Broj: Revr 189/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika I.-i. n. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica M. Š. L. i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva I., O. & P. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-429/2016-2 od 17. studenoga 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-665/16-11 od 30. kolovoza 2016., u sjednici održanoj 17. travnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-429/2016-2 od 17. studenoga 2016. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-665/16-11 od 30. kolovoza 2016. i utvrđena nedopuštenom tuženikova odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 26. siječnja 2016., broj:50000210/333021/1/141/16 kojom je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu od 1. listopada 2013., kao i odluka o troškovima postupka i predmet se u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 26. siječnja 2016.g. broj: 50000210/333021/1/141/16, kojom je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu od 1. listopada 2013.g. te se utvrđuje da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na rad, na radno mjesto "Voditelj benzinske postaje" sa svim pravima i obvezama utvrđenim Ugovorom o radu od 1. listopada 2013.g., u roku od 8 dana."

 

II. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu 2.500,00 kuna u roku od 8 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"Žalba se djelomično uvažava pa se pobijana presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-665/16-11 od 30. kolovoza 2016.:

 

- potvrđuje u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao, te u dijelu u kojem se traži da se tuženiku naloži da tužitelja vrati na rad na radno mjesto „voditelj benzinske  postaje“,

 

- preinačava u preostalom dijelu tako da se sudi:

 

I. Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 26. siječnja 2016.g. broj: 50000210/333021/1/141/16, kojom je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu od 1. listopada 2013.

 

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je preinačena prvostupanjska presuda i utvrđena nedopuštenom tuženikova odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju od 26. siječnja 2016. tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužbenim zahtjevom tužitelj je zahtijevao utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 26. siječnja 2016., utvrđenje da mu radni odnos kod tuženika nije prestao i vraćanje na rad na radno mjesto voditelj benzinske postaje.

 

 

Na temelju utvrđenih odlučnih činjenica:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu "voditelj benzinske postaje",

 

- da je tuženik 26. siječnja 2016. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju,

 

- da je tuženik proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem u pogledu namjeravane odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju u skladu s čl. 150. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR),

 

- da je 18. studenoga 2015. uprava tuženika donijela odluku o ustupanju poslova operativnog upravljanja maloprodajnim mjestima trgovačkom društvu I. M. s. d.o.o., nakon čega je između navedenih pravnih osoba sklopljen i odgovarajući ugovor,

 

- da je ustupanjem ovih poslova navedenom trgovačkom društvu obuhvaćen najveći dio maloprodajnih mjesta tuženika uključujući i maloprodajno mjesto benzinske postaje u organizacijskoj jedinici regija S. na kojoj je tužitelj bio zaposlen kao voditelj benzinske postaje,

 

- da je time kod tuženika prestala potreba za radom 3.135 radnika,

 

- da je tuženik proveo postupak propisan odredbom čl. 127. ZR za slučaj kolektivnog viška radnika, a nakon toga ponudio sporazumni raskid ugovora o radu svim radnicima zaposlenim na maloprodajnim mjestima, uz istovremenu ponudu svim radnicima novoga ugovora o radu od strane novoga poslodavca I. M. s. d.o.o.,

 

- da tužitelj nije prihvatio sklapanje ugovora o radu s poslodavcem I. M. s. d.o.o.,

 

- da je tuženik radnicima koji nisu prihvatili sporazumni raskid ugovora o radu otkazao ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom, pa tako i tužitelju, i to odlukom od 26. siječnja 2016., sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik, kao trgovačko društvo ima pravo donijeti poslovnu odluku kojom će ustupiti upravljanje određenog dijela svog poslovanja drugom trgovačkom društvu te da u konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa dijela poduzeća ili dijela gospodarske djelatnosti, već su samo poslovi upravljanja maloprodajnim mjestima povjereni (ustupljeni) partnerima te da je posljedica donošenja odluke o ustupanju upravljanja poslovanjem maloprodajnih mjesta prestanak potrebe za radom 3135 radnika, čija radna mjesta su, kao i tužiteljevo radno mjesto ukinuta zbog čega zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti i samim time primjene odredbe čl. 137. ZR o prijenosu ugovora o radu te da je dopuštena i zakonita tuženikova odluka o redovitom poslovno uvjetovanom o otkazu ugovora o radu tužitelju, pa posljedično tome odbija tužiteljev zahtjev za utvrđenje da je u radnom odnosu kod tuženika i zahtjev za vraćanje na rad (pozivom na čl. 124. st. 1.ZR).

 

Odlučujući o tužiteljevoj žalbi sud drugog stupnja je djelomično prihvatio žalbu i utvrdio nedopuštenom tuženikovu odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju ocijenivši da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 137. st. 1. ZR. Pritom sud drugog stupnja u obrazloženju presude navodi da je na tuženiku kao poslodavcu teret dokazivanja negativne činjenice da u konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa gospodarske djelatnosti na novog poslodavca, da tu odlučnu činjenicu nije moguće utvrditi bez sagledavanja cjelokupnog sadržaja ugovora o ustupanju operativnog upravljanja maloprodajnim mjestima sklopljenog između tuženika i trgovačkog društva I. M. s., te da stranke na tu okolnost nisu iznosile konkretne činjenične navode niti predložile izvođenje dokaza, posljedično čemu sudu nisu omogućile upoznati se sa njegovim sadržajem. Ocjenjuje da prvostupanjski sud na temelju utvrđenih posredno relevantnih činjenica nije bio u mogućnosti zaključiti da u konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa gospodarske djelatnosti ili barem njezinog dijela koji čini gospodarsku cjelinu te da je zbog činjenice da je povodom ugovora o ustupanju poslova operativnog upravljanja maloprodajnim mjestima nastala potreba za zapošljavanjem svih radnika zaposlenih na maloprodajnim mjestima kod novog poslodavca, kojemu je ustupljena ova djelatnost pa se može zaključiti da se radi o prijenosu gospodarske djelatnosti, a da prvostupanjski sud u obrazloženju presude ne obrazlaže zbog čega je zaključio da činjenica da na temelju navedenog ugovora tuženik zadržava vlasništvo nad objektima maloprodajnih mjesta i prodavanom robom ukazuje da se nije radilo o prijenosu gospodarske djelatnosti.

 

Osnovano tuženik u reviziji navodi da je u drugostupanjskom postupku počinjena  bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer drugostupanjski sud u obrazloženju presude u dijelu kojim je preinačio prvostupanjsku presudu nije naveo razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je zaključio da je nedopuštena tuženikova odluka o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju. Drugostupanjski sud u obrazloženju revizijom pobijane presude navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na odlučnu činjenicu je li u konkretnom slučaju došlo do prijenosa gospodarske djelatnosti na novog poslodavca te da tu spornu činjenicu nije moguće utvrditi bez sagledavanja cjelokupnog sadržaja ugovora o ustupanju operativnog upravljanja maloprodajnim mjestima sklopljenog između tuženika i trgovačkog društva I. M. s. d.o.o., kojeg stranke nisu dostavile u spis. Međutim, unatoč takvim navodima, drugostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o prijenosu gospodarske djelatnosti jer se zadržala potreba za obavljanjem poslova konkretnih radnih mjesta u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti, ali kod novog poslodavca, pri čemu nije naveo razloge za donošenje takve odluke.

 

Nadalje, tuženik u reviziji osnovano navodi da je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda kako je na tuženiku teret dokaza negativne činjenice da nije došlo do prenošenja tužiteljevog ugovora na novog poslodavca u smislu odredbe čl. 137. st. 1. ZR, jer upravo tužitelj tvrdi da je do prenošenja ugovora o radu došlo.

 

Svrha odredbe čl. 137. st. 1. ZR jest zaštita stalnosti i sigurnosti radnika pri promjenama osobe poslodavca, ali samo ako se istodobno svi ugovori o radu kojih je taj poslodavac stranka prenose na drugu osobu, odnosno novog poslodavca. Međutim, odredba čl. 137. ZR ne primjenjuje se na slučaj kad poslodavac prenosi na drugu osobu (drugog poslodavca) samo dio svog poslovanja (bilo da prodaje samo imovinu ili ustupa cjelokupno poslovanje nekog odjela trgovačkog društva), pa se u tom slučaju primjenjuju odredbe o otkazu ugovora o radu (Rev-2118/01 od 6. veljače 2002.).

 

Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu, odnosno tuženiku, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari. Dakle, tuženik kao poslodavac mora dokazati postojanje opravdanog razloga za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, odnosno postojanje zakonskih pretpostavki propisanih odredbom čl. 115. st. 1. točka 1. ZR, a u revizijom pobijanoj drugostupanjskoj presudi izostali su razlozi o tim odlučnim činjenicama.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka tako što će jasno navesti razloge o svim odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva o nedopuštenosti tuženikove odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 17. travnja 2019.