Broj: Gž R-230/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. K. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. – A. p. d.o.o., iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva P. i p.j.t.d. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 2 Pr-1994/16-20 od 24. veljače 2017., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 2 Pr-1994/16-20 od 24. veljače 2017. potvrđuje.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 2 Pr-1994/16-20 od 24. veljače 2017. potvrđuje.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka i zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio utvrđenje da su nedopušteni i bez pravnog učinka odluka o poslovno uvjetovanom otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 23. svibnja 2016. i odluka od 30. lipnja 2016., da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te da se tuženiku naloži vratiti tužitelja na posao na radno mjesto savjetnik za posebnu imovinu ili na druge tomu odgovarajuće poslove.                            

              Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere nalaganjem tuženiku da do pravomoćnosti okončanja ovog spora ili do drugačije odluke suda tužitelja vrati na rad na poslove „savjetnik za posebnu imovinu“ ili na druge odgovarajuće poslove uz plaćanje naknade u mjesečnom neto iznosu od 6.669,00 kn (točka I. izreke). Tužitelj je obvezan nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka III. izreke).

 

Protiv te presude i rješenja žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda i rješenje preinače na način da se tužbeni zahtjev i prijedlog za određivanje privremene mjere prihvate, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

 

Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tužitelja kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije, te presuda i rješenje potvrde, uz obvezu tužitelja na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su nedopušteni i bez pravnog učinka odluka o poslovno uvjetovanom otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 23. svibnja 2016. i odluka od 30. lipnja 2016., da se utvrdi da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, da se tuženiku naloži vratiti tužitelja na posao, i to na radno mjesto savjetnik za posebnu imovinu ili na druge tome odgovarajuće poslove, kao i prijedlog za određivanje privremene mjere sadržaja pobliže navedenog točkom I. izreke citiranog rješenja.

 

U provedenom je postupku utvrđeno:

 

- da je tužitelj 29. srpnja 2014. sklopio sa tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove radnog mjesta savjetnika za posebnu imovinu;

 

- da je tuženik 8. rujna 2014. tužitelju otkazao ugovor o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa;

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9158/14-19 od 28. svibnja 2015. utvrđeno da je nedopušten i bez pravnog učinka otkaz ugovora o radu od 29. srpnja 2014. i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (točka I. izreke), tuženiku je naloženo vratiti tužitelja na posao i to na radno mjesto savjetnika za posebnu imovinu ili na druge tomu odgovarajuće poslove (točka II. izreke);

 

- da je rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3719/16-2 od 13. svibnja 2016., na temelju narečene ovršne isprave – presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9158/14-19 od 28. svibnja 2015. određena protiv ovršenika, ovdje tuženika, ovrha tako što se nalaže ovršeniku u roku od tri dana od dana dostave tog rješenja vratiti ovrhovoditelja, ovdje tužitelja, na rad na radno mjesto savjetnika za posebnu imovinu ili na druge tome odgovarajuće poslove;

 

- da je tuženik citirano rješenje o ovrsi primio 18. svibnja 2016. te brzojavom od 21. svibnja 2016. (list 79 spisa) pozvao tužitelja, sukladno narečenoj pravomoćnoj presudi da dođe u poslovne prostorije tuženika, radi vraćanja na rad u ponedjeljak 23. svibnja 2016.;

 

- da je tuženik podneskom datiranim 23. svibnja 2016., zaprimljenog 25. svibnja 2016. u Zavodu (list 62 spisa), od navedenog Zavoda zatražio prijavu osiguranika, ovdje tužitelja, počev od 23. rujna 2014., te da je s tim u svezi tuženik 3. lipnja 2016. obavijestio tužitelja da je uredno prijavljen na Zavod, temeljem pravomoćne presude s danom 23. rujna 2014., koja prijava se tužitelju dostavlja u prilogu;

 

- da iz sadržaja potvrde tuženika od 24. svibnja 2016. (list 39 spisa) proizlazi da je tužitelj 24. svibnja 2016. u poslovnim prostorijama tuženika zaprimio potpisani Aneks ugovora o radu te opis poslova na radnom mjestu specijalist za upravljanje predmetima, a koji mu je uručen i ponuđen temeljem pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9158/14 od 28. svibnja 2015., potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1730/15 od 16. veljače 2016., a sve temeljem poziva na rad poslodavca putem telegrama poslodavca poslanog 21. svibnja 2016. radniku – tužitelju na adresu iz presude i e-maila upućenog od strane gospođe V. B. K. dana 23. svibnja 2016., a nakon što je tužitelj odbio preuzeti odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, uz ponudu izmijenjenog ugovora, na odgovarajućem radnom mjestu 23. svibnja 2016.;

 

- da je tuženik 25. svibnja 2016. tužitelju uputio pismeno u sadržaju kojeg navodi da se nastavno na sastanke i razgovore stranaka održane u poslovnim prostorijama tuženika 23. i 24. svibnja 2016. tužitelj ovim putem poziva najkasnije do kraja radnog dana u petak 27. svibnja 2016. do 16 h doći u poslovne prostorije tuženika s potpisanim primjerkom ponuđenog Aneksa ugovora o radu, kojeg je tužitelj preuzeo dan ranije (24. svibnja 2016.) u primjerku potpisanom od strane ovlaštenih osoba tuženika, a sve kako bi mogao započeti s radom temeljem prava koja je tužitelj ostvario citiranom pravomoćnom presudom i rješenjem o ovrsi; nadalje, s obzirom da je tužitelj 23. svibnja 2016. odbio preuzeti odluku o poslovno uvjetovanom otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, a kojom odlukom je poslodavac, ovdje tuženik postupio po prethodno navedenoj pravomoćnoj presudi i rješenju o ovrsi, već je tužitelj inzistirao na sklapanju Aneksa ugovora o radu na ponuđenom radnom mjestu, čemu je potom i udovoljeno, tuženik navodi da više nema razloga za daljnje odugovlačenje s povratkom na rad, a koji da tužitelj iz raznih neopravdanih razloga izbjegava već treći dan zaredom, smatrat će se da tužitelj ne pristaje na ponuđeni Aneks, iz kojih razloga tuženik u prilogu dostavlja odluku o poslovno uvjetovanom otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu;

 

- da je tužitelj 31. svibnja 2016. primio odluku tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 23. svibnja 2016.;

 

- da tužitelj nije potpisao ponudu izmijenjenog ugovora o radu za radno mjesto specijalist za upravljanje predmetima;

 

- da je tužitelj u zakonom propisnim rokovima iz odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ 93/14 – dalje: ZR) zatražio od tuženika zaštitu povrijeđenog prava i sudsku zaštitu;

 

              - da kod tuženika ne djeluje radničko vijeće ni sindikalni povjerenik, odnosno da tuženik nije imao obvezu savjetovanja prije donošenja pobijanih odluka;

 

              - da je tuženik 16. ožujka 2016. donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, koji se primjenjuje od 1. travnja 2016., kada je prestao važiti Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika od 20. kolovoza 2014.;

 

              - da prema novoj sistematizaciji više ne postoji odjel nekretnina i odjel posebne imovine, niti radno mjesto „savjetnik za posebnu imovinu“ na kojem je bio zaposlen tužitelj, već je osnovan odjel upravljanje predmetima.

 

Slijedom izloženog, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da je autonomno pravo poslodavca odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta i odjela uključujući i pravo na osnivanje, ali i ukidanje pojedinog radnog mjesta za koje ocijeni da organizacijski nije opravdano i za koje nema objektivne potrebe, dakle, da se tuženik reorganizirao i da je na temelju nove organizacije ukinuto radno mjesto na kojem je bio zaposlen tužitelj, a što i prema ocjeni ovoga suda predstavlja opravdani razlog za donošenje poslovno uvjetovanog otkaza iz odredbe čl. 115. st. 1. t. 1. ZR-a.

 

Tužitelj je tijekom prvostupanjskog postupka, a na čemu inzistira i žalbenim navodima isticao da mu tuženik nije mogao otkazati ugovor o radu, jer da u trenutku donošenja pobijane odluke nije bio vraćen na rad.

              Takvi navodi tužitelja nisu osnovani, budući da je u svemu prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da je pravna posljedica pravomoćne i ovršne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9158/14 od 28. svibnja 2015. da se ugovorni odnos tužitelja i tuženika vraća u poziciju kao da otkaza nije bilo, što znači da egzistira prethodno sklopljeni ugovor o radu za radno mjesto savjetnik za posebnu imovinu i tužitelj ostvaruje sva prava i obveze na temelju tog ugovora, ali što pak ne znači i neograničeno pravo da se tužitelj vrati na rad na isto radno mjesto u slučaju kada je u međuvremenu neprijeporno došlo do promjene u organizaciji procesa rada kod tuženika. Stoga nije bilo zapreke da se u datim okolnostima tuženik koristi institutom otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora o radu iz odredbe čl. 123. ZR-a, budući da se ovim institutom zadržava kontinuitet radnog odnosa, ali sada pod izmijenim uvjetima, te što je jedini pravno mogući put izmjene postojećeg ugovora o radu.

 

Iz navedenih razloga u cijelosti su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da nije bio vraćen na rad i da bi zbog toga pobijana odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu bila nedopuštena.

 

Pri tome je potvrda Zavoda o prijavi tužitelja kao osiguranika počev od 23. rujna 2014. dodatni dokaz da je tužitelj ostvario sva prava na temelju činjenice da je prethodni otkaz utvrđen nedopuštenim i da je egzistirao ugovor o radu za radno mjesto savjetnik za posebnu imovinu. Stoga je u potpunosti neodlučno poznavanje tužitelja na potvrdu koju je tuženik izdao 19. svibnja 2016., koje pojedine dijelove sadržaja iste tužitelj izdvaja iz konteksta.

 

Tužitelj žalbenim navodima neosnovano upire i da tuženik nije vodio računa o primjeni odredbe čl. 72. st. 3. Pravilnika o radu, kao i da nije primijenio kriterije iz čl. 73. citiranog Pravilnika, budući da sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da u konkretnom slučaju nije sporno da je postojala mogućnost zapošljavanja tužitelja na drugim poslovima, da je tužitelj imao potrebno obrazovanje i sposobnosti za te poslove i da je te druge poslove tuženik ponudio tužitelju, dok bi obveza tuženika primijeniti kriterije iz čl. 73. Pravilnika o radu postojala u slučaju da je tuženik smanjio broj izvršitelja na radnom mjestu savjetnik za posebnu imovinu, međutim, primjena kriterija ovisi o tome postoje li okolnosti koje dovode radnika u povoljniji položaj u odnosu prema drugim radnicima zaposlenima na istom radnom mjestu glede otkazivanja, pa kako je u ovom slučaju tuženik ukinuo radno mjesto savjetnik za posebnu imovinu i svim radnicima koji su radili na tom radnom mjestu ponuđeno sklapanje Aneksa ugovora o radu, i po ocijeni ovoga suda nije bilo uvjeta za primjenu čl. 73. Pravilnika o radu.

 

Zakonitost pobijane presude ne dovodi se u dvojbu ni tvrdnjama tužitelja da mu je tuženik ponudio radno mjesto specijaliste za upravljanje predmetima koje je niže rangirano radno mjesto, da se radi o službeničkom radnom mjestu, za razliku od radnog mjesta savjetnik za upravljanje predmetima, koje je savjetničko radno mjesto, te da se radi o šikanoznoj ponudi, budući da ponuđeno radno mjesto specijalist za upravljanje predmetima odgovara stručnoj spremi tužitelja, da je ponuđeni iznos plaće isti, pri čemu prigovori tužitelja da se radi o hijerarhijski nižoj razini radnog mjesta, traži probni rad i klauzula o raskidnom uvjetu ovisno o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9158/14, ne čine odluku tuženika o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora nedopuštenom. Isto radno mjesto - specijalist za upravljanje predmetima ponuđeno je i D. H., prethodno također zaposlenom na radnom mjestu savjetnika za posebnu imovinu, iz razloga ukidanja tog radnog mjesta i cjelokupnog odjela, koju ponudu je imenovani prihvatio. K tome, opisani žalbeni navodi nisu osnovani i iz razloga što tužitelj nije prihvatio ponudu izmijenjenog ugovora o radu, u kojoj situaciji kod otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora sud ispituje opravdanost razloga za otkaz, a ne ispituje valjanost ponuđenog novog ugovora o radu.

 

Tužitelj žalbenim navodima subjektivno interpretira i daje ocjenu provedenog dokaznog postupka, osnovom kojeg je sud činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, te donošenjem pobijane presude na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

S obzirom da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, odnosno dokazao ispunjenost pretpostavki iz odredbe čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16) za određivanje predložene privremene mjere, to je pobijano rješenje na zakonu osnovano.

 

Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući da u istom nije uspio, dok tuženiku trošak sastava odgovora na žalbu nije priznat pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 20. ožujka 2019.