Broj: Revr 500/2018-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz P., OIB ..., koju zastupa S. S., M. D. B., M. H. i I. B., dipl. iur. u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ured za opće poslove Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske, OIB ..., kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi poništenja izvanrednog otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1595/17-2 od 13. veljače 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-76/17-20 od 5. srpnja 2017., u sjednici održanoj 24. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke utvrđena je nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, tužiteljici M. G., Klasa:112-07/15-01/02, Ur.broj: 50403-03-15-03 od 12. kolovoza 2015. U stavku II izreke utvrđena je nedopuštenom Odluka kojom se odbija Zahtjev za zaštitu prava M. G., Klasa:112-07/15-01/02, Ur.broj: 50403-03-15-03 od 11. rujna 2015. Prema stavku III izreke naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto kuharica u Uredu za opće poslove Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske, Služba za opće i tehničke poslove, Pododsjek prehrane za potrebe Vlade Republike Hrvatske i Vladinih ureda, odnosno na odgovarajuće radno mjesto sukladno stručnoj spremi, radnom iskustvu i sposobnostima.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti usvoji iznesene navode tuženika, a pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu parničnog troška uvećanog za trošak sastava revizije, u iznosu od 1.500,00 kuna (tbr. 10 i 50 OT), podredno ukine presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1595/17-2 od 13. veljače 2018. i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica se protivi navodima revizije te predlaže odbiti reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tuženika nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama koje nisu proturječne činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom postupka, a drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji niti povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP na koju se sadržajno ukazuje u reviziji.

 

Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

 

Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica.

 

Nižestupanjski sudovi su upravo postupili u skladu sa navedenim odredbama, proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu pri čemu su analizirajući sve priložene isprave utvrdili odlučne činjenice za ovaj spor. Zato nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 8. i čl. 220. ZPP na koju se sadržajno ukazuje u reviziji.

 

Po ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima usmjerenim na izbor dokaza, njihovu provedbu poglavito njihovu ocjenu, kao što je učinjeno i u odnosu na sve ostale žalbene navode tuženika relevantne za odluku o predmetu spora.

 

U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kakvo je utvrdio prvostupanjski sud, kao i razlozi iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim je utvrđenjima ili uvjerenjima taj sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude.

 

Naime, u prvostupanjskom postupku proveden je opsežan dokazni postupak o kojem je svoju ocjenu u pobijanoj drugostupanjskoj odluci iznio drugostupanjski sud. Također drugostupanjski sud je utvrdio kako je prvostupanjski sud valjano ocijenio sve provedene dokaze, a posebno iskaze svjedoka i druge isprave koje prileže spisu i da je pritom dao valjane razloge zbog čega je neke od njih kao vjerodostojne prihvatio, dok drugim dokazima nije poklonio svoju vjeru. Na taj način se drugostupanjski sud pravilno i jasno očitovao o prigovorima tuženika u odnosu na izbor i ocjenu dokaza pred prvostupanjskim sudom.

 

Kako u revizijskim navodima tuženika koji se odnose na prigovore načina na koji je sud cijenio dokaze, ni ovaj revizijski sud ne nalazi protivnosti ili bilo kakve suprotnosti zapisnicima koji te isprave sadrže, to ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska presuda sadrži odgovore na žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, pa u njoj, kao ni u prvostupanjskoj presudi nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Ni sam tuženik koji tvrdi da postoji proturječnost između izreke i obrazloženja presude nije ukazao na stvarne proturječnosti. Revizijskim navodima o bitnim povredama odredaba parničnog postupka sadržajno se zapravo dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile donošenju odluke tuženika o otkazu ugovora o radu, poglavito onih koje se tiču spornih događaja 24. i 27. srpnja 2015. koje je prethodilo otkazu ugovora o radu. Tuženik u obrazloženju ovog revizijskog razloga sadržajno je osporio ocjenu izvedenih dokaza i zaključaka o odlučnim činjenicama o postojanju povrede radne obveze, i time opravdanog razloga za otkaz.

 

Prigovorima činjenične naravi kojima tuženik iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza – koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, budući da prema tuženikovom shvaćanju sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenog dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno interpretirali, ne može se drugostupanjska presuda pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP) pa te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Nije ostvaren ni revizijski pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U revizijskom postupku je sporna dopuštenost odluke o otkazu.

 

S tim u svezi je sporna i pravilna primjena odredaba čl. 116. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR) a u svezi sa odredbom čl. 37. ZR.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tuženik Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu Klasa: 112-07/15-01/02, Ur.broj: 50403-03-15-03 od 12. kolovoza 2015. tužiteljici otkazao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa te činjenice da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć,

 

- da se kao razlog otkaza navodi činjenica da je poslodavac tek 31. srpnja 2015. saznao da je tužiteljica trebala biti na radnom mjestu 24. i 27. srpnja 2015., a da izostanak nije opravdala već je tek 9 dana kasnije obavijestila ured putem faksiranih izvješća i potvrda, dakle da nije u roku tri dana dostavila dana dostavila liječničku dokumentaciju o privremenoj nesposobnosti za rad,

 

- da tužiteljica nije bila na radnom mjestu 24. i 27. srpnja 2015.,

 

- da je tužiteljica tek 31. srpnja 2015. dostavila dokumentaciju (izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad) vezano za nesposobnost za rad.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da to što tužiteljica nije dostavila liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad u zakonskom roku iz čl. 37. st. 1. ZR (četiri dana nakon proteka drugog dana izostanka), nije samo po sebi propust koji ima značaj osobito teške povrede radne obveze, slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev. Pritom ocjenjuju da sama činjenica da tužiteljica nije dostavila liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad za dane 24. i 27. srpnja 2015., nije zapreka da se drugim dokazima (medicinska dokumentacija, vještačenje itd.) utvrdi da je radnica zbog bolesti ili ozljede bila privremeno spriječena za rad (tako i ovaj sud u Revr-715/04 od 19. siječnja 2005., Revr-724/05 od 29. ožujka 2005., te Revr-446/12. od 12. rujna 2013).

 

Prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Odredbom čl. 37. st. 1. ZR propisano je da je radnik dužan, što je moguće prije, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinom očekivanom trajanju.

 

Cijeneći izložena utvrđenja kroz citiranu odredbu čl. 116. st. 1. ZR te imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova kao i činjenicu da je prema medicinskoj dokumentaciji tužiteljica 24. i 27. srpnja 2015. imala zdravstvene probleme, u vezi kojih je postojala nesposobnost koja predstavlja kontinuitet od 23. srpnja 2015. pa nadalje, kao i sadržaj odredbe čl. 116. i čl. 37. st. 1. ZR i prema shvaćanju ovog suda ne radi se o radnji tužiteljice koja bi svojim karakteristikama predstavljala osobito tešku povredu iz radnog odnosa, a zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti slučaja nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć, slijedom čega su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 116. ZR kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

 

S obzirom na navedeno materijalno pravo je pravilno primijenjeno pa se suprotni navodi revizije kojima se tumači suprotno ukazuju neosnovani.

 

Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 24. travnja 2019.