Broj: Revr 723/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. G. iz V., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku D. E., odvjetniku u Odvjetničkom društvu E. i Š. iz Z., protiv tuženika I.-I. n. d.d. iz Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici M. Š. L., odvjetnici u Odvjetničkom društvu I., O. & P. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza, vraćanja na rad i isplate plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž R-85/2018-2 od 22. ožujka 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-2142/2016-27 od 22. siječnja 2018., u sjednici održanoj 25. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari (kojom su odbijeni njegovi zahtjevi) odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni zahtjevi kako glase:

„1. Utvrđuje se da nije dopuštena tuženikova Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj ... donesena dana 10.6.2016., te da radni odnos tužitelja S. G. iz V., ..., OIB:... kod tuženika I.-I. n. d.d., Z., ..., OIB:... nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku I.-I. n. d.d., Z., ..., OIB:... da tužitelja S. G. iz V., ..., OIB:... vrati na radno mjesto Specijalist za transport 2 i da mu prizna prava iz radnog odnosa, u roku od 8 dana.

 

3. Nalaže se tuženiku I.-I. n. d.d., Z., ..., OIB:... da tužitelju S. G. iz V., ..., OIB:... isplati naknadu izgubljene plaće od dana isteka otkaznog roka pa do vraćanja tužitelja na posao, u bruto iznosu od 69.070,00 kn, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena....." tekućim na pojedinačne dijelove toga iznosa kako bi po mjesecima dospijevali na naplatu, kao i da mu naknadi parnični trošak,

 

dok je prvostupanjska presuda preinačena u točki III. izreke, u odluci o parničnom trošku - tako da je tužitelju naloženo "platiti tuženiku pored iznosa iz točke II. izreke prvostupanjske presude" (od 2.500,00 kn) i daljnji parnični trošak od 7.656,25 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju "zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede parničnog postupka". Predlaže da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok protiv odluke o parničnom trošku nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti sve njegove prijedloge za provođenje i drugih dokaza ("pribavljanje Sporazuma o pravima branitelja"), a da je time što je takve odbio počinio bitnu postupovnu povredu.

 

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranki mogućnost raspravljanja.

 

U odnosu na to tužitelju je za odgovoriti da mu je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tuženika, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a samo stoga što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o dokazima relevantnim za odluku o predmetu spora i stanju raspravljenosti toga predmeta, odnosno - sve ono što je predložio i zahtijevao, a sve jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

Navodi revidenta:

 

- da iz provedenih dokaza nije bilo osnove zaključiti da je prestala potreba za obavljanjem njegovih poslova ("da su poslovi koje je obavljao nestali iz procesa rada tuženika") te da je upravo njemu trebalo otkazati ugovor o radu - i da je tuženik vodio računa o svim kriterijima relevantnim za odluku o radnicima kojima treba otkazati ugovor o radu,

 

- da iz spisa (obzirom da je "jedino njemu od svih 13 radnika te organizacijske jedinice otkazan ugovor o radu") nejasnim ostaje koje kriterije je tuženik primijenio i na koji ih je način primijenio, odnosno da li je uopće ikakve kriterije primijenio prilikom otkazivanja ugovora,

 

u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je na utvrđenje nedopuštenim otkaza Ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora broj ... od 10. lipnja 2016. te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja "na radno mjesto Specijalist za transport 2 i da mu prizna prava iz radnog odnosa" te isplatiti mu "naknadu izgubljene plaće od dana isteka otkaznog roka pa do vraćanja na posao, u bruto iznosu od 69.070,00 kn" sa pripadajućim kamatama.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je tužitelj radio kod tuženika na temelju sa njime sklopljenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. prosinca 2012., i to na radnom mjestu Specijalist za transport 2, sa time da je poslove radnog mjesta obavljao na lokaciji Đ.,

 

- da je 2000. kod tužitelja utvrđena profesionalna nesposobnost za rad zbog profesionalne bolesti,

 

- da je "radno mjesto tužitelja na lokaciji Đ. ukinuto reorganizacijom poslovanja" kod tuženika: dio oko osobnih vozila prenesen je na tvrtku u Z., dok je za više dotadašnjih tuženikovih pogona (kao i za pogon na toj lokaciji) posao "za specijalna vozila" preuzeo obavljati informatičar,

 

- da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-13010/13 od 10. travnja 2015., potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1263/15 od 23. veljače 2016., "tuženik ishodio suglasnost za otkaz ugovora o radu tužitelju" - čime je "nadomještena suglasnost radničkog vijeća za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu",

 

- da je Odlukom od 10. lipnja 2016. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen sa tužiteljem - poslovno uvjetovanim otkazom Ugovora, i to zbog organizacijskih razloga,

 

- da je tužitelj pravodobno (26. lipnja 2016.) protiv te Odluke poslodavca podnio Zahtjev za zaštitu prava, pa je pravodobno (26. srpnja 2016.) zatražio i (u ovoj parnici) sudsku zaštitu,

 

- da "tužitelj nije dokazao da bi donošenje pobijane Odluke bilo posljedica vođenja postupka radi utvrđivanja" njegova profesionalnog oboljenja,

 

- da "je tuženik tužitelju neformalno nudio sklapanje ugovora o radu za mjesto voditelja odsjeka transporta u R., što je tužitelj odbio".

 

Sporno je (prema revizijskim razlozima, a kojima je revizijski sud vezan u odlučivanju: revizijski sud osporenu presudu može preispitivati samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji): je li tuženik zaista imao razloga otkazati ugovor o radu sklopljen s tužiteljem.

 

Drugostupanjski sud je polazeći od čl. 115. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR/14), i to:

 

- odredbe st. 1. podstavak 1., prema kojoj: "Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)",

 

- odredbe st. 2., prema kojoj: "Pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.",

 

- odredbe st. 5., prema kojoj: "Poslodavac koji je poslovno uvjetovanim otkazom otkazao radniku, ne smije šest mjeseci od dana dostave odluke o otkazu ugovora o radu radniku, na istim poslovima zaposliti drugog radnika.",

 

- odredbe st. 6., prema kojoj: "Ako u roku iz stavka 5. ovoga članka nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova, poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga.",

 

tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenim poslovno uvjetovanog otkaza s tužiteljem sklopljenog ugovora o radu ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je presudom prvostupanjskog suda pravilno odlučeno da je pobijana Odluka tuženika "zakonita i dopuštena jer je do otkazivanja ugovora o radu tužitelju došlo zbog organizacijskih promjena kod tuženika i ukidanja radnog mjesta tužitelja",

 

- da tuženik nije imao, za razliku od onog "kako je to bilo određeno u čl. 107. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09 i 61/11)", "zakonsku obvezu ponuditi tužitelju drugo radno mjesto ili ga osposobljavati za rad na drugom radnom mjestu", sve gledano u smislu navedenih odredaba čl. 115. ZR-a.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

U konkretnom slučaju teret dokazivanja da je prestala potreba za radom tužitelja (za obavljanjem njegovih poslova, onih koje je do otkazivanja ugovora o radu obavljao), ležao je (u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a) na tuženiku (poslodavcu) - a ovaj je to, prema navedenim činjeničnim utvrđenjima - koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), i dokazao.

 

Prema shvaćanju ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 115. st. 1. podstavak 1. ZR-a postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da (kao u ovome slučaju) smanji broj radnika ili ukine određena radna mjesta - i da poslove tih (ukinutih) radnih mjesta objedini i njihovo obavljanje preuzme drugi radnik poslodavca, a sve budući da je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

 

U ovome predmetu, a polazeći od toga da dopuštenost otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, utvrđene okolnosti opravdavaju shvaćanje tuženika (na koje se pozvao i u osporenoj Odluci o otkazu, a ispravnost kojeg shvaćanja ničime određenim tužitelj nije doveo u sumnju) da je samo korištenjem navedenog autonomnog prava otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - i to upravo u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede, te da je u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a dokazao da je u postojećim (pa i općepoznato) složenim uvjetima u gospodarstvu imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, odnosno da otkaz ugovora o radu tužitelju nije dan suprotno odredbi čl. 115. st. 1. podstavak prvi ZR-a.

 

To što tuženik i dalje obavlja dio poslova koje je ranije obavljao tužitelj ("oko transportnih specijalnih vozila") - ali sada po drugome radniku, informatičaru - koji je preuzeo isti posao radnih mjesta za više dotadašnjih pogona tuženika, i to u opsegu i kvaliteti koja je tuženiku potrebna i svrhovita, uz prihvaćeni zaključak da poslove tih radnih mjesta može obavljati i samo jedna osoba - sve i da pritom za njihovo obavljanje nije zaposlen niti jedan "novi" radnik, ne dokazuje, kako revident u reviziji sugerira prihvatiti, da nije prestala potreba za radnim mjestom na kojemu je prije otkazivanja ugovora radio - i da ukidanje njegovog radnog mjesta uz prijeporno objedinjavanje poslova više radna mjesta nije poduzeto samo u cilju racionalizacije poslovanja i planirane uštede te postizanja boljih poslovnih rezultata tuženika: dakle razloga koji opravdavaju prijeporni otkaz.

 

U takvoj situaciji tužitelj povoljniju poziciju ne može ostvariti samo uopćenom tvrdnjom o propustu da se uvaži da mu posebna zaštita pripada prema odredbama Sporazuma o pravima branitelja sklopljenog kod tuženika - i to kao branitelju, kada nije ničime odredio niti u čemu (u kojemu sadržaju) bi se ta zaštita imala ostvariti - pogotovo kada nije korištena ni u sudskom postupku vođenom radi nadomještaja suglasnosti radničkog vijeća za dani mu otkaz Ugovora, ali i - ništa manje bitno - obzirom da se na tu činjenicu pozvao tek nakon što je zaključen prethodni postupak - pa se ta činjenica (kako nije dokazao da je "nije mogao iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka, a kao branitelj je svakako imao mogućnost saznati i ranije svoja prava ako ih ima prema Sporazumu) ne može (u smislu odredaba čl. 299. st. 1. i 3. ZPP-a) u ovome postupku "uzeti u obzir".

 

Tu povoljniju poziciju ne može ostvariti niti tvrdnjom o socijalnim kriterijima koje bi trebalo poštivati i o mogućnosti njegova premještaja ili preraspoređivanja - koje (da) je tuženik propustio: obzirom da je njegovo radno mjesto, na kojem je bio jedini izvršitelj posla, ukinuto - nije ga niti trebalo (u smislu odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a) uspoređivati sa drugima radnicima - a obzirom na odredbe čl. 115. ZR-a tuženik nije bio u obvezi ponuditi mu drugo radno mjesto ili ga osposobljavati za rad na takvome.

 

Stoga, a budući da su nižestupanjske presude donesene u skladu s takvim pravnim shvaćanjem i (time) uz pravilnu primjenu materijalnog prava - pa nije utvrđena osnovanost revizijskih razloga, o reviziji tužitelja valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

 

Tužitelj je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je reviziju tužitelja protiv odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu odlukom kao u izreci, u rješenju.

 

Zagreb, 25. travnja 2019.