Broj: Gž R-520/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz S., OIB:...., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., protiv tuženika B. d.o.o., iz S., OIB:...., zastupanog po punomoćniku M. Š., odvjetniku u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-170/13 od 10. srpnja 2017., 24.travnja 2019.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-170/13 od 10. srpnja 2017. u točki I.1. izreke.

 

Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i ukida citirano rješenje suda prvog stupnja u točkama I.2., I.3., II.1, II.2, II.3 i III izreke, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I izreke odbačena je tužba s tužbenom zahtjevom koji glasi:

"1. Utvrđuje se da nije zakonita niti dopuštena tuženikova "Odluka o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14.01.2013.g.", te se nalaže tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelja vrati na rad na poslove predviđene Ugovorom o radu od 31.07.2010.g. na radno mjesto "radnik u proizvodnji".

 

2.Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati naknadu plaće od dana 08.04.2013. godine kao dana prestanka radnog odnosa, pa sve do vraćanja na posao na poslove predviđene radnim mjestom "radnik u proizvodnji", zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (sukladno stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećane eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena) koja na predmetni iznos teče od dana presuđenja, pa sve do isplate.

 

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, tužitelju naknadi parnični trošak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom(sukladno stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećane eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena) koja na predmetni iznos teče od dana presuđenja, pa sve do isplate.".

 

Točkom II izreke odbijen je zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe preda tužitelju na uvid:

-sve ugovore o radu, s eventualno pripadajućim aneksima istih ugovora, koje je tužitelj zaključio s tuženikom i/ili pravnim prednikom tuženika, sve u razdoblju od 1978.g. do 14.01.2013.g.;važeći Pravilnik o radu;važeći Kolektivni ugovor,a sve kako bi tužitelj u slučaju ako sud nađe neosnovanim prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, mogao postaviti objektivno kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu određenog iznosa novca na ime pripadajuće otpremnine u smislu čl. 188.st.2. ZPP-a.

 

2. Tužitelj je dužan postaviti objektivno kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa na ime pripadajuće otpremnine u roku od 15 dana od dana predaje na uvid ugovora o radu, Pravilnika o radu i Kolektivnog ugovora iz točke I. izreke ovog rješenja.

 

3. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (sukladno stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima primjenom uvećane eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena) koja na predmetni iznos teče od dana presuđenja, pa sve do isplate.".

 

Točkom III izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 18.325,00 kn sa  zateznom kamatom koja teče na taj iznos od presuđenja do isplate.

Protiv rješenja suda prvog stupnja tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje: ZPP) uz prijedlog da se rješenje preinači, a podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopuštena odluka tuženika o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. siječnja 2013. uz zahtjev za vraćanje na rad na radno mjesto radnik u proizvodnji i isplatu naknade plaće od 8. travnja 2013. do vraćanja na rad, te (eventualno kumulirani) zahtjev da se tuženiku naloži da preda tužitelju pod prijetnjom ovrhe na uvid sve ugovore o radu s eventualno pripadajućim aneksima istih ugovora, koje je tužitelj zaključio s tuženikom i/ili pravnim prednikom tuženika, sve u razdoblju od 1978. do 14.01.2013.; važeći Pravilnik o radu; važeći Kolektivni ugovor, a sve kako bi tužitelj mogao postaviti zahtjev na isplatu određenog iznosa novca na ime pripadajuće otpremnine.

 

Sud prvog stupnja utvrđuje da tužba tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti otkaza nije dopuštena primjenom odredbe čl. 129. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine br. 149/09 i 61/11-dalje: ZR) u vezi s čl. 128. ZR-a i čl. 123. Pravilnika o radu tuženika s obzirom na utvrđenje da je tužitelj pobijanu odluku o otkazu u smislu citirane odredbe Pravilnika o radu zaprimio 1. veljače 2013. kada je odbio primitak pobijane odluke, što je potvrdilo dvoje svjedoka svojim potpisom, pa je zaključak suda prvog stupnja da od tada tužitelj ima saznanja o povredi prava iz radnog odnosa zbog čega zahtjev za zaštitu prava od 28. veljače 2013. nije podnesen pravovremeno u smislu odredbe čl. 129. st. 1. ZR-a. Stoga je stajalište suda prvog stupnja da tužitelj ne može zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred sudom u smislu odredbe čl. 129. st. 3. ZR-a pa odbacuje tužbu kao nedopuštenu u odnosu na zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu, vraćanje na rad i naknadu plaće.

U odnosu na zahtjev tužitelja koji glasi na predaju ugovora o radu s pripadajućim aneksima, Pravilnicima o radu i Kolektivnog ugovora, sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj iste temelji pozivom na odredbu čl. 186b. i čl. 325a. ZPP-a. Nadalje, utvrđuje da je taj zahtjev tužitelj podnio u slučaju da sud utvrdi neosnovanim tužbeni zahtjev radi nedopuštenosti odluke o otkazu, kako bi mogao postaviti tužbeni zahtjev na isplatu određenog novčanog iznosa na ime pripadajuće otpremnine (čl. 188. st. 2. ZPP-a). Stav je suda prvog stupnja da je tužitelj već u tužbi uz glavni zahtjev trebao istaknuti i drugi tj. eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu po osnovu otpremnine u skladu s odredbom čl. 188. st. 2. ZPP-a čiju bi visinu tužitelj konačno odredio nakon što mu tuženik preda zatraženu dokumentaciju i u roku koji bi sud odredio (čl. 186b. st. 4. ZPP-a), pa cijeneći da tužitelj nije istaknuo zahtjev na isplatu po osnovu otpremnine, već samo zahtjev koji glasi na predaju navedene dokumentacije, taj zahtjev tužitelja u cijelosti odbija kao neosnovan.

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl.365. st. 2.    ZPP-a, utvrđeno je da prilikom donošenja pobijanog rješenja nije počinjena neka od tih postupovnih povreda, pa dakle ni povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju neosnovano u žalbi upire tužitelj budući da rješenje nema proturječnosti i moguće ga je ispitati.

U odnosu na zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu i vraćanje na rad, sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 129. st. 1. i 2. ZR-a kada je utvrdio da tužitelj nema pravo ostvarivati sudsku zaštitu povrijeđenog prava.

Tužitelj u žalbi neosnovano ukazuje da je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu čl. 142. ZPP-a o osobnoj dostavi.

Naime, pravilno je sud prvog stupnja cijenio sadržaj odredbe čl. 128. ZR-a kojom je propisano da se na dostavu odluka o otkazu ugovora o radu te odluka donesenih u postupcima iz čl. 129. ovoga Zakona, primjenjuju na odgovarajući način odredbe o dostavi iz propisa kojim je uređen parnični postupak, ako postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu, a da je tuženik dostavu odluka o pravima i obvezama iz radnog odnosa propisao čl. 123. Pravilnika o radu.

Prema odredbi čl. 123. st. 1. Pravilnika o radu tuženika propisano je da se dostava odluka u svezi s ostvarenjem prava i obveza radnika obavlja, u pravilu, neposrednom predajom radniku, uz potpis radnika kojim potvrđuje primitak. Stavkom 2. propisano je da ukoliko radnik odbije primitak na taj način, da će se dostava smatrati izvršenom ako se na odluci potpišu 2 svjedoka koji potvrđuju da je radnik odbio uručenje.

 

Žalbenim navodima neosnovano se osporava pravilno utvrđenje u postupku, temeljem sadržaja suglasnih iskaza svjedoka I. S., L. V. i Ž. P., u kritično vrijeme radnika tuženika, da je tužitelju u prostorijama tuženika u nazočnosti navedenih radnika tuženika 1. veljače 2013. priopćeno da je dobio otkaz i da je upoznat sa sadržajem odluke o otkazu, te da je nakon toga odbio njen primitak. Tužitelj bez uporišta navodi da su svjedoci nekonzistentno iskazivali u odnosu na okolnost je li tužitelj odnio sa sobom primjerak odluke o otkazu već u tom trenutku jer su svjedoci L. V. i Ž. P. potvrdili (list 105 i 107) da je tužitelj odnio primjerak pobijane odluke, dok svjedokinja S. nije ni iskazivala na tu okolnost. Osim toga, i prema stajalištu ovoga suda za odlučivanje o pravovremenosti i dopuštenosti zahtjeva tužitelja za zaštitu prava pravilno je sud prvo stupnja utvrdio odlučnu okolnost da je tužitelj u kritično vrijeme bio upoznat sa sadržajem odluke o otkazu, pri čemu, protivno žalbenim navodima, nije odlučno da je trebao osobno pročitati odluku, kraj utvrđenja da mu je istu pročitala i priopćila druga osoba po ovlaštenju poslodavca (L. V.).

Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj na radnom mjestu odbio primitak odluke o otkazu, da je to potvrdilo dvoje svjedoka, o čemu je sačinjena bilješka na toj odluci pa se time smatra da je dostava uredno izvršena.

Nastavno tome te primjenom odredbe čl. 129. st. 1. ZR-a kojom je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, kraj utvrđenja da je dostava pobijane odluke o otkazu izvršena 1. veljače 2013., da je tužitelj protekom prekluzivnog roka iz citirane zakonske odredbe zatražio predmetnu zaštitu od poslodavca 28. veljače 2013., pravilno je sud prvog stupnja odbacio tužbu u odnosu na utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu sa zahtjevom za vraćanje na rad budući da je odluka poslodavca o otkazu pravomoćna i više se ne može pobijati tužbom.

 

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u toč. I izreke.

 

Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je odbacio tužbu sa zahtjevom za isplatu naknade plaće (toč. I. 2. izreke rješenja suda prvog stupnja) budući da se radi o novčanoj tražbini radnika za koju prema odredbi čl. 129. st. 3. ZR-a traženje zaštite pred poslodavcem ne predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe.

 

Sukladno toj odredbi, tužitelj je bio ovlašten na izravno podnošenje tužbe sudu jer je u pitanju novčano potraživanje (naknada plaće) zbog čega je tužba u tom dijelu pogrešno odbačena pa je rješenje suda prvog stupnja valjalo ukinuti u tom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak u kojem će sud prvog stupnja meritorno odlučiti o tom zahtjevu tužitelja, vodeći računa o tome da je odluka tuženika o otkazu pravomoćna.

 

Nadalje, osnovano tužitelj žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odbijanje eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

 

Tužitelj je u tom zahtjevu postavio tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186. b. st. 3. ZPP-a prema kojoj odredbi u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

 

Stavkom 4. čl. 186. b. propisano je da u slučaju postavljanja zahtjeva sukladno st. 3. čl. 186. b. tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.

 

O zahtjevu za davanje podataka sud odlučuje na način propisan odredbom čl. 325. a. st. 1. ZPP-a  rješenjem protiv kojeg stranka može izjaviti žalbu koja ne odgađa provedbu rješenja, dok prema st. 2. ako utvrdi da zahtjev nije osnovan, sud će donijeti rješenje iz čl. 186. b. st. 4. ZPP-a.

 

Prema tome, sud o postavljenoj stupnjevitoj tužbi odlučuje u dva stupnja, u prvom stupnju o manifestacijskom zahtjevu (radi predaje traženih podataka) te u drugom o kondemnatornom zahtjevu (na isplatu otpremnine). Tužitelj je u odnosu na zahtjev na činidbu (isplatu otpremnine) odredio da ga je dužan postaviti u roku od 15 dana nakon predaje dokumentacije s traženim podacima, što protivno stajalištu suda prvog stupnja nije nepotpun zahtjev u ovom stadiju postupka s obzirom da sud prvog stupnja u primjeni odredbe čl. 186. b. st. 4. ZPP-a treba pozvati tužitelja da taj zahtjev (konačno) odredi, te će sud o tom zahtjevu moći meritorno odlučivati tek kada on bude preciziran.

 

Zbog toga je rješenje suda prvog stupnja valjalo ukinuti u tom dijelu (toč. II izreke) i vratiti predmet sudu prvog stupnja i u tom dijelu na ponovan postupak radi odlučivanja o zahtjevu tužitelja na prethodno izloženi način.

 

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u toč. II izreke, a zbog djelomičnog ukidanja rješenja suda prvog stupnja, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka te će sud prvog stupnja u ponovnom postupku odlučiti o cjelokupnom parničnom trošku.

 

U Rijeci 24.travnja 2019.