Broj: Revr 558/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. V. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica P. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika H., Z., kojeg zastupa punomoćnik T. G. iz Odvjetničkog društva G., H., Ž. d.o.o., odvjetnicima u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1041/17-2 od 19. ožujka 2018., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2753/16-22 od 26. listopada 2017., u sjednici održanoj 3. travnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja T. V., kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuju troškovi odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2753/16-22 od 26. listopada 2017, odbačena je tužba (toč. I. izreke) koja sadrži tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se da nije dopuštena, a niti zakonita, odluka tuženika, kojom je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu od 23. prosinca 2004. godine, pa stoga radni odnos tužitelja u tuženiku nije niti prestao 19. srpnja 2016. godine.

 

II. Nalaže se tuženiku, da tužitelja s danom 19. srpnja 2016. godine, vrati na radno mjesto i poslove Tajnika H., koje je obavljao prije nedopuštenog prestanka radnog odnosa, a ukoliko takovog radnog mjesta više nema u tuženiku, na odgovarajuće poslove sukladno tužiteljevoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ove parnice  u roku od 8 dana, zajedno sa zateznim kamatama, sukladno čl. 29 Zakona o obveznim odnosima, počev od dana presuđenja  pa do isplate, sve pod prijetnjom ovrhe.“

 

Rješenjem o troškovima parnice sadržanim u toč. II. izreke ove prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Drugostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-1041/17-2 od 19. ožujka 2018., odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, potvrđeno je prvostupanjsko rješenje te su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), kojom pobija presudu zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. ZPP. Predlože da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsko rješenje i ukine rješenje suda prvog stupnja, odnosno da prihvati revizije i ukine u cijelosti odluku suda drugog stupnja, uz naknadu troškova revizijskog postupka.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja.

 

U odgovoru na reviziju tuženik navodi, u bitnom, kako je pravilno utvrđeno da tužitelju dostavljena odluka o otkazu ugovora o radu i da on nikada nije podnio zahtjev za zaštitu prava, te da je stoga pravilnom primjenom čl. 133. st. 1., 2. i 3. Zakona o radu odbačena kao nepravovremena njegova tužba. Predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu i zahtjeva naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Presuda je ispitana sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP - samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u reviziji ističe postojanje bitnih povredu odredaba parničnog postupka predviđenih odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. te čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP i 12. ZPP, pa je pobijana presuda ispitana samo u odnosu na te bitne povrede (arg. iz čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koji se pozvao tuženik, postoji kada presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

S obzirom na to da je pobijanom odlukom drugostupanjskog suda - bez ikakvih nedorečenosti ili kontradiktornosti u razlozima - udovoljeno zahtjevima propisanim odredbom čl. 375. st. 1. ZPP jer je sud, u okviru žalbenih razloga provjerio pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja te u obrazloženju svoje odluke odgovorio na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za odluku u ovom sporu, po ocjeni ovoga suda u drugostupanjskoj odluci nema bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

U odnosu na sve prigovore kojima se dovode u pitanje dokazi koje je sud uzeo u obzir kod utvrđivanja relevantnih činjenica za utvrđenje (ne)pravovremenosti tužbe (dostava otkaza, datum saznanja za otkaz, podnošenje zahtjeva za zaštitu poslodavcu) treba, prije svega, naglasiti da je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP), kao i na ocjenu dokaza, u pravilu pridržano za prvostupanjski sud, koji prema svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP).

 

Iz sadržaja revizije, zapravo, proizlazi da tužitelj prigovora tome što su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili dokaze i pogrešno zaključili da je tužitelju valjano dostavljena odluka o otkazu. Navode tužitelja, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja time što iznosi tvrdnje o činjenicama koje on smatra odlučnima, ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog navedenog, u nižestupanjskim odlukama nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, na koju se u reviziji upire.

 

Nije ostvarena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 12. ZPP time što su sudovi u ovoj parnici (kao prethodnom pitanju) odlučili o legitimnosti tijela poslodavca za donošenje predmetne Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Za takvo postupanje suda postoji ovlaštenje u st. 1. čl. 12. ZPP sve dok o tome još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo. Na to ovlaštenje nema utjecaja okolnost da se pred nadležnim upravnim tijelom odlučuje o legitimnosti rada nove skupštine HZS, njenog Izvršnog odbora i predsjednika R. L., odnosno da je postupak u tijeku pred Ministarstvom uprave, s obzirom na to da o tom spornom pitanje ne postoji pravomoćna odluka te da odluka parničnog suda o prethodnom pitanju ima učinak samo u predmetnoj parnici (st. 2. čl. 12. ZPP).

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu, zahtjev da radni odnos tužitelja nije prestao, te vraćanje na rad na isto ili odgovarajuće radno mjesto.

 

Prvostupanjski sud je rješenjem odbacio tužbu, a drugostupanjski sud potvrdio takvo rješenje uz obrazloženje da je tužitelj propustio prekluzivni rok od 15 dana propisan odredbom čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 dalje: ZR).

 

Tom odredbom je određeno da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom mu je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava te ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva radnika za zaštitu prava ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštiti povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tuženik pobijanu Odluku o otkazu ugovora o radu od 19. srpnja 2016. utemeljio na činjenici da je tužitelj osobito teško povrijedio obveze iz radnog odnosa jer po pozivu nije predao ključeve i traženu dokumentaciju tuženika;

 

- da je Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju upućena na adresu iz ugovora o radu preporučenom poštanskom pošiljkom dana 20. i 29. srpnja 2016., ali da tužitelj pošiljke nakon ostavljene obavijesti nije podigao;

 

- da je sam tužitelj dana 27. srpnja 2016. svojom Odlukom izvanredno otkazao ugovor o radu što je tuženik zaprimio 2. kolovoza 2016.;

 

- da iz tužbe proizlazi kako je tužitelj dana 19. srpnja 2016. saznao da više ne obnaša tu funkciju jer mu je u HZMO-u rečeno da je odjavljen kao osiguranik od strane poslodavca;

 

- da se tužitelj nije prije podnošenja tužbe 8. studenog 2016. nikada obratio poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu, već je samo dopisom od  30. rujna 2016. tražio da ga se vrati na rad.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja, po ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbe ZR kada su zaključili da je tužitelj prekludiran s traženjem sudske zaštite i odbacili tužbu.

 

Ovo stoga jer je tužitelju u dva navrata pokušana dostava Odluke o otkazu poštanskom preporučenom pošiljkom na adresi za koju u svom stranačkom iskazu potvrdio da je njegova; da mu je Odluka o otkazu dostavljena elektronskom poštom; da je i sam otkazao ugovor o radu 27. srpnja 2016. i izjavio da je toga dana saznao za izvanredni otkaz poslodavca te da je tužbu podnio 8. studenog 2016. bez prethodnog traženja zaštite povrijeđenog prava kod poslodavca.

 

Iz svega navedenog proizlazi pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova kako je tužitelj znao za Odluku i njezin sadržaj i ranije, ali da je to sasvim pouzdano znao najkasnije 27. srpnja 2016., kada je sam otkazao ugovor o radu. Tada je (prema vlastitom iskazu) saznao i za pobijani izvanredni otkaz. Nakon toga se nepoduzimanje mjera za zaštitu prava prema poslodavcu treba pripisati propustu i/ili pasivnosti tužitelja, pa u takvoj situaciji računanje navedenih rokova iz odredaba čl. 133. ZR ne može ići na teret tuženika (poslodavca). Pritom je još potrebno naglasiti kako - sve kada bi se dopisu od 30. rujna 2016. dalo značenje zahtjeva za zaštitu prava - on je također nepravovremen (izvan roka od 15 dana iz odredbe čl. 133. st. 1. ZR).

 

Propustivši podnijeti zahtjev poslodavcu za zaštitu povrijeđenog prava u prekluzivnom roku, tužitelj je izgubio pravo na sudsku zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa. Zato su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava ocijenivši da je tužba nedopuštena i odbacili tužbu po čl. 133. st. 2. ZR u vezi s čl. 282. st. 1. ZPP.

 

Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. u vezi čl. 400.a ZPP.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u toč. 2. izreke presude.

 

Zagreb, 3. travnja 2018.