Baza je ažurirana 21.10.2024.
zaključno sa NN 102/24
EU 2024/2679
Broj: Gž R-53/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci OIB 22883124500 u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. M.iz S.OIB: ...., zastupane po punomoćniku M. B.odvjetniku iz Z., protiv tuženika Institut IGH d.d. iz Z.OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B.P., odvjetniku iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 1Pr-2768/16-21 od 24. studenoga 2017., u sjednici vijeća 17. travnja 2019.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 1Pr-2768/16-21 od 24. studenoga 2017. potvrđuje.
Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zatražila utvrđenje da nije dopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 19. rujna 2016. kojom je tužiteljici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 2. siječnja 2013., da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, da se tuženiku naloži vratiti tužiteljicu na posao, kao i nadoknaditi tužiteljici parnični trošak s kamatama, pobliže navedeno toč. I. izreke citirane presude. Tužiteljica je obvezana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II. izreke).
Protiv te presude žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za pružanje radnopravne zaštite sadržaja pobliže navedenog toč. I. izreke citirane presude.
Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da joj ne bi bila dana mogućnost raspravljanja, jer da joj ne bi bio dostavljen dopis S. u Z., S. c.u Z. (list 49 spisa) te preslika ugovora i računa studenata (list 50-89 spisa), pa da bi time bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Ovo iz razloga jer se navedeni prilozi nalaze u spisu, u koje je tužiteljica tijekom postupka a do zaključenja glavne rasprave mogla izvršiti uvid.
Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, razlozi presude su jasni, pa tako i u odnosu na savjetovanje tuženika sa sindikalnim povjerenikom u funkciji radničkog vijeća vezano za donošenje pobijane odluke o otkazu ugovora o radu, kao i kriterije osnovom kojih je tužiteljica uvrštena u kolektivni višak radnika, te je presudu moguće ispitati.
Isto tako, nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
U provedenom je postupku utvrđeno:
-da su stranke 2. siječnja 2013. sklopile ugovor o radu broj 364 prema kojem je tužiteljica raspoređena u Odjel platnog prometa i odnosa sa bankama;
-da okolnost što mikroorganizacija službi podrške nije prikazana na objavljenoj organizacijskoj shemi tuženika ne znači da takav odjel kod tuženika nije ustrojen, da je tužiteljica u tom odjelu radila više godina te da je postojao rukovoditelj navedenog odjela;
-da je u srpnju 2016. tuženik donio odluku kojom se od postojeća četiri odjela u financijskim poslovima ukida Odjel kontrolinga, a da se od ostala tri odjela formiraju dva, i to Odjel računovodstva i Odjel odnosa sa kupcima i dobavljačima;
-da je tijekom 2015. i u razdoblju 2016. koje je prethodilo donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljice tuženik poslovao sa gubitkom, pa je tako tuženik kao predstečajni dužnik sklopio sa svojim vjerovnicima predstečajnu nagodbu odobrenu rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. 72 Stpn-305/13 od 5. prosinca 2013.;
-da je tuženik sačinio katalog viška radnika koji je dostavljen sindikalnom povjereniku, a iz kojeg proizlazi da je kod tuženika u 2015. i u razdoblju od 1. siječnja do 31. ožujka 2016. utvrđen gubitak, te da je bilo potrebno provesti analizu poslovanja i organizacije društva radi optimizacije troškova i povećanja učinkovitosti poslovanja; provedena je i analiza stanja u segmentu ljudskih resursa u svim dijelovima društva u smislu procjene potrebnog broja radnika i organizacijskih jedinica, a u odnosu na potrebe društva i tržišta, odnosno s obzirom na najveći obujam usluga koje društvo pruža u uvjetima financijskih gubitaka, smanjenog opsega poslova i generalno otežanog poslovanja, pa budući da je na temelju provedene analize uprava društva utvrdila da prestaje potreba za radom više od 20 radnika, pokrenut je postupak savjetovanja s radničkim vijećem sukladno čl. 127. Zakona o radu ("Narodne novine" br. br. 93/14 – dalje ZR), radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika;
-da je tuženik 19. rujna 2016. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljice zbog gospodarskih razloga, koju odluku je tužiteljica primila 4. listopada 2016., te protiv iste u zakonom propisanim rokovima iz odredbe čl. 133. st. 1. ZR-a podnijela zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava poslodavcu 19. listopada 2016., koji je tuženik primio 24. listopada 2016., te zatim sukladno odredbi čl. 133. st. 2. ZR-a podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari 10. studenoga 2016.
Ocjenom tako provedenih dokaza, a cijeneći da je pravo poslodavca odrediti kriterije prema kojima će utvrditi višak radnika i kojim će kriterijima dati prednost, da je poslodavac ograničen u tom svom autonomnom pravu time što mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, obvezama uzdržavanja koje terete radnika, a da je u konkretnom slučaju tuženik o navedenim zakonskim kriterijima vodio računa, te uz iste odredio i dodatne kriterije – pristup radu i radnu učinkovitost, ocjenom kojih je, a usporedbom tužiteljice sa svim drugim radnicima koji su obavljali iste ili slične poslove, a što je jasno naznačeno i u kolektivnom višku radnika te razvidno i iz pojedinačnih ocjena radnika, s osnovom otkazao ugovor o radu tužiteljici.
Tužiteljica žalbenim navodima osporava pravilnost navedenog utvrđenja suda prvog stupnja tvrdnjom da se tuženik nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom o kriterijima koji su primijenjeni prilikom uvrštenja tužiteljice u kolektivni višak, da sindikalnom povjereniku nije dostavio tzv. pojedinačne obrasce za ocjenjivanje iz kojih bi bili vidljivi kriteriji po kojima je tužiteljica uvrštena u kolektivni višak; tuženik da je pojedinačne obrasce o primjeni dodatnih kriterija za radnike, a koji su ključni za uvrštenje u kolektivni višak i otkaz tužiteljici prvi puta obznanio dostavom u predmetni spis 4. srpnja 2017. Drži i da tako dostavljeni pojedinačni obrasci nisu vjerodostojni; nadalje, da je bila jedini izvršitelj poslova svojeg radnog mjesta, što proizlazi iz dostavljenog kataloga radnih mjesta, da tuženik u odluci o otkazu nije naveo na koga će se rasporediti poslovi koje je obavljala, niti je u ovom postupku dokazao na koga su ti poslovi raspoređeni, ustrajući da činjenica iskazanog financijskog gubitka u 2015., sklapanje predstečajne nagodbe i smanjenje broja izvršitelja drugih poslova, nisu dokaz da bi prestala potreba za poslovima koje je obavljala isključivo tužiteljica. Stoga da pobijana presuda nije na zakonu osnovana.
Opisani žalbeni navodi nisu osnovani.
Naime, provedenim dokaznim postupkom utvrđeno je da je tuženik proveo propisanu proceduru u slučaju kolektivnog viška radnika sačinivši dokument "kolektivni višak radnika", koji je sukladno odredbi čl. 127. ZR-a dostavljen sindikalnom povjereniku u funkciji radničkog vijeća, a u kojem se navodi da je u financijskim poslovima prestala potreba za radom ukupno 11 radnika, da je u svrhu provođenja savjetovanja sa radničkim vijećem, sukladno čl. 127. ZR-a poslodavac dostavio radničkom vijeću podatke o broju ukupno zaposlenih radnika, razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika po organizacijskim jedinicama, kriterijima izbora takvih radnika, iznosa i načinu obračuna otpremnine i drugih davanja radnicima, mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika te broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba.
U odluci o otkazu ugovora o radu tužiteljici navodi se da je poslodavac proveo propisanu proceduru u slučaju kolektivnog viška radnika, te je usporedbom zakonom propisanih socijalno ekonomskih kriterija i dodatnih kriterija koje je propisao poslodavac utvrđeno kojem će od radnika koji obavljaju iste ili slične poslove otkazati ugovor o radu, a da je tuženik i konkretno postupio na opisani način dokaz su pojedinačni obrasci o primjeni zakonskih i dodatnih kriterija za radnike koji su ključni za uvrštenje u kolektivni višak kao i radnike zaposlene u odjelu u kojem je radila tužiteljica. Iz tako utvrđenih ocjena i kolektivnog viška radnika utvrđeno je da ni jednom od radnika koji je ocijenjen nižom ocjenom od tužiteljice nije dana prednost u odnosu na tužiteljicu, odnosno da bi bio zadržan na radu, već su naprotiv, svi ti radnici dobili otkaz, niti tužiteljica konkretizira da bi tuženik u odnosu na nekog od radnika iz odjela u kojem je radila postupio protivno tako utvrđenim kriterijima.
Stoga, a kako je tuženik u svemu postupio sukladno odredbama čl. 115. st. 1. toč. 1. i čl. 115. st. 2. ZR-a, pri čemu je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je pravo poslodavca odrediti kriterije prema kojima će utvrditi višak radnika i kojim će kriterijima dati prednost, u okviru čega je tuženik vodio računa o zakonskim kriterijima, dok u odnosu na dodatne kriterije, koje je ovlašten propisati, nije postupio zlonamjerno, te je navedene kriterije primjenjivao na isti način prema svim radnicima, žalbeni navodi tužiteljice o suprotnom nisu osnovani.
Zakonitost pobijane presude ne dovodi sud u dvojbu ni žalbenim navodima da bi tuženik zapošljavao studente, a istovremeno tužiteljici i drugim radnicima otkazivao ugovore o radu, budući da iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da studenti koji su u 2016. radili kod tuženika nisu obavljali poslove koje je obavljala tužiteljica.
Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.
Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspjela.
U Rijeci 17. travnja 2019.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.