Broj: Gž R-80/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje dr. sc. Sanje Zagrajski, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja i člana vijeća Josipa Frajlića i sutkinje Marijane Žigić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Z. iz Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku R. T., odvjetniku u Z., …, protiv tuženika HŽ C. d.o.o., Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima K. M. i Ž. S., odvjetnicima u O. d. S. i p., Z., …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 1. prosinca 2017., poslovni broj 4 Pr-1227/17-54, u sjednici vijeća održanoj 11. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tuženika se prihvaća kao osnovana te se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 1. prosinca 2017., poslovni broj 4 Pr-1227/17-54 i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelju broj … od 28. travnja 2015. nedopuštena.

 

II. Nalaže se tuženiku tužitelja vratiti na rad na radno mjesto šefa Službe za sigurnost sustava i zaštitu podataka ili drugo adekvatno radno mjesto.

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2017. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana."

 

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 kuna u roku od 8 dana, a s preostalim dijelom zahtjeva za trošak tuženik se odbija. 

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda je presuđeno:

             

"I. Utvrđuje se da je Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelju broj … od 28. travnja 2015. nedopuštena.

 

II. Nalaže se tuženiku tužitelja vratiti na rad na radno mjesto šefa Službe za sigurnost sustava i zaštitu podataka ili drugo adekvatno radno mjesto.

 

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2017. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 5.750,00 kuna."

             

Protiv te presude podnio je pravovremenu žalbu tuženik, pobijajući je u cijelosti zbog svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13,  28/13 i 89/14 – nadalje: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači presudu u smislu žalbenih navoda ili da ju ukine i vrati na ponovno suđenje, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika u kojem je predložio da drugostupanjski sud odbije žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, kako to smatra žalitelj, jer se ona može ispitati, ali je na utvrđeno činjenično stanje sud pogrešno primijenio materijalno pravo, o čemu će žalbeni sud dati šire obrazloženje u kasnijem slijedu ovog obrazloženja.

 

Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik prije donošenja Odluke o otkazu zbog gubitaka u poslovanju, iskazanih u Godišnjem konsolidiranom poslovnom izvješću o stanju društava za 2013., proveo reorganizaciju poslovanja i to ukidanjem organizacijskih jedinica i radnih mjesta, kao i smanjenjem broja izvršitelja. U tom smislu tuženik je, između ostalog, ukinuo i Službu za sigurnost sustava i zaštitu podataka i radno mjesto Šef Službe za sigurnost sustava i zaštitu podataka, na kojem radnom mjestu je bio zaposlen tužitelj kao jedini izvršitelj. Navedeno proizlazi iz Pravilnika o organizaciji tuženika od 4. veljače 2014. prema kojem tužiteljevo radno mjesto Šef Službe za sigurnost sustava i zaštitu podataka i Služba za sigurnost sustava i zaštitu podataka više ne postoje.  Da predmetno radno mjesto tužitelja više ne postoji, u svojim su iskazima potvrdili tužitelj i svjedok D. N.. Uzimajući u obzir da je autonomno pravo poslodavaca proces rada organizirati na način za koji on smatra da je najoptimalniji za postizanje dobrih poslovnih rezultata, tuženik je - po mišljenju prvostupanjskog suda - imao pravo ukinuti radno mjesto Šefa Službe za sigurnost sustava i zaštitu podataka, kao i Službu za sigurnost sustava i zaštitu podataka, te obavljanje predmetnih poslova povjeriti vanjskoj pravnoj osobi.

 

Zbog svega navedenog, prvostupanjski sud je mišljenja da je tuženik imao opravdan razlog za donošenje Odluke o otkazu.

 

U situaciji kada je radno mjesto tužitelja ukinuto, a tužitelj je bio jedini izvršitelj na tom radnom mjestu, tuženik nije bio u obvezi voditi računa o kriterijima predviđenim odredbom čl. 115. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14 – nastavno: ZR) i tužitelja uspoređivati s radnicima zaposlenim na drugim radnim mjestima.

 

Sukladno ZR-u ne postoji obveza poslodavca da radnika zapošljava na nekim drugim poslovima, odnosno da ga obrazuje ili osposobi za rad na nekim drugim poslovima, koja obveza je bila predviđena ZR/09.

 

No, prvostupanjski sud u nastavku obrazloženja navodi kako je – prema odredbi čl. 74. st. 1. Kolektivnog ugovora tuženika – obveza tuženika, između ostalog, da popuni slobodna radna mjesta unutar društva radnicima toga društva.

 

Ta obveza iz KU – smatra prvostupanjski sud – predstavlja povoljnije pravo za tužitelja od prava koje mu u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu pruža odredba čl. 115. ZR u vezi sa čl. 9. st. 3. ZR. Stoga je – po mišljenju prvostupanjskog suda – tuženik prije donošenja Odluke o otkazu trebao slobodna radna mjesta popuniti svojim radnicima.

 

U odnosu na pravno stajalište prvostupanjskog suda potrebno je navesti slijedeće.

 

Odredbom čl. 9. st. 1. ZR-u propisano je da poslodavac, radnik i radničko vijeće te sindikati i udruge poslodavaca, mogu ugovoriti uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ZR-u ili drugim zakonom, dok je stavkom 3. navedenog članka propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo.

 

S tim u vezi tuženik ističe kako se članak 74. Kolektivnog ugovora ne odnosi niti na uvjete rada, a niti se isto odnosi na neko konkretno pravo iz radnog odnosa radnika, a posljedično, dakle, niti ne postoji konkurencija različitih pravnih izvora kojima je na drugačiji način uređeno pravo radnika.

 

No, ovaj žalbeni sud smatra ako bi se i pošlo od pretpostavke da čl. 74. Kolektivnog ugovora ima proširenu primjenu na način kako to smatra tužitelj, čak i tada bi odredba toga članka morala biti sagledana u kontekstu prava poslodavca da autonomno organizira proces rada na najoptimalniji način, jer poslodavac sa aspekta učinkovitosti cjeline vrednuje partikularne interese i njihovu realnu uklopivost u radni (poslovni) proces.

 

Tužitelj ima pravo smatrati da je kompetentan obavljati poslove radnih mjesta koja su bila upražnjena, pa tako i (doista nepopunjeno) i radno mjesto Direktora Prodaje, ali - što ističe tuženik u žalbi – radna mjesta direktora, pa tako i radno mjesto Direktora Prodaje, mjesta su nadređenih radnika koje, sukladno odredbi čl. 15. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji tuženika, imenuje i razrješava Uprava tuženika. Dakle, imenovanje direktora je doista isključivo pitanje poslovne politike tuženika, a radno mjesto direktora nije "rezervno" radno mjesto koje se nasumično popunjava prvenstveno s ciljem da ne bi ostalo nepopunjeno.

 

I za ostala radna mjesta, koja je tužitelj naveo kao njemu prihvatljiv izbor, prvostupanjski sud nije argumentirano obrazložio zašto smatra da bi bila u cijelosti kompatibilna sa tužiteljevim kompetencijama, a tuženik je to osporio usporedivši ta radna mjesta sa opisom radnog mjesta tužitelja.

 

Slijedom navedenoga, odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelja pravilno je donijeta u smislu odredbe čl. 115. st. 1. t. 1. ZR-u, a tužitelj nije dokazao da bi ona bila nedopuštena zbog čega je prvostupanjska presuda – pravilnom primjenom materijalnog prava – preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

Naime, prvostupanjski sud je – u bitnome – pravilno utvrdio činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo usvojivši tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Nadalje, sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP preinačena je i odluka o parničnom trošku tako da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.250,00 kuna (troškovi jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak po Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u iznosu od 2.500,00 kuna s PDV-om te trošak žalbe u iznosu od 750,00 kuna). Sa preostalim dijelom zahtjeva za trošak tuženik je odbijen.

 

Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, jer je spor izgubio (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

Slijedom izloženoga presuđeno je kao u izreci na osnovi čl. 373. toč. 3. ZPP.

 

Osijek, 11. travnja 2019.