Broj: Revr 844/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz K., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u K., protiv tuženika P. G. d.o.o., Z., OIB ..., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-328/17-2 od 16. svibnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-37/15-19 od 3. studenog 2016., u sjednici održanoj 24. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-328/17-2 od 16. svibnja 2017.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

1. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu od 1. siječnja 2014., koji je ugovor sklopljen između tužitelja N. M. iz K., ..., OIB ..., kao radnika i tuženika P. g. d.o.o., iz Z., ..., OIB ..., kao poslodavca, a koji je otkaz tuženik izjavio temeljem odluke o redovitom otkazu ugovora u radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 30. travnja 2015.

 

2. Utvrđuje se da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta pružnog radnika kod tuženika, ili na drugo radno mjesto kod tuženika koje je odgovarajuće za tužitelja po stručnoj spremi, radnom iskustvu i posebnim znanjima, sa svim pravima i obvezama iz ugovora o radu od 1. siječnja 2014., u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati sve ugovorne i pripadajuće mjesečne obroke plaća, počev od dana isteka otkaznog roka pa nadalje za svaki mjesec sve do vraćanja tužitelja na poslove radnog mjesta pružnog radnika kod tuženika, zajedno sa zateznim kamatama po eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekuće polugodištu uvećano za 5%-tnih poena koje kamate teku na svaki mjesečni obrok plaće posebno, počev od desetog dana u svakom mjesecu pa sve do isplate u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

5. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznima kamatama na taj iznos po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena, tekućim od dana donošenja presude suda prvog stupnja, tj. 3. studenog 2016., pa do isplate, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen u cijelosti naprijed navedeni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), predlaže preinačenje presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-328/17-2 od 16. svibnja 2017. godine na način da se odbije žalba tuženika i potvrdi presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr 37/15 od 3. studenog 2016., te ujedno naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da nije dopušten otkaz ugovora o radu zaključen sa tuženikom 1. siječnja 2014., a koji ugovor o radu je tužitelju otkazan odlukom tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja od 30. travnja 2015. godine.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i u cijelosti usvojio njegov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je ugovorom o radu od 1. siječnja 2014. između stranaka ugovoreno da će tužitelj kod tuženika, kao poslodavca, obavljati poslove radnog mjesta pružnog radnika, da je za to radno mjesto predviđena potrebna stručna sprema osnovna škola, da je tuženik proveo proces provjere vjerodostojnosti i pravovaljanosti diplome i svjedodžbi svih radnika zaposlenih kod tuženika, da je pritom utvrdio da tužiteljeva svjedodžba o stručnoj spremi strojobravara (SSS) nije vjerodostojna budući da je E. o. š. iz Z., 19. ožujka 2015. dala negativan odgovor o vjerodostojnosti i pravovaljanosti navedene svjedodžbe.

 

Polazeći od sadržaja odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje u tekstu: ZR) sud prvog stupnja smatra da činjenica da je između stranaka zaključen ugovor o radu po kojem je tužitelj kod tuženika zaposlen na radnom mjestu pružnog radnika, za koje radno mjesto nije propisana niti je potrebna stručna sprema SSS strojobravar već je potrebno imati osnovnu školu i položen stručni ispit za pružnog radnika, nakon internog osposobljavanja kod poslodavca, a što da je tužitelj ispunio, pa time što je priložio nevjerodostojnu i nepravovaljanu svjedodžbu da ima položenu školu za strojobravara tužitelj nije prekršio ni jednu obvezu iz radnog odnosa, a koje su propisane u ZR-u, budući da se nije ni pokušao zaposliti kod tuženika na sistematiziranom radnom mjestu strojobravara ili nekom drugom radnom mjestu za koje je potrebna srednja stručna sprema. Dalje smatra da svakako takvo ponašanje tužitelja nije etično, ali da ta činjenica sama po sebi ne dovodi do kršenja obveza iz radnog odnosa jer tim činom tuženik nije prekršio nikakve obveze koje postoje za radno mjesto pružnog radnika, za koje je tužitelj kod tuženika zasnovao radni odnos, slijedom čega usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv citirane prvostupanjske presude, smatra da navedeni zaključak prvostupanjskog suda nije pravilan. Prema stajalištu drugostupanjskog suda ponašanje tužitelja prilikom zasnivanja radnog odnosa je takvo ponašanje zbog kojeg je tuženik tužitelju opravdano otkazao ugovor o radu time što se pri zasnivanju radnog odnosa služio krivotvorenom svjedodžbom, a takvo je ponašanje opće društveno neprihvatljivo i protivno čl. 6. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, u daljnjem tekstu ZOO), a kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni poštivati načelo savjesnosti i poštenja, kojeg načela se u konkretnom slučaju tužitelj pri zasnivanju radnog odnose nije pridržavao, niti ponašao u skladu sa takvim standardom. Stoga se prema zaključku suda drugog stupnja radi o skrivljenom ponašanju tužitelja čime su prekršene obveze iz radnog odnosa, a što da opravdava donošenje odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja.

 

Utvrđujući da su u konkretnom slučaju pri otkazivanju ugovora o radu poštivane obveze iz čl. 150. st. 3. i čl. 119. st. 2. ZR, te da nisu dokazane okolnosti iz čl. 38. ZR zbog kojih tužitelj ne bi mogao biti otkazan ugovor o radu uvažava žalbu tuženika i preinačuje presudu suda prvog stupnja te odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Tužitelj se u reviziji poziva na revizijski razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

U odnosu na citiranu bitnu povredu navodi da drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da su u presudi navedeni razlozi odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, da odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

Ukazuje na obrazloženje drugostupanjske presude prema kojoj se "tužitelj kod zasnivanje radnog odnosa poslužio krivotvorenom svjedodžbom, da se radi o ponašanju tužitelja koje je opće društveno neprihvatljivo" te da se stoga "radi o skrivljenom ponašanju tužitelja čime su prekršene obveze iz radnog odnosa, a što opravdava donošenje odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika". Smatra da citirane tvrdnje drugostupanjskog suda ne odgovaraju stvarnom stanju stvari.

 

Ne stoji navedeni revizijski navod tužitelja jer u presudi nisu izneseni navodi nejasni niti proturječni, pa pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a ne postoji niti proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, već o pravnom shvaćanju glede ispunjenja pretpostavki za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu u smislu citiranog čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR, zbog čega se radi o revizijskom razlogu, pogrešne primjene materijalnog prava, a što će se u nastavku elaborirati.

 

U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj u reviziji ukazuje na potvrdu tuženika od 28. travnja 2016., prema kojoj se tužitelj nalazio u neprekinutom radnom odnosu kod tuženika i pravnih prednika tuženika počev od 18. ožujka 1996., pa sve do travnja 2016., kada je tuženik otkazao radni odnos tužitelju. Ukazuje na nespornu činjenicu da cijelo vrijeme trajanje radnog odnosa tužitelj nikada nije radio na radnom mjestu koje bi iziskivalo posjedovanje srednje stručne spreme već na radnom mjestu pružnog radnika za koje je potrebna osnovna škola, a u spornoj svjedodžbi o stručnoj spremi tužitelja stoji navedeno da je tužitelj stekao srednju stručnu spremu u programu - zanimanju strojobravar, da tužitelj kod zasnivanja radnog odnosa kod tuženika odnosno njegovog prednika 18. ožujka 1996., pa ni nadalje sve do spornog otkaza ni u jednom trenutku nije zasnovao radni odnos temeljem stručne spreme SSS strojobravar, niti je to pokušao. Osim toga da se tužitelj u vrijeme spornog otkaza nalazio na bolovanju kontinuirano još od 15. ožujka 2006., a o čemu da u spisu postoji i liječnička potvrda.

 

Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Prema navedenoj zakonskoj odredbi za postojanje povrede iz radnog odnosa zbog koje je poslodavac imao opravdani razlog tužitelju kao radniku dati redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika potrebno je dokazati da je tužitelj kršio neku konkretnu obvezu iz radnog odnosa kako bi se radilo o otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika.

 

U konkretnom slučaju iz činjenica utvrđenih po nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelj radni odnos kod prednika tuženika zasnovao još 1996., a kod tuženika 2014., pa stoga činjenica da je prilikom zasnivanja radnog odnosa priložio krivotvorenu diplomu srednje stručne spreme (SSS), temeljem koje nije zasnovao radni odnos kod tuženika, koja mu za radni odnos za koji je zasnovao radni odnos nije bila ni potrebna (srednja stručna sprema strojobravara) već osnovna škola i osposobljavanje kod poslodavca (tuženika), a koje uvjete je tužitelj u cijelosti ispunio, pa u situaciji kada temeljem krivotvorene diplome za SSS i nije pokušao zasnovati radni odnos sa tom i takvom diplomom (spremom), samo korištenje nevjerodostojne svjedodžbe prilikom zasnivanja radnog odnosa opravdan je razlog za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, neovisno što na temelju te svjedodžbe nije sklopljen ugovor o radu niti je za poslove koje je radnik obavljao kod poslodavca bila potrebna stručna sprema iz nevjerodostojne svjedodžbe pa okolnost da je poslodavac radniku dao redoviti otkaz koji je za njega povoljniji, a ne izvanredni otkaz, ne utječe na zakonitost odluke o redovitom otkazu ugovora o radu.

 

Upravo takvo shvaćanje prihvaćeno je i na sjednici građanskog odjela VSRH održanoj 18. travnja 2019., a ono glasi:

 

"Korištenje nevjerodostojne svjedodžbe prilikom zasnivanja radnog odnosa opravdan je razlog za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, neovisno što na temelju te svjedodžbe nije sklopljen ugovor o radu niti je za poslove koje je radnik obavljao kod poslodavca bila potrebna stručna sprema iz nevjerodostojne svjedodžbe pa okolnost da je poslodavac radniku dao redoviti otkaz koji je za njega povoljniji, a ne izvanredni otkaz, ne utječe na zakonitost odluke o redovitom otkazu ugovora o radu."

 

Iz navedenih razloga valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja.

 

Zagreb, 24. travnja 2019.