Broj: Revr 581/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik S. V., odvjetnica u Odvjetničkom društvu J. & V. j.t.d. iz Z., protiv tuženika H. T. d.d. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G., odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. i partneri j.t.d., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-85/17-2 od 1. veljače 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9803/14-24 od 22. prosinca 2016., u sjednici održanoj 3. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Preinačuje se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-85/17-2 od 1. veljače 2018. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9803/14-24 od 22. prosinca 2016., i sudi:

 

"1. Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu broj H3-2865859-7-2014 od 3. listopada 2014., kojom je tuženik H. T. d.d., ..., Z., OIB: ..., otkazao tužitelju B. A. iz Z., ..., OIB ..., Ugovor o radu broj H3-1254414-812-2014, nije dopuštena, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto Viši stručnjak za upravljanje poslovnim zahtjevima, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužitelja, u roku od 8 dana.

 

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9803/14 od 22. prosinca 2016., odbijen (toč. I. izreke) je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu broj H3-2865859-7-2014 od 03.10.2014., kojom je tuženik H. T. d.d., ..., Z., OIB: ..., otkazao tužitelju B. A. iz Z., ..., OIB ..., Ugovor o radu broj H3-1254414-812-2014, nije dopuštena, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

 

II. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto Viši stručnjak za upravljanje poslovnim zahtjevima, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužitelja, u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

 

Odlukom o troškovima parnice iz toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju platiti tuženiku troškove u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-85/17 od 1. veljače 2018. odbijena je žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. ZPP. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači i drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev te obveže tuženika na naknadu troškova parničnog postupka uključujući i trošak sastava revizije, podredno da obje presude ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

 

Revizija je osnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, - dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj je općenito naveo da pobija presudu zbog revizijskih razloga iz odredbe čl. 385. st. 1. ZPP, tom odredbom je propisano da protiv drugostupanjske presude, protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizija se može podnijeti: 1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP (uz navedene iznimke), te 2) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

Međutim, u ovom slučaju tužitelj je određeno naveo samo bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, pa je pobijana presuda ispitana samo u odnosu na te bitne povrede (arg. iz čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP, na koji se pozvao tuženik, postoji kada presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Tužitelj je u reviziji naveo da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi da su nejasni ili proturječni, kao i da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nadalje je navedeno da su zaključci drugostupanjskog suda u suprotnosti s rezultatima dokaznog postupka.

 

Ovaj sud nije našao da bi u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom bila počinjena navedena apsolutno bitna povreda odredaba postupka.

 

U obrazloženju prvostupanjske presude su izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, a navedeno je i koje je odredbe materijalnog prava sud primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka. Ni sam tužitelj, koji se pozvao na navedenu bitnu povredu odredaba postupka, nije ukazao na neku konkretnu proturječnost između sadržaja izvedenih dokaza i navoda o odlučnim činjenicama utvrđenim na temelju tih dokaza, niti je takve proturječnost po reviziji utvrdio ovaj sud.

 

Drugostupanjski sud je pak, sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i ukratko označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Iz obrazloženja presude proizlazi da drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali je zauzeo drugačije pravno shvaćanje glede primjene materijalnog prava na utvrđenje činjenice.

 

Iako tuženik u reviziji ističe da reviziju podnosi i zbog počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP, u samoj reviziji se pobliže ne navodi u čemu bi se ta povreda sastojala, pa taj revizijski razlog ovaj sud cijeni paušalno iznesenim.

 

Revizijskim navodima se u obrazloženju revizijskog razloga ove bitne povrede zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja i zaključci sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile otkazu tužiteljevog ugovora o radu, te pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na obvezu tuženika kod poslovno uvjetovanog otkaza, savjetovati se s radničkim vijećem i ponuditi tužitelju drugo odgovarajuće radno mjesto.

 

Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Nadalje valja napomenuti da pogrešan pravni pristup u rješenju spora ne znači sam po sebi ujedno počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava moguće ispitati zakonitost pobijane presude.

 

Osnovan je, međutim, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 127., te (ne)primjena odredbe čl. 135. i čl. 150. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR/14) u vezi s poštivanjem propisane procedure redovitog otkazivanja ugovora o radu zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da je tuženik Odlukom o otkazu Ugovora o radu broj H3-2865859-86-2014 od 3. listopada 2014. (dalje: Odluka o otkazu) tužitelju, koji je na temelju Ugovora o radu 1. svibnja 2014.. radio na radnom mjestu Viši stručnjak za upravljanje poslovnim zahtjevima u Odsjeku za upravljanje poslovnim zahtjevima i projektima-Sektor za razvoj sustava mreže i usluga-Tehničke funkcije, otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga;

 

- da je tužitelj protiv odluke o otkazu pravovremeno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava, a potom i tužbu u ovom predmetu;

 

- da iz sadržaja Odluke o otkazu proizlazi kako je dana 19. kolovoza 2014. poslodavac donio odluku o namjeri rješavanje kolektivnog viška radnika u H. T. d.d. (dalje u tekstu: Odluka o namjeri), kojom su utvrđeni razlozi zbog kojih prestaje potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim radom prestaje potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina te mjerama zbrinjavanja. Uprava je utvrdila da je kolektivnim viškom obuhvaćeno 156 radnika;

 

- da je Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kod tuženika u 2014. Uprava tuženika obrazložila time što se bitno smanjuje potreba upravljanja poslovnim zahtjevima što dovodi do smanjenja potrebnog broja izvršitelja Stručnjak za upravljanje poslovnim zahtjevima i Viši stručnjak za upravljanje poslovnim zahtjevima;

 

- da je u Odluci o namjeri u odnosu na kriterije za utvrđivanje viška radnika tuženik naveo da će se voditi računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR-a, a osim zakonskih, tuženik će primijeniti i dodatne kriterije: procjene učinka radnika u 2013.g., te da li se radi o radnicima s 5 i više uzdržavanih članova obitelji, da li se radi o radniku koji je jedan od dva člana iste obitelji koji su istovremeno proglašeni viškom, te o radniku s osobito teškim socijalnim statusom, s time što će se radnicima kojima će se ugovor o radu otkazati iz poslovno uvjetovanih razloga, isplatiti otpremnina u skladu sa ZR-om, odnosno odredbama čl. Kolektivnog ugovora;

 

- da su u privitku Odluke u Prilogu 1. opisana zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba, te broj tih radnika po navedenim zvanjima, ali da radnici nisu navedeni imenom i prezimenom, niti je navedeno na kojem radnom mjestu rade, niti je navedeno koji radnici na tim radnim mjestima će ostati na radu i zašto, odnosno nisu pojašnjeni kriteriji primjenom kojih će određeni radnici dobiti otkaze u odnosu na preostale, koji će na istim poslovima ostati na radu;

 

- da je tuženik omogućio testiranje radnika za čijim radom prestaje potreba u svrhu ponude obavljanja poslova u Sektoru za korisničku podršku i to na radnom mjestu Agenta ali tužitelj nije zadovoljio uvjete ponuđenog ranog mjesta;

 

- da je Uprava društva dana 19. kolovoza 2014. donijela Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u HT-u 2014. godini, i istoga dana zatražila mišljenje radničkog vijeća;

 

- da je Radničko vijeće održalo je sjednicu dana 27. kolovoza.2014., na kojoj je na dnevnom redu bila i navedena Odluka tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, a na samoj sjednici je Radničko vijeće tražilo od poslodavca neke odgovore i to: zašto su pojedini radnici na listi viška te da li su se njihovi poslovi prestali obavljati ili nisu, međutim da je poslodavac smatrao kako je sve to naveo u materijalu koji im je dao na savjetovanje;

 

- da Radničkom vijeću, nisu dana niti konkretno imena radnika koji su po tuženiku višak, razlozi zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom tih radnika su bili općeniti i nije se moglo razaznati koji će se to poslovi prestati obavljati kod tuženika, da tuženik nije dao podatak koliko radnika radi na pojedinom radnom mjestu te koje kriterije je tuženik primijenio prilikom odlučivanja tko će od tih radnika biti višak, a tko će ostati na radu;

 

- da tuženik Radničkom vijeću nije dostavio navedene podatke, niti im je prikazao bilo kakve kriterije koje je primijenio prilikom utvrđenja viška radnika, odnosno izboru takvih radnika koje će proglasiti viškom, te nije dostavio Listu usporednih radnika, a niti kriterije zašto su upravo ti radnici proglašeni viškom, odnosno zašto dobivaju otkaze, a u odnosu na druge radnike koji ostaju na radu;

 

- da je na sjednici Radničkog vijeća zatraženo od poslodavca da Odluku o namjeri stavi van snage i da se pokuša sklopiti sporazum kojim bi se na najmanju mjeru smanjilo otkazivanje ugovora o radu.

 

Na temelju navedenih činjenica sudovi su zaključili da je tuženik na valjani način proveo cjelokupni postupak otkazivanja ugovora radu polazeći od intencije zakonodavca da se novim zakonskim uređenjem kolektivnog otpuštanja radnika nastojao skratiti i pojednostavniti postupak na način da je ukinuta obveza poslodavca da izradi program zbrinjavanja viška radnika te su skraćeni rokovi u kojima je poslodavcu dozvoljeno otkazati ugovore o radu, odnosno da je tuženik proveo postupak sukladno čl. 127. i čl. 128. ZR.

 

Tuženik je osnovano revizijom osporio pravno shvaćanje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda na kojemu se temelji obrazloženje pobijane odluke u odnosu na pravilnu primjenu odredbe čl. 127. ZR, te (ne)primjenu odredbe čl. 115., 150. i čl. 135. ZR.

 

Dopuštenost Odluke o otkazu ugovora o radu potrebno je ocijeniti kroz primjenu odredaba Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, - dalje ZR/14.) i to:

 

- čl. 115. st. 1. toč. 1., kojom je propisano: "Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju (1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)";

 

- čl. 127. st. 1., kojom je propisano: "Poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorice radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika";

 

- čl. 127. st. 2., kojom je propisano: "U višak radnika iz stavka 1. ovoga članka ubrajaju se radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca";

 

- čl. 127. st. 3., kojom je propisano: "Poslodavac je dužan, radi provođenja obveze savjetovanja iz stavka 1. ovoga članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika";.

 

- čl. 135. st. 3., kojom je propisano: " U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu";

 

- čl. 150. st. 1., kojom je propisano: "Prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika";

 

- čl. 150. st. 2., kojom je propisano: "U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje";

 

- čl. 150. st. 3., kojom je propisano: "Važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka smatraju se osobito odluke o (...) kolektivnom višku radnika iz članka 127. ovoga Zakona te sve druge odluke za koje je ovim Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisano sudjelovanje radničkog vijeća u njihovu donošenju";

 

- čl. 150. st. 4., kojom je propisano: "Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke."

 

U rješenju spora valja poći od toga da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja utvrđuje postojanje trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, pa može s obzirom na racionalizaciju poslovanja utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba.

 

Međutim, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac prije odluke o otkazu provede postupak u skladu s naprijed citiranim odredbama ZR/14.

 

Tuženik je u ovom slučaju propustio postupiti u skladu s odredbom čl. 127., 135. i 150. ZR/14, jer se nije na zakonom propisan način savjetovao sa radničkim vijećem.

 

Naime, sastavni dio tuženikove Odluke o namjeri čini Prilog 1. u kojemu su opisana zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba, te broj tih radnika po navedenim zvanjima, ali radnici nisu navedeni imenom i prezimenom, niti je navedeno na kojem radnom mjestu rade. Isto tako je učinjeno i u odnosu poslove radnika za čijim radom prestaje potreba, dakle, na način da je napisan broj radnika koji obavljaju te poslove, ali isti nisu navedeni imenom i prezimenom, niti je navedeno koji radnici na tim radnim mjestima će ostati na radu i zašto. Dakle, nisu pojašnjeni kriteriji primjenom kojih će određeni radnici dobiti otkaze u odnosu na preostale, koji će na istim poslovima ostati na radu.

 

Radničko vijeće je stavilo primjedbe na Odluku o namjeri i zatražila dodatna obrazloženja.

 

Nadalje, poslodavac je propustio radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje. Radničko vijeće je održalo sjednicu dana 27. kolovoza 2014. na kojoj je na dnevnom redu bila i navedena Odluka tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, a na samoj sjednici je Radničko vijeće tražilo od poslodavca neke odgovore i to: zašto su pojedini radnici na listi viška, da li su se njihovi poslovi prestali obavljati ili nisu. Međutim, poslodavac je zahtjev odbio smatrajući da je sve podatke naveo u materijalu koji im je dao na savjetovanje.

 

Stoga je pogrešno pravno shvaćanje i prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da se Radničko vijeće nije protivilo namjeravanoj odluci tuženika o otkazu, jer se uslijed nedovoljnih podataka nije ni mogao očitovati (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske i u presudi broj Revr 973/16-2 od 12. rujna 2017.).

 

Zbog iznijetih razloga po ocjeni ovoga suda poslodavac nije proveo savjetovanje s Radničkim vijećem u skladu s odredbom čl. 127. ZR/14.

 

Obzirom na navedenom, ovaj sud je zaključio da je odbijanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer odluka o otkazu nije dopuštena, pa je tuženik dužan vratiti tužitelja na posao po čl. 124. st. 1. ZR/14. Stoga je, valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti odluku suda prvog i drugog stupnja primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP i odlučiti kao u toč. 1. i 2. izreke ove presude.

 

Kad se povodom pravnog lijeka preinačuju nižestupanjske odluke, potrebno je odlučiti o ukupnim troškovima spora (čl. 166. st. 2. ZPP).

 

Tužitelj je uspio s revizijom, pa mu je tuženik dužan po čl. 154. st. 1. ZPP naknaditi sve potrebne troškove postupka koji se sastoje od troškova jednokratne naknade za cjelokupni postupak u iznosu od 2.000,00 kuna (tbr. 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) uz pripadajući PDV od 500,00 kuna ili ukupno 2.500,00 kuna (toč. 3. izreke).

 

Zagreb, 3. travnja 2019.