošak.""

 

Županijski sud u Bjelovaru presudom poslovni broj: Gž R-342/2017-2 od 9. studenog 2017. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

Tako su sudovi odlučili o tužbenom zahtjevu za utvrđenje nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, zahtjevu za vraćanje tužitelja na rad, zahtjevu za naknadu plaće te protutužbenom zahtjevu za sudski raskid radnog odnosa.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je, ne navodeći na temelju koje zakonske odredbe, podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revident u reviziji tvrdi da je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP.

 

Odredbom čl. 385. st. 2. ZPP propisano je da protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda revizija se zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6., 7., 8., 10., 11. i 12. ovoga Zakona može podnijeti samo ako je podnositelj revizije zbog tih povreda žalbom pobijao prvostupanjsku presudu, ili ako su te povrede učinjene tek u drugostupanjskom postupku.

 

Tužitelj u žalbi nije sukladno odredbi čl. 385. st. 2. ZPP isticao počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 7. ZPP već je samo naveo da je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka ne navodeći koju.

 

Budući da tužitelj nije počinjenje navedene povrede odredaba parničnog postupka isticao u žalbi niti je ta povreda učinjena tek u drugostupanjskom postupku, sukladno odredbi čl. 385. st. 2. ZPP revident ne može tu povredu isticati prvi puta tek u reviziji.

 

Revizijski navod koji je tužitelj isticao i u žalbi, da je pred sudovima u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo, niti sadržajno ne predstavlja povredu odredbe čl. 354. stavka 2. točke 7. ZPP, jer nije sud tužitelju odbio zahtjev da se u postupku služi svojim jezikom i pismom niti se tužitelj žalio na to. Tužitelj tijekom postupka nikada nije predlagao da se isprave prevedu na hrvatski jezik.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje (njegova tvrdnja da je svjedodžbu stekao na zakonit način) te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Slijedom navedenog, nije osnovan revizijski navod počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju jer je na temelju lažne svjedodžbe neistinito prikazivao da ima svjedodžbu o završenom obrazovanju, III. stupanj za zanimanje konobar čime je svjesno doveo poslodavca u zabludu o stečenoj stručnoj spremi.

 

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj na temelju ugovora o radu od 1. travnja 2014. bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu skretničara,

 

- da je tužitelj raspolagao svjedodžbom Srednjoškolskog centra V. M. iz K. V. za školsku godinu 1987/88 od 25. srpnja 1988. o stjecanju obrazovanja za zanimanje konobar, III. stupanj srednje, složeno ugostiteljske struke te je tu svjedodžbu predočio poslodavcu koji je tužitelja evidentirao kao osobu sa srednjom stručnom spremom,

 

- da je tuženik temeljem odluke iz prosinca 2014. vršio provjeru dokumentacije o stručnoj spremi svih zaposlenika te je izvršena i provjera vjerodostojnosti i svjedodžbe tužitelja,

 

- da je tuženik zaprimio 10. ožujka 2015. od Javne ustanove – Srednjoškolskog centra N. T. iz K. V. dopis od 4. ožujka 2016. iz kojeg proizlazi da uvidom u matičnu knjigu broj IX pod rednim brojem 65 nije evidentiran J. P. kao polaznik škole i osoba kojoj je izdana svjedodžba o završenom obrazovanju,

 

- da je tuženik 7. ožujka 2016. dao tužitelju izvanredni otkaz ugovora o radu jer je izgubio povjerenje u tužitelja zbog davanja lažne svjedodžbe, a koji gubitak povjerenja predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć,

 

- da je prije donošenja odluke o otkazu proveden postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom koji se protivio odluci o otkazu te je tužitelju omogućeno iznošenje obrane.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan jer je tužitelj prilažući nevjerodostojnu svjedodžbu tuženiku, svjesno doveo tuženika u zabludu da posjeduje stručnu spremu višu od one koju zaista ima čime je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja što predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Iz navedenog proizlazi da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz iz čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14 – dalje: ZR) zbog čega je neosnovan zahtjev za vraćanje na posao prema čl. 124. st. 1. ZR, isplatu naknade plaće te zahtjev za sudski raskid radnog odnosa prema odredbi čl. 125. ZR. Pritom sudovi zaključuju da su ispunjene pretpostavke iz čl. 116. st. 2. ZR, čl. 119. st. 2. ZR i čl. 150. ZR.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome da je dopis kojim je tuženik dokazivao da tužitelj nije stekao svjedodžbu predstavlja nevaljan dokaz koji je izdan u stranoj državi koju je trebalo pribaviti diplomatskim putem te da je tužitelj dugogodišnji, vrijedni, pošteni i disciplinirani radnik tuženika koji je i hrvatski branitelj.

 

Odredbom čl. 116. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

I prema shvaćanju ovog suda dostavljanje poslodavcu lažne svjedodžbe na temelju koje je tužitelj ishodio u službenoj evidenciji tuženika upis srednje stručne spreme čime je doveo poslodavca u zabludu o stručnoj spremi koju tužitelj ima, predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stanaka nastavak radnog odnosa nije moguć jer je poslodavac izgubio povjerenje u radnika.

 

Činjenica da je tužitelj bio dugogodišnji, vrijedan i dobar radnik ne utječe na pravilnost odluke o otkazu.

 

Naime, otkaz ugovora o radu se svodi se na činjenicu da je tužitelj zloupotrijebio tuženikovo povjerenje kada mu je predočio lažnu svjedodžbu da posjeduje stručnu spremu koju zapravo nema.

 

Sama činjenica da je isprava kojom se potvrđuje da je nevjerodostojna svjedodžba o završetku srednjoškolskog obrazovanja tužitelja izdana u stranoj državi ne čini tu ispravu nevaljanim dokazom budući da je ispravu donijelo ovlašteno tijelo - Javna ustanova – Srednjoškolski centar N. T. iz K. V. u Republici Bosni i Hercegovini kao pravni slijednik Srednjoškolskog centra V. M. iz K. V. (što niti tužitelj tijekom postupka nije sporio). U navedenoj ispravi nalaze se svi relevantni podaci o školi koja je izdavatelj isprave te podaci o tome je li tužitelj završio navedenu školu odnosno je li evidentiran kao polaznik te škole iz čega se može zaključiti je li tužitelj doista završio srednjoškolsko obrazovanje za koje je priložio svjedodžbu tuženiku ili nije (tako ovaj sud u odluci poslovni broj: Revr 431/17-2 od 25. travnja 2018.).

 

Tuženik je ispravu sam pribavio izvan sudskog postupka, a pribavljanje isprave diplomatskim putem propisano je za situaciju kada sud tijekom sudskog postupka pribavlja ispravu od nekog tijela u stranoj državi. Budući da je ispravu već pribavio sam tuženik i priložio ju u spis, nije bilo potrebe da ju pribavlja sud diplomatskim putem. Sama činjenica da je ispravu pribavio sam tuženik izvan sudskog postupka od javnog tijela druge države ne čini ju nevaljanom niti je tužitelj uspio osporiti činjenične tvrdnje iznesene u toj ispravi.

 

Budući da iz svega navedenog proizlazi da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR, pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kada je odbijen i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad prema odredbi čl. 124. st. 1. ZR te zahtjev za isplatu naknade plaće.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revident ukazuje u reviziji.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 12. veljače 2019.