Broj: Revr 614/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja Z. K., OIB ..., iz V., kojeg zastupa punomoćnica M. A., odvjetnica u V., protiv tuženika trgovačkog društva R. d.o.o., OIB ..., iz V., koga zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u V. radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-21/18-2 od 15. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pr-56/17-12 od 8. prosinca 2017., u sjednici održanoj 16. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je nedopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 22. ožujka 2017. i da radni odnos tuženika kod tužitelja nije prestao 22. ožujka 2017. Određen je sudski raskid ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, a kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika određen je 3. rujna 2017. (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku da na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplati tužitelju bruto iznos od 31.431,84 kn s pripadajućom kamatom te da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka od 8.750,00 kn (točka III. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja da se kao dan prestanka radnog odnosa odredi dan donošenja prvostupanjske presude, kao i zahtjev za isplatu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu od 10.477,28 kn s pripadajućim kamatama (točka IV. izreke). Naloženo je tužitelju na ime naknade plaće za razdoblje od 22. ožujka 2017. do 31. ožujka 2017. isplati bruto iznos od 1.822,16 kn s pripadajućom kamatom te bruto iznos od 5.238,64 kn  za razdoblje od 1. travnja 2017. do 3. rujna 2017. s pripadajućom kamatom (točka V. izreke). Odbijen je dio zahtjeva tužitelja za isplatu naknade plaće u bruto iznosu od 5.238,64 kn s pripadajućom kamatom (točka VI. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora u bruto iznosu od 2.049,93 kn (točka VII. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka od 4.375,00 kn (točka VIII. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u točkama I, II., III., V. i VII. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovom sudu prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu odluku u smislu revizijskih navoda podredno ukinuti u pobijanom dijelu nižestupanjske odluke  i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

Revident je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP).

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revident navodi da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer da su odbijeni dokazni prijedlozi kojima je tuženik namjeravao dokazati opravdanost razloga za izvanredno otkazivanje ugovora o radu (revident sadržajno ukazuje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP).

 

Suprotno tvrdnji revidenta nižestupanjski sudovi, utvrdivši da je odluka o otkazu ništetna prema čl. 150. st. 12. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje: ZR), nisu niti trebali razmatrati jesu li osnovani razlozi za izvanredno otkazivanje ugovora o radu navedeni u odluci.

 

Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu od 22. ožujka 2017. zbog skrivljenog ponašanja radnika, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj radio kod tuženika na radnom mjestu metaloglodača i da je u trenutku otkazivanja ugovora o radu imao 54 godine života, 17 godina radnog staža, suprugu i dvoje djece,

 

- da je 22. ožujka 2017. tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju  i istog tog dana je tužitelja odjavio kao osiguranog radnika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje,

 

- da je 23. ožujka 2017. tuženik poslao dopis sindikalnom povjereniku u vezi savjetovanja o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju,

 

- da je sindikalni povjerenik koristio godišnji odmor i da nije imenovao zamjenika,

 

- da je dopis sindikalnom povjereniku o namjeri savjetovanja o odluci o otkazu radniku, ovdje tužitelju, stavljen na oglasnu ploču 23. ožujka 2017. te je skinut s oglasne ploče nakon pet dana,

 

- da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu dostavljena tužitelju 29. ožujka 2017.,

 

- da se tužitelj 4. rujna 2017. zaposlio kod novog poslodavca.

 

Prvostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja zaključio da se tuženik nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom sukladno odredbama čl. 150. st. 1., 3. i 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje: ZR) stoga je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu ništetna u smislu odredbe čl. 152. st. 12. ZR i ne može proizvoditi nikakve učinke.

 

Prvostupanjski sud je odredio dan sudskog raskida ugovora o radu 3. rujna 2017. budući se tužitelj zaposlio kod novog poslodavca 4. rujna 2017., djelomično je prihvatio zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu i odredio je tužitelju naknadu u iznosu od šest mjesečnih plaća u bruto iznosu od 31.431,84 kn dok je odbio zahtjev tužitelja za naknadu od 10.477,28 kn, prihvatio je i zahtjev tužitelja za naknadu od 2.049,93 kn umjesto korištenja godišnjeg odmora.

 

Drugostupanjski je sud ocijenio da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije pravilno proveo postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom stoga je odluka o otkazu ugovora o radu ništetna.

 

Prema čl. 150. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, a prema st. 12. čl. 150. ZR odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovog Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je.

 

Prema čl. 153. st. 3. ZR ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane tim Zakonom.

 

Revident ustraje u navodima da je savjetovanje provedeno sukladno odredbama ZR obzirom  da je savjetovanje od strane tuženika bilo pokušano, ali da sindikalni povjerenik nije bio na poslu i nije imenovao zamjenika.

 

Međutim, uz utvrđenje da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena 22. ožujka 2017. dok je 23. ožujka 2017. tuženik uputio dopis kojim se obraća sindikalnom povjereniku radi savjetovanja u vezi namjere da radniku, ovdje tužitelju, izvanredno otkaže ugovor o radu, proizlazi da je tuženik prvo donio odluku o otkazu, a dan nakon donošenja odluke se obratio dopisom sindikalnom povjereniku o namjeri savjetovanja u vezi odluke koju je već donio, iz čega proizlazi da je postupio suprotno odredbi čl. 150. st. 1. ZR.

 

Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je odluka o otkazu ništetna prema čl. 150. st. 12. ZR jer tuženik nije proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom na način i s ciljem kako to proizlazi iz čl. 150. st. 1. ZR (tako i u odluci Revr-1893/15 od 1. ožujka 2017.).

 

Revident neosnovano osporava pravo tužitelja na sudski raskid ugovora o radu, kao i dosuđenu mu naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

Odredbom čl. 125. st. 1. ZR određeno je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Budući da radniku, ovdje tužitelju, nije bilo prihvatljivo nastaviti radni odnos, nižestupanjski sudovi su sukladno čl. 125. st. 1. ZR odredili dan prestanka radnog odnosa (3. rujna 2017. jer se 4. rujna 2017. tužitelj zaposlio kod novog poslodavca) te cijeneći da je tužitelj u trenutku otkaza imao 54 godine života, 17 godina radnog staža, suprugu i dvoje djece pravilno su dosudili naknadu štete u iznosu od šest ugovorenih mjesečnih plaća tužitelja.

 

Navodi revidenta da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 119. st. 2. ZR jer je tuženik imao opravdan razlog iz kojeg nije omogućio radniku da iznese obranu, kao i čl. 135. ZR da je na tuženiku, kao poslodavcu bio teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz su, uz utvrđenje da je odluka o izvanrednom otkazu utvrđena ništetnom, potpuno neodlučni.

 

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

 

Zagreb, 16. travnja 2019.