Broj: Gž R-235/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to: Vicka Prančića, predsjednika vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja i Denis Pancirov Parcen, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. D. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. J., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. H., društvo s ograničenom odgovornošću za trgovinu Z., OIB: …, radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na posao, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Pr-5049/18-16 od 28. veljače 2019., na sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Pr-5049/18-16 od 28. veljače 2019., na način da se sudi:

 

a) Utvrđuje se da tuženikova odluka od 28. travnja 2017., o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 1. studenog 2009. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

 

b) Nalaže se tuženiku da u roku 8 dana vrati tužitelja na rad, na isto radno mjesto, po istom Ugovoru o radu.

 

II. Nalaže se tuženiku da u roku 8 dana s osnove naknade parničnog troška isplati tužitelju iznos od 4.000,00 kuna (četiri tisuće kuna)   

 

Obrazloženje

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev sadržaja kao u točki I. a) i b) ove drugostupanjske presude.

 

Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2.  i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14. - odluka USRH dalje ZPP). Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način usvoji tužbeni zahtjev.

 

Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

Žalba tužitelja je osnovana.

 

Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest ocjena dopuštenosti odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a koja odluka je donesena 28. travnja 2017. S tim u svezi predmet spora jest i zahtjev tužitelja da ga tuženik vrati na posao u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza.

 

Prije svega je za navesti kako je prvostupanjski sud u ovom predmetu prvotno već donio presudu i to 31. siječnja 2018. pod poslovnim brojem 25 Pr-1107/17 -9. Odlučujući o žalbi tužitelja Županijski je sud u Splitu, dana 6. rujna 2018., pod poslovnim brojem: Gž R- 317/2018-2, rješenjem ukinuo navedenu presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Sada pak u ponovljenom postupku, prvostupanjski je sud ponovno donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće činjenice:

 

- da je između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca dana 1. studenog 2009. zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

 

- da je tužitelj radio kod tuženika na mjestu prodavača,

 

- da je 28. travnja 2017. tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, i to stoga jer da je  za vrijeme radnog vremena, dana 14. travnja 2017., utvrđena njegova alkoholiziranost od 0,28 g/kg u 17.50 sati, odnosno od 0,19 g/kg u 18.14 sati,

 

- da je prisutnost alkohola u organizmu tužitelja od 0,28 g/kg utvrđena u 17.50 sati putem alkometra DRAGER tip 6810, dok je u 18.15 sati količina alkohola u njegovom organizmu iznosila 0,19 g/kg, što da je također utvrđeno uz upotrebu alkometra DRAGER. Sve navedeno razvidno je iz sporne odluke o otkazu (str. 5 do 7 spisa).  

 

- da je protiv navedene odluke o otkazu tužitelj podnio tuženiku zahtjev za zaštitu pravu, koji tuženik  nije prihvatio.

 

- da je Pravilnikom o radu tuženika od 30. lipnja 2010. i to baš odredbom članka 52. točka 3. propisano kako će se povredom radnog odnosa smatrati osobito ako radnik dođe na posao pod utjecajem bilo kakve droge, alkohola ili lijekova, odnosno ukoliko radnik za vrijeme radnog vremena konzumira bilo kakve droge, alkohol ili lijekove, osim onih lijekova koji su propisani radniku od doktora medicine (Pravilnik o radu, 73. do 81. spisa).

 

Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Uostalom ni same parnične stranke nisu posebno osporavale ni jednu od navedenih i utvrđenih činjenica.

 

Odmah je za istaknuti da ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka iz odredbi članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a na neke druge povrede postupka tužitelj niti ne ukazuje.

 

Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u bitnome navodi kako okolnost da je tužitelj dana 14. travnja 2017. došao na radno mjestu u stanju alkoholiziranosti predstavlja tako tešku povredu radne obveze nakon koje daljnji radni odnos između tužitelja i tuženika nije moguć. Ovo posebno stoga jer da je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu prodavača što da pretpostavlja neposredni kontakt sa kupcima, pa da je poslodavcu neprihvatljivo da kupci budu u kontaktu sa alkoholiziranom osobom. Pored toga, a u prilog svog zaključka kako je izvanredni otkaz tužitelju dopušten, prvostupanjski sud navodi kako je tužitelj i ranije od strane tuženika bio upozoravan na povrede iz radnog odnosa i to baš 22. veljače 2013. i 12. rujna 2016., no da tužitelj nije pokazao volju da se prilagodi potrebama posla.

 

Tužitelj je u žalbi, baš kao i tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, isticao kako je do njegove alkoholiziranosti došlo stoga što je prije dolaska na posao popio malo piva zbog iznenadne vijesti da se ženi prijatelj koji mu je uručio i pozivnicu za vjenčanje. Žalitelj smatra kako je odluka o izvanrednom otkazu "drakonska" i nedopuštena.

 

Razmatrajući pobijanu presudu, žalbu tužitelja kao i odgovor na žalbu tuženika ovaj drugostupanjski sud navodi slijedeće.

 

Odredbom članka 116. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br: 93/14. i 127/17.), dalje ZR, propisano je kako poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobite važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je kako se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Nadalje, odredbom članka 120. stavak 2. ZR-a određeno je kako poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz.

 

U obrazloženju otkaza poslodavac mora navesti sve bitne činjenice na temelju kojih je utvrdio razloge za otkaz, a ako je riječ o izvanrednom otkazu ugovora o radu, o kojem je i riječ u konkretnom slučaju, poslodavac mora obrazložiti i je li poštovao rok za otkaz predviđen odredbom članka 116. stavak 2. ZR-a. Da bi se otkaz (izvanredni)  ugovora o radu smatrao obrazloženim poslodavac mora na jasan i nedvojben način radniku staviti na znanje o kojoj je osobito teškoj povredi radne dužnosti riječ, odnosno koja je to osobito važna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć. U odluci o otkazu poslodavac mora navesti sve one konkretne činjenice koje bi upravo s obzirom na tužitelja i s obzirom na vrijeme kad se otkaz daje opravdavale upravo takvu odluku. Obrazloženje otkaza vrlo je važno sa aspekta radnika jer radnik samo na taj način može valjano pobijati opravdanost otkaza i tvrditi da poslodavac nije imao opravdane razloge za otkaz. Radnika se ne smije dovesti u situaciju da zbog manjkavog i nejasnog obrazloženja otkaza sam istražuje zbog kojih je konkretno povreda ili propusta u radu "okrivljen". Za napomenuti je kako u slučaju da je pisano obrazloženje otkaza ugovora o radu nejasno i bez navođenja konkretnih činjenica i okolnosti koje bi bile relevantne za donošenje takve odluke, takvo obrazloženje treba tumačiti u korist radnika, odnosno primijeniti načelo in favorem laboratores.

 

Iz sadržaja predmetne Odluke o otkazu razvidno je kako je tuženik 24. travnja 2017. izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju zbog njegove utvrđene alkoholiziranosti od 0,28 g/kg odnosno 0,19 g/kg , dana 14. travnja 2017., a koja po mišljenju tuženika predstavlja osobito tešku povredu obvezu iz radnog odnosa, nakon koje nastavak radnog odnosa nije moguć. U svezi predmetne alkoholiziranosti tužitelja koja je u konačnici dovela do izvanrednog otkaza ugovora o radu za reći je slijedeće. Zaista, alkoholiziranost radnika na radnom mjestu vrlo često predstavlja osobito tešku povredu radne obveze koja opravdava izvanredni otkaz ugovora o radu. No, nije svaka alkoholiziranost razlog za izvanredni otkaz već samo ona koja bi predstavljala osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć. U konkretnom slučaju Pravilnik o radu tuženika u članku 52. točka 3. tek određuje kako se povredom radnog odnosa smatra ako radnik dođe na posao pod utjecajem alkohola. Nadalje, iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelj prije predmetnog slučaja  dolazio na posao pod utjecajem alkohola ili da je konzumirao alkohol na radnom mjestu. Također je za istaknuti kako je tužitelju u predmetnom slučaju utvrđen relativno mali stupanj alkoholiziranosti (0,28 g/kg odnosno 0,19 g/kg), a s obzirom da je isti kod tuženika radio na mjestu prodavača za zaključiti je kako kod tako utvrđene alkoholiziranosti, tužitelj ne bi u bitnome bio onemogućen u obavljanju radnih zadataka odnosno ispunjavanju radnih obveza prodavača, što uostalom nije ni utvrđeno u ovom postupku.

 

Dakle, u bitnome, iako nesporno utvrđena alkoholiziranost tužitelja u vrijeme radnog vremena dana 14. travnja 2017. nedvojbeno predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa, koja je štoviše predviđena i označenim Pravilnikom tuženika, ona ipak u konkretnom slučaju, a uzimajući u obzir sve navedene okolnosti predmetnog slučaja, ne predstavlja tako tešku povredu obveze iz radnog odnosa , zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka radni odnos ne bi bio moguć. Ovdje je za napomenuti kako izvanredni otkaz predstavlja najteži oblik prestanka radnog odnosa, bez poštivanja otkaznog roka i isplate otpremnine. Taj se otkaz smije donijeti samo u iznimnom slučaju kada zbog osobito grubog kršenja obveze iz radnog odnosa, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa  nije moguć. U konkretnom slučaju, za ponoviti je, a vodeći računa o relativno malom stupnju alkoholiziranosti tužitelja, poslu koji je obavljao kod tuženika (prodavač), te okolnosti da prije predmetnog događaja od 14. travnja 2017. nije utvrđeno da bi tužitelj na radnom mjestu bio alkoholiziran ili konzumirao alkohol, droge ili slična opojna sredstva, ovaj drugostupanjski sud smatra kako u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke iz članka 116. stavak 1. ZR-a, pa sporni izvanredni otkaz nije dopušten, a radni odnos parničnih stranaka nije prestao.

 

Ovdje je za napomenuti kako tvrdnje prvostupanjskog suda iz obrazloženja pobijane presude, da je sporni izvanredni otkaz dopušten i stoga što je tužitelj prije spornog događaja upozoravan na obveze iz radnog odnosa i to baš 22. veljače 2013. i 12. rujna 2016. nisu pravno prihvatljive. Naime u konkretnom slučaju, prilikom ocjenjivanja (ne)dopuštenosti predmetne odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 28. travnja 2017., pravno je nebitno je li tužitelj 22. veljače 2013. i 21. rujna 2016. bio pisano upozoren na kršenje svojih obveza na radu, ovo tim više što se u navedenim pisanim upozorenjima ( str. 33. i 35. spisa), neovisno jesu li ista uopće osnovana, tužitelj ne upozorava na istovrsna kršenja radnih obveza koja mu se u predmetnom otkazu stavljaju na teret (alkoholiziranost).

 

Odredbom članka 124. stavak 1. ZR-a propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vračanje radnika na posao.

 

Slijedom navedenog, trebalo je preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu  na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev sadržaja kao u točkama I. a) i b) izreke ove drugostupanjske presude tj. da se sporni otkaz utvrdi nedopuštenim te naloži vraćanje tužitelja na posao. Stoga je odlučeno kao u točkama I. a) i b) izreke, a ovo u suglasju sa odredbom članka 373. točka 3. ZPP-a. 

 

Odredbom članka 166. stavak 2. ZPP-a propisano je da kada sud preinači odluku protiv koje je pravni lijek podnesen, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom. Tužitelj, koji je bio zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, zahtijevao je  parnični trošak. Stoga je tužitelju trebalo priznati trošak od 200 bodova, a ovo na temelju T. br. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje "Tarifa"). Pri vrijednosti jednog boda od 10,00 kuna (T.br. 50 "Tarife") trošak navedenog zastupanja tužitelja iznosi 2.000,00 kuna. Na ovaj iznos trebalo je tužitelju priznati i trošak poreza na dodanu vrijednost od 25%, a na temelju T. br. 42. "Tarife", što čini daljnjih 500,00 kuna, odnosno 2.500,00 kuna. Nadalje, tužitelju je trebalo priznati i trošak sastava žalbe na presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Pr-1107/17 -9 od 31. siječnja 2018., 60 bodova, kao i trošak sastava žalbe na sada pobijanu prvostupanjsku presudu, također u iznosu od 60 bodova, dakle ukupno 120 bodova, a ovo na temelju odredbe T. br. 10. stavak 2. "Tarife". Pri vrijednosti jednog boda od 10,00 kuna (T.br. 50 "Tarife") trošak sastavljanja žalbi po tužitelju iznosi 1.200,00 kuna. Konačno na ovaj iznos od 1.200,00 kuna trebalo je tužitelju priznati i trošak poreza na dodanu vrijednost od 25%, a na temelju T. br. 42. "Tarife", što čini daljnjih 300,00 kuna, odnosno ukupno za sastavljanje žalbi 1.500,00 kuna. Slijedom navedenog ukupni parnični trošak koji je tužitelju trebalo priznati jest 4.000,00 kuna (2.500,00 kuna + 1.500,00 kune = 4.000,00 kuna). Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke presude, a u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

U Splitu 4. travnja 2019.