Broj: Revr 9/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća,  u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz Ž., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u K., protiv tuženika E. o. d.d. Z., Podružnica V., OIB: ..., kojeg zastupa V. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. Z., Pisarnica V., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-246/2017-2 od 24. kolovoza 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 15 Pr-22/15-22 od 30. ožujka 2017.,  na sjednici održanoj 17. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je nedopuštena odluka tuženika od 15. listopada 2015. o redovitom otkazu ugovora o radu koji je između stranaka sklopljen 27. veljače 2015. te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto i poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju, iskustvu i sposobnostima sukladno ugovoru o radu od 27. veljače 2015. (stavak I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti. Podredno predlaže obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je nedopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, a te činjenice prihvaća i drugostupanjski sud, da je tužitelj bio radnik tuženika na radnom mjestu samostalnog zastupnika u osiguranju, da je ugovorom o radu od 27. veljače 2015. preuzeo obvezu za osnovnu mjesečnu plaću ostvariti iznos naplaćene premije od 25.000,00 kn, da su se ugovorne strane sporazumjele, ukoliko tužitelj bez opravdanih razloga – o čijem postojanju odluku donosi tuženik – na kraju svakog kvartala u jednoj godini ugovori i naplati premiju osiguranja u ukupnom iznosu manjem od 25.000,00 kn, da su se stekli uvjeti za redoviti otkaz ugovora o radu, da tužitelj u III. kvartalu 2015. godine (od srpnja do rujna) nije naplatio ugovoreni obvezni mjesečni iznos premija (jer je ugovorio premije osiguranja u iznosu od 47.877,21 kn, a naplatio 20.000,91 kn), ali da radni rezultati tužitelja u tom razdoblju nisu posljedica njegovog nerada i nemarnog odnosa prema poslu, već posljedica objektivnih okolnosti (da je rad obavljao na području bez većih i značajnih klijenata za posao, da su se na tržištu pojavila druga i jeftinija osiguranja, da je došlo do promjene uvjeta poslovanja), zbog kojih su, od ukupno 15 radnika tuženika u istoj podružnici, na istim poslovima samostalnih zastupnika u osiguranju, samo njih trojica tijekom 2015. godine ostvarili prodajnu normu.

 

Polazeći, dakle, od utvrđenja da se ostvareni rezultati rada ne mogu pripisati isključivo skrivljenim postupcima tužitelja, a da iz same odluke o otkazu ugovora o radu nije jasno razvidno o kojem bi se to skrivljenim (neopravdanim) postupcima tužitelja radilo, jer se u obrazloženju odluke o otkazu govori uopćeno, bez ikakve konkretizacije, o ustrajnoj indolentnosti i nezainteresiranosti tužitelja u izvršavanju ugovorom preuzetih obveza, sudovi zaključuju da tuženik nije uspio dokazati da su postojali opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu zbog neizvršenja člankom 6. ugovora o radu preuzetih radnih obveza.

 

Slijedom navedenih činjenica, shvaćanje je nižestupanjskih sudova da je odluka o redovitom otkazu ugovora o radu nedopuštena, jer tuženik za otkazivanje ugovora nije imao opravdani razlog, odnosno nije dokazao da bi tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa. To stoga što prema odredbi članka 115. stavka 1. točke 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR), poslodavac ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika može otkazati samo ukoliko radnik krši obveze iz radnog odnosa.

 

Tuženik u reviziji ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer da su razlozi pobijane presude proturječni izvedenim dokazima, dok da o nekim odlučnim činjenicama razlozi uopće nisu dani.

 

Ovaj sud ne nalazi da bi u postupku pred drugostupanjskim sudom bila počinjena postupovna povreda na koju ukazuje revident, jer je sud, ispitujući presudu suda drugog stupnja, u svojoj odluci dao valjane i jasne razloge zbog kojih smatra da nisu postojali opravdani razlozi za otkazivanje ugovora o radu, a ti razlozi ne proturječe niti sadržaju isprava u spisu niti zapisnicima o iskazima danim u prvostupanjskom postupku.

 

Naime, pravilno sud drugog stupnja zaključuje da iz iskaza saslušanih svjedoka D. B., D. V. i N. O. nije moguće zaključiti ništa više od činjenice koja među strankama ionako nije sporna – da tužitelj u trećem kvartalu 2015. godine nije ostvario prodajnu normu na koju se ugovorom o radu obvezao. To stoga što nijedan od tih svjedoka nije imao nikakvih saznanja o razlozima nepostizanja norme. Tvrdnje svjedoka N. O. o tome da je tužitelj veći dio radnog vremena provodio u bistrou nisu, kako to pravilno zaključuje sud drugog stupnja, odlučne za ovaj spor, obzirom na to da se taj dio njegovog iskaza odnosi na razdoblje prije relevantnog (2013. godina). Ostale činjenice koje nisu bile navedene u odluci o otkazu ugovora o radu sudovi opravdano nisu niti cijenili.

 

Tuženik i u reviziji, opširnim navodima, daje svoju ocjenu izvedenih dokaza, kada, uspoređujući postotak ostvarenja prodajne norme tužitelja i ostalih djelatnika tuženika, pozivajući se pritom na poznati postupak pribavljanja polica osiguranja, pokušava i u ovom stadiju postupka dokazati da je neispunjenje plana rada bilo isključivo rezultat tužiteljevog nerada i nemarnog odnosa prema poslu.

 

Međutim, ovaj sud smatra, prihvaćajući sva utvrđenja nižestupanjskih sudova, da je pravilan njihov zaključak o tome da tuženik, na kojem je bio teret dokaza te činjenice (članak 135. stavak 3. ZR), nije dokazao da je neispunjenje prodajne norme u relevantnom razdoblju bilo posljedica skrivljenog ponašanja tužitelja. Ni iz same odluke o otkazu ugovora o radu nije razvidno o kojim bi se to skrivljenim (neopravdanim) postupcima tužitelja radilo, jer se u njezinom obrazloženju govori uopćeno bez ikakve konkretizacije o indolentnom ponašanju tužitelja i njegovoj nezainteresiranosti za rad.

 

Navodi revizije kojima tuženik daje vlastitu ocjenu provedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od zaključka drugostupanjskog suda danog u obrazloženju pobijane odluke (u odnosu na razloge za neispunjenje norme i njihovu opravdanost, odnosno opravdanost razloga za otkaz) predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom (revizijskom) postupku. Naime, kako iz odredbe članka 385. stavka 1. ZPP proizlazi da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, revizijski sud se nije mogao upustiti u ispitivanje osnovanosti revidentovih činjeničnih navoda iznesenih u reviziji.

 

Pravilno je stoga primijenjeno materijalno pravo iz članka 135. stavka 3. u vezi članka 115. stavka 1. točke 3. ZR, kada je ocijenjeno da u okolnostima konkretnog slučaja nije dokazano skrivljeno postupanje tužitelja kada u trećem kvartalu 2015. godine nije ostvario ugovorenu prodajnu normu.

 

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 17. travnja 2019.