Broj: Rev 1326/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. B. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku S. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu L. & P. u Z., protiv tuženika H. t. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. i p. j.t.d. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1535/18-4 od 8. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9478/14-9 od 26. svibnja 2015., u sjednici održanoj 2. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužiteljice te se preinačuju presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1535/18-4 od 8. siječnja 2019. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9478/14-9 od 26. svibnja 2015. i sudi:

 

I. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika H. t. d.d. iz Z., ... od 3. listopada 2014. broj H3-2865859-13-2014 kojom je tužiteljici N. B. iz Z., .... otkazan Ugovor o radu broj H3-1254409-7-2014 od 1. svibnja 2014., te se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na rad na radno mjesto višeg stručnjaka za odnose sa javnošću, u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.250,00 kn u roku 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila utvrđenje da nije dopuštena Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljici od 3. listopada 2014., a ujedno je odbijen i zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad i prijašnje radno mjesto. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, a u toč. III. izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

 

Revizija tužiteljice je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, a slijedom toga predmet spora je i zahtjev  tužiteljice za vraćanje na rad i prijašnje radno mjesto.

 

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu viši stručnjak za odnose s javnošću u Odjelu za korporativne komunikacije na temelju ugovora o radu sklopljenog 1. svibnja 2014.,

 

- da je tuženik 3. listopada 2014. donio Odluku o otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga,

 

- da je tuženik 19. kolovoza 2014. kao poslodavac donio odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kod tuženika i da su tom odlukom utvrđeni razlozi zbog kojih prestaje potreba za radom radnika, broj ukupno zaposlenih radnika, broj, zvanje i poslovi radnika za čijim radom prestaje potreba, kriterijima izbora takvih radnika, kao i iznosu i načinu obračuna otpremnine te mjerama zbrinjavanja,

 

- da je navedenom odlukom tuženika od 19. kolovoza 2014. obuhvaćeno 156 radnika,

 

- da je odluka o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika dostavljena na savjetovanje radničkom vijeću tuženika,

 

- da je radničko vijeće tuženika na 11. sjednici jednoglasno usvojilo zaključak da se ne može očitovati na odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika jer tuženik nije dostavio sve relevantne podatke i nije dao odgovore na postavljena pitanja,

 

- da je radničko vijeće dopisom od 29. kolovoza 2014. koji je dostavljen tuženiku i koji sadržajno odgovara zaključku s 11. sjednice radničkog vijeća navelo da se nije u mogućnosti očitovati na odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika jer poslodavac nije dostavio sve relevantne podatke i na sjednici nije dao odgovore na pitanja,

 

- da je nakon toga radničko vijeće zaprimilo dopis tuženika od 18. rujna 2014. kojim isti započinje postupak savjetovanja u odnosu na pojedinačne odluke o otkazu,

 

- da tuženik nije postupio po zahtjevu i dopisu radničkog vijeća od 29. kolovoza 2014.,

 

- da je sazvana nakon toga 13. sjednica radničkog vijeća koja je održana 25. rujna 2014. u kojem je navedeno da se radničko vijeće protivi namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2014.,

 

- da je radničko vijeće također nakon 13. sjednice od 25. rujna 2014. navelo da će o provedenom savjetovanju obavijestiti Hrvatski zavod za zapošljavanje i dostaviti mu podatke o trajanju savjetovanja te tuženiku uputiti upozorenje da otkloni nepravilnosti koje je učinio tijekom savjetovanja ili da odustane od rješavanja kolektivnog viška radnika,

 

- da je nakon toga tuženik zaključio da je provedeno savjetovanje na način propisano čl. 127. st. 1. do 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR).

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan, odnosno da je tuženik proveo postupak savjetovanja kod kolektivnog otpuštanja viška radnika u skladu s čl. 127. ZR te su postojali i svi opravdani razlozi za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu.

 

Tužiteljica u reviziji između ostalog iznosi revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka te navodi da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve žalbene razloge tužiteljice iz žalbe od 2. lipnja 2015., da postoji kontradiktornost između obrazloženja nižestupanjskih odluka i stanja spisa, odnosno da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a drugostupanjski sud i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica prije svega ističe da tuženik nije proveo savjetovanje sukladno odredbi čl. 150. u vezi čl. 127. ZR, a slijedom toga da nisu postojali niti zakonski uvjeti za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužiteljici.

 

Suprotno navodima revidentice nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP iz razloga jer obje nižestupanjske odluke sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može zaključiti zbog čega su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev  tužiteljice, a nema niti kontradiktornosti između stanja spisa i obrazloženja nižestupanjskih odluka iz razloga jer činjenično stanje nije niti prijeporno, već je prijeporan zaključak nižestupanjskih sudova u vezi tako utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga se obje nižestupanjske presude mogu valjano ispitati, a pored toga drugostupanjski sud je u bitnom odgovorio na žalbene navode tužiteljice slijedom čega nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP ili ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U smislu odredbe čl. 150. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati sa radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. U smislu čl. 150. st. 2. ZR u slučaju iz stavka 1. tog članka poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje, a čl. 150. st. 3. ZR određeno je da se važnim odlukama iz stavka 1. tog članka smatraju osobito odluke o kolektivnom višku radnika iz čl. 127. ZR, te sve druge odluke za koje je u ZR ili kolektivnom ugovoru propisano sudjelovanje radničkog vijeća u njihovu donošenju. Nadalje, podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

 

U smislu odredbe čl. 127. st. 3. ZR poslodavac je dužan, radi provođenja obveze savjetovanja iz stavka 1. tog članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, te kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika.

 

Nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 127. i čl. 150. ZR kada su zaključili u ovom konkretnom slučaju da je poslodavac postupio zakonito i pravilno prilikom savjetovanja o otkazu viška radnika temeljem odluke tuženika od 19. kolovoza 2014. Naime, u odluci tuženika su opisana zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba, broj tih radnika po navedenim zvanjima, ali radnici nisu navedeni imenom i prezimenom, niti je navedeno na kojem radnom mjestu rade. Isto tako je učinjeno i u odnosu na poslove radnika za čijim radom prestaje potreba, dakle na način da je naveden broj radnika koji obavljaju te poslove, ali isti nisu navedeni imenom i prezimenom,  niti je navedeno koji radnici na tim radnim mjestima će ostati na radu i zašto. Stoga nisu pojašnjeni kriteriji primjenom kojih će određeni radnici dobiti otkaze u odnosu na preostale, a koji će na istim poslovima ostati na radu.

 

Radničko vijeće je stavilo primjedbe na odluku tuženika o namjeri otkaza višku radnika i zatražilo je dodatna obrazloženja, a koje tuženik nije dao niti dostavio. Stoga tuženik kao poslodavac nije omogućio održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje, a radničko vijeće je zatražilo od poslodavca odgovore i podatke te ih nije dobilo, pa ovaj sud smatra da se na taj način ne može uzeti da je provedeno savjetovanje s radničkim vijećem u skladu s odredbom čl. 127. ZR. Na taj način osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljice. Ovaj sud je takvo svoje pravno shvaćanje već naveo u presudama ovoga suda broj Revr-973/16-2 od 12 rujna 2017 i broj Revr-380/16-3 od 29. kolovoza2017., Revr 736/18 od 6. veljače 2019.

 

Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti reviziju tužiteljice temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP i preinačiti nižestupanjske presude na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i presuditi kao u izreci.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, kao i u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te je tužiteljici priznat trošak u paušalnom iznosu od 2.500,00 kn sukladno odredbi Tbr. 7./2. navedene Tarife kao i trošak sastava žalbe i revizija sukladno tarifnom broju 10./2. navedene Tarife ili ukupno 5.250,00 kn.

 

Zagreb, 2. travnja 2019.