Broj: Gž R-53/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci  OIB 22883124500 u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća,  Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća,  u pravnoj stvari tužiteljice Lj. M.iz S.OIB: ...., zastupane po punomoćniku M. B.odvjetniku iz Z., protiv tuženika Institut IGH d.d. iz Z.OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B.P., odvjetniku iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 1Pr-2768/16-21 od 24. studenoga 2017., u sjednici vijeća 17. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i presuda  Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 1Pr-2768/16-21 od 24. studenoga 2017.  potvrđuje.

 

              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev  tužiteljice kojim je zatražila utvrđenje da nije dopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 19. rujna 2016. kojom je tužiteljici otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 2. siječnja 2013., da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, da se  tuženiku naloži vratiti  tužiteljicu na posao, kao i  nadoknaditi  tužiteljici parnični trošak s kamatama, pobliže  navedeno toč. I. izreke citirane presude. Tužiteljica je obvezana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od  2.500,00 kn (toč. II. izreke).

 

Protiv te presude žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu  tuženika na naknadu parničnog troška.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev  tužiteljice za pružanje radnopravne zaštite sadržaja pobliže navedenog  toč. I. izreke citirane presude.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice da joj ne bi bila dana mogućnost raspravljanja, jer  da joj ne bi bio dostavljen dopis  S. u Z.,  S. c.u Z. (list  49 spisa) te preslika ugovora i računa studenata (list  50-89 spisa), pa da bi time bila počinjena apsolutno bitna povreda  postupka iz odredbe čl.  354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Ovo iz razloga jer se  navedeni prilozi nalaze u spisu, u  koje je  tužiteljica tijekom postupka a do  zaključenja glavne rasprave mogla izvršiti uvid.

 

Nisu osnovani  žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl.  354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda  sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, razlozi presude su jasni, pa tako i u odnosu na  savjetovanje tuženika sa sindikalnim povjerenikom u funkciji radničkog vijeća vezano za donošenje pobijane odluke o otkazu ugovora o radu, kao i  kriterije osnovom kojih je  tužiteljica uvrštena u kolektivni višak radnika, te je presudu moguće ispitati.

 

Isto tako, nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

U provedenom je postupku utvrđeno:

 

-da su stranke 2. siječnja 2013. sklopile ugovor o radu broj  364 prema kojem je tužiteljica raspoređena u Odjel platnog prometa i odnosa sa bankama;

 

-da okolnost što mikroorganizacija službi podrške nije prikazana na objavljenoj organizacijskoj shemi tuženika ne znači da takav odjel kod tuženika nije ustrojen, da je tužiteljica u tom odjelu radila više godina te da je postojao rukovoditelj navedenog odjela;

 

-da je u srpnju  2016. tuženik donio odluku kojom se od postojeća  četiri odjela u financijskim poslovima ukida Odjel kontrolinga,  a da se od ostala tri odjela  formiraju dva, i to Odjel računovodstva i  Odjel odnosa sa kupcima i dobavljačima;

 

-da je  tijekom 2015. i u razdoblju  2016. koje je prethodilo donošenju  odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljice tuženik poslovao sa gubitkom, pa je tako  tuženik kao predstečajni dužnik sklopio sa svojim vjerovnicima predstečajnu nagodbu odobrenu rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. 72 Stpn-305/13 od  5. prosinca 2013.;

 

-da je  tuženik sačinio katalog viška radnika koji je dostavljen sindikalnom povjereniku, a iz kojeg proizlazi da je kod  tuženika   u  2015. i u razdoblju od  1. siječnja do 31. ožujka 2016. utvrđen gubitak, te da je bilo potrebno provesti analizu poslovanja i organizacije društva radi optimizacije troškova i povećanja učinkovitosti poslovanja; provedena je i analiza stanja u segmentu ljudskih resursa u svim dijelovima društva u smislu procjene potrebnog broja radnika i organizacijskih jedinica, a u odnosu na potrebe društva i tržišta, odnosno s obzirom na najveći obujam usluga koje društvo pruža u uvjetima financijskih  gubitaka,  smanjenog opsega poslova i generalno otežanog poslovanja, pa budući da je na temelju provedene analize uprava  društva utvrdila da prestaje potreba za radom više od  20 radnika, pokrenut je postupak savjetovanja s radničkim vijećem sukladno čl. 127. Zakona o radu ("Narodne novine" br. br. 93/14 – dalje ZR), radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika;

 

-da je  tuženik  19. rujna 2016. donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljice zbog gospodarskih razloga,  koju odluku je tužiteljica primila  4. listopada 2016., te protiv iste u zakonom propisanim rokovima iz odredbe čl. 133. st. 1.  ZR-a podnijela zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava poslodavcu  19. listopada 2016., koji je tuženik primio 24. listopada 2016.,  te  zatim sukladno odredbi čl.  133. st. 2. ZR-a podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari  10. studenoga 2016.

 

Ocjenom tako provedenih dokaza,  a cijeneći da je pravo poslodavca odrediti kriterije prema kojima će utvrditi višak radnika i kojim će  kriterijima dati prednost, da je poslodavac ograničen u tom svom  autonomnom pravu time što mora voditi računa o trajanju radnog odnosa,  starosti, obvezama uzdržavanja  koje terete radnika,  a da je u konkretnom slučaju tuženik o navedenim zakonskim kriterijima vodio računa,  te  uz iste  odredio i dodatne kriterije – pristup radu i radnu učinkovitost,  ocjenom kojih je,  a usporedbom tužiteljice sa svim drugim radnicima koji su obavljali iste ili  slične poslove, a što je jasno naznačeno i u kolektivnom višku radnika te razvidno i iz pojedinačnih ocjena radnika,  s osnovom otkazao ugovor o radu  tužiteljici.

 

Tužiteljica žalbenim navodima osporava pravilnost  navedenog utvrđenja suda prvog stupnja tvrdnjom da se  tuženik nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom o kriterijima koji su primijenjeni prilikom uvrštenja tužiteljice u kolektivni višak, da sindikalnom povjereniku nije dostavio tzv. pojedinačne obrasce za ocjenjivanje iz kojih bi bili vidljivi kriteriji po kojima je tužiteljica uvrštena u kolektivni višak; tuženik da je pojedinačne obrasce o primjeni dodatnih kriterija za radnike, a koji su ključni za uvrštenje u kolektivni  višak i otkaz tužiteljici prvi puta obznanio dostavom u predmetni spis  4. srpnja 2017. Drži i da  tako dostavljeni pojedinačni obrasci nisu vjerodostojni; nadalje, da je bila  jedini izvršitelj poslova svojeg radnog mjesta, što proizlazi iz  dostavljenog kataloga radnih mjesta,  da  tuženik u odluci o otkazu nije naveo na koga će se rasporediti poslovi koje je obavljala, niti je  u ovom postupku dokazao na koga su ti poslovi raspoređeni,  ustrajući da  činjenica iskazanog financijskog  gubitka u 2015., sklapanje predstečajne nagodbe i smanjenje broja izvršitelja drugih poslova, nisu dokaz da bi prestala potreba za poslovima koje je obavljala isključivo tužiteljica.  Stoga da pobijana presuda nije na zakonu osnovana.

 

Opisani žalbeni navodi nisu osnovani.

 

Naime, provedenim dokaznim postupkom utvrđeno je da je  tuženik proveo  propisanu proceduru u slučaju kolektivnog viška radnika  sačinivši dokument "kolektivni višak radnika", koji je sukladno odredbi čl. 127. ZR-a dostavljen sindikalnom povjereniku u funkciji radničkog vijeća,  a u kojem se navodi da je u financijskim poslovima prestala potreba za radom ukupno 11 radnika, da je u svrhu provođenja savjetovanja sa  radničkim vijećem,  sukladno čl. 127. ZR-a poslodavac dostavio radničkom vijeću podatke o broju ukupno zaposlenih radnika,  razlozima zbog kojih  bi mogla prestati potreba za radom radnika po organizacijskim jedinicama, kriterijima izbora takvih radnika, iznosa i načinu obračuna otpremnine i drugih davanja radnicima, mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika te broju, zvanju i  poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba.

 

U odluci o otkazu ugovora o radu  tužiteljici navodi se da je poslodavac proveo propisanu proceduru u slučaju kolektivnog  viška radnika,  te je usporedbom zakonom propisanih  socijalno ekonomskih kriterija i dodatnih kriterija koje je propisao poslodavac utvrđeno kojem će od radnika koji obavljaju  iste ili slične poslove otkazati ugovor o radu,  a da je tuženik i konkretno postupio na  opisani način dokaz su pojedinačni obrasci o primjeni zakonskih i dodatnih  kriterija za radnike koji su ključni za uvrštenje u kolektivni višak kao i radnike zaposlene u odjelu u kojem je radila tužiteljica. Iz tako utvrđenih ocjena i  kolektivnog viška radnika utvrđeno je da  ni jednom od radnika koji je ocijenjen nižom ocjenom od  tužiteljice nije dana prednost u odnosu na  tužiteljicu, odnosno da bi bio zadržan na radu,  već su naprotiv, svi ti radnici dobili otkaz, niti  tužiteljica konkretizira da bi tuženik u odnosu na nekog od radnika iz odjela u kojem je radila postupio protivno tako utvrđenim kriterijima.

 

Stoga, a kako je  tuženik u svemu postupio sukladno odredbama  čl. 115. st. 1. toč. 1. i čl. 115. st. 2. ZR-a, pri čemu je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je pravo poslodavca odrediti kriterije prema kojima će utvrditi višak radnika i kojim će kriterijima dati prednost,  u okviru čega je  tuženik vodio računa o  zakonskim kriterijima, dok u odnosu na dodatne  kriterije, koje je ovlašten propisati,  nije postupio zlonamjerno,  te je navedene kriterije primjenjivao na isti način prema svim radnicima,  žalbeni navodi  tužiteljice o  suprotnom nisu  osnovani.

 

Zakonitost pobijane presude ne dovodi  sud u dvojbu ni žalbenim navodima da bi tuženik zapošljavao studente, a  istovremeno tužiteljici i drugim radnicima otkazivao ugovore o radu,  budući da  iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da studenti koji su u 2016. radili kod tuženika nisu obavljali poslove koje je obavljala tužiteljica.

 

Iz ovih  je razloga  presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak  žalbenog postupka, budući da u  istom nije uspjela.

 

U Rijeci 17. travnja 2019.