Broj: Revr 771/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. L., G., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici K. K. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & p. u Z., protiv tuženika T. T. d.d., T., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. F., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanju na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-135/2018-2 od 3. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-10/2017-14 od 17. siječnja 2018., u sjednici održanoj 25. travnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-135/2018-2 od 3. svibnja 2018. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Sisku presudom poslovni broj Pr-10/2017-14 od 17. siječnja 2018. sudio je:

 

"1. Utvrđuje se da Odluka o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovana skrivljenim ponašanjem od 22. studenog 2016. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao, te se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na poslove PKV radnik 2., u roku od 8 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku T. T. d.d., T., OIB …, da tužitelju M. L., G., OIB: …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, sve u roku od 8 dana."

 

Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj: Gž R-135/2018-2 od 3. svibnja 2018. pod točkom I. uvažio je žalbu tuženika, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da Odluka o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovana skrivljenim ponašanjem od 22. studenog 2016. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao, te se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na poslove PKV radnik 2., u roku od 8 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku T. T. d.d., T., OIB …, da tužitelju M. L., G., OIB: …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, sve u roku od 8 dana."

 

Pod točkom II. izreke drugostupanjski sud je naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kuna u roku od 8 dana, a pod točkom III. naložio je tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 600,00 kuna u roku od 8 dana.

 

Tako su sudovi odlučili u sporu za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, da radni odnos nije prestao i zahtjevu za vraćanje tužitelja na posao.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, da radni odnos nije prestao i zahtjev za vraćanje tužitelja na posao.

 

Među strankama je sporno je li tuženik kao poslodavac imao opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika i je li poslodavac prije otkazivanja ugovora o radu bio dužan pisano upozoriti radnika na obveze iz radnog odnosa te mu omogućiti iznošenje obrane.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu PKV radnika 2,

 

- da je tuženik Odlukom od 22. studenog 2016. otkazao tužitelju ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja,

 

- da se u odluci o otkazu ugovora o radu kao razlog za otkazivanje navodi da je tužitelj s još 23 druga radnika 1. i 2. rujna 2016. odbio radne zadatke iako je bio prisutan na radnom mjestu što je utjecalo na poslovanje tuženika, da tuženik zbog neizvršenja radnih zadataka od strane radnika nije izvršio ugovoreni posao prema tvrtki S. s. d.o.o. zbog čega je tvrtka S. d.o.o. 2. rujna 2016. stornirala narudžbu tuženiku te da je odbijanjem izvršenja radova radnik prouzročio štetu poslodavcu u iznosu od 321.132,50 kuna,

 

- da je tužitelj 1. i 2. rujna 2016. bio prisutan na radnom mjestu, ali svoje radne zadatke nije obavljao, odnosno nije ništa radio,

 

- da je tvrtka S. s. d.o.o. narudžbenicom od 9. kolovoza 2016. naručila postavljanje panel ploča od tuženika s rokom izvođenja radova do 19. rujna 2016.,

 

- da je tvrtka S. s. d.o.o. otkazala narudžbu 2. rujna 2016.,

 

- da tuženik nije tužitelja prije otkazivanja ugovora o radu pisano upozorio na obvezu izvršavanja radnih obveza i na mogućnost otkazivanja ugovora o radu,

 

- da tuženik nije prije otkazivanja ugovora o radu od radnika tražio iznošenje obrane.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev zaključujući da iako je tužitelj povrijedio obvezu iz čl. 7. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje: ZR), otkaz ugovora o radu nije dopušten jer tuženik nije sukladno odredbi čl. 119. st. 1. i 2. ZR pisano upozorio tužitelja na obvezu iz radnog odnosa niti mu je omogućio iznošenje obrane.

 

Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tuženika, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev zaključujući da tuženik u postupku otkazivanja ugovora o radu nije povrijedio odredbu čl. 119. st. 1. i 2. ZR. Prema obrazloženju drugostupanjskog suda, u situaciji kada je tužitelj dva dana uzastopce dolazio na posao odbijajući izvršavati radne zadatke s još 23 druga radnika tuženika, a da za to nije imao opravdani razlog, nije opravdano očekivati od poslodavca da tužitelju omogući iznošenje obrane i da ga pisano upozorava na obveze iz radnog odnosa.

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz zbog toga što tuženik nije dokazao da mu je zbog ponašanja tužitelja nastala šteta. Nadalje, tužitelj u reviziji navodi da je tuženik sukladno odredbi čl. 119. st. 1. i 2. ZR bio dužan pisano upozoriti tužitelja na kršenje radne obveze naročito imajući u vidu da je od kršenja obveze odnosno dva dana nerada (1. i 2. rujna 2016.) do odluke o otkazu ugovora o radu prošlo više od 2 mjeseca.

 

Prema shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, kojima je ovaj sud vezan, proizlazi da je jedan od razloga za otkaz tužitelju taj što tužitelj 2 uzastopna radna dana (1. i 2. rujna 2016.) nije izvršavao svoje radne obveze odnosno da je dolazio na posao, ali je odbio izvršavati radne zadatke. Pri tome se napominje i da se sam tuženik u odluci o otkazu ugovora o radu pozvao, između ostalog, upravo na kršenje obveze iz čl. 7. st. 1. ZR.

 

Odredbom čl. 7. st. 1. ZR propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

 

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi temeljna obveza radnika u radnom odnosu, a to je osobno obavljati posao koju mu je odredio poslodavac.

 

Tužitelj je, u konkretnom slučaju, dva uzastopna radna dana odbijao izvršavati radne zadatke koje mu je naložio tuženik čime je prekršio svoju obvezu iz čl. 7. st. 1. ZR. Pri tome, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da je tužitelj tijekom postupka dokazao da je za neizvršavanje radnih zadataka imao opravdani razlog.

 

Poslodavac u odluci o otkazu, kao razlog otkazivanja, može navesti jedan ili više razloga. No, za dopuštenost odluke o otkazu dovoljno je da je poslodavac dokazao postojanje jednog razloga za otkaz.

 

Tako je tuženik u odluci o otkazu kao razlog otkazivanja naveo tužiteljevo odbijanje rada dva radna dana koji razlog je tuženik dokazao, ali i da je odbijanjem izvršenja radova tuženiku prouzročena šteta u iznosu od 321.132,50 kuna. Činjenica da je tuženik u odluci o otkazu naveo i da je tužiteljevim ponašanjem (neradom) tuženiku prouzročena šteta u iznosu od 321.132,50 kuna koju tuženik tijekom postupka nije dokazao, nije odlučna za odluku o osnovanosti odluke o otkazu pokraj činjenice da je tuženik dokazao prvi razlog za otkaz ugovora o radu, a to je da tužitelj nije dva dana radio na radnom mjestu.

 

Zbog navedenog nije odlučna niti činjenica je li se nerad tužitelja negativno odrazio na proces rada i proizvodnje ili nije.

 

Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR kada je zaključio da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu.

 

Odredbom čl. 119. st. 1. ZR propisano je da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Stavkom 2 istog članka propisano je da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

U konkretnom slučaju, kada je tužitelj odbio 2 dana uzastopce izvršavati radne zadatke uz još 23 druga radnika pri čemu je tvrtka S. s. d.o.o. koja je narudžbenicom od 9. kolovoza 2016. naručila postavljanje panel ploča od tuženika s rokom izvođenja radova do 19. rujna 2016. otkazala narudžbu upravo 2. rujna 2016. odnosno drugi dan tužiteljevog odbijanja rada, pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da nije opravdano očekivati od poslodavca da pisanim putem upozori tužitelja na kršenje obveza iz radnog odnosa. Jednako tako nije bilo opravdano očekivati od poslodavca niti da mu omogući iznošenje obrane prema čl. 119. st. 1. i 2. ZR budući da tužitelj nije niti sporio da sporna dva dana nije radio.

 

Revizijski navod tužitelja da je od tužiteljevog nerada do otkaza ugovora o radu prošlo više od 2 mjeseca nije od utjecaja na pravilnost odluke o dopuštenosti otkaza ugovora o radu jer je u ovom slučaju riječ o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR, a ne o izvanrednom otkazu ugovora o radu iz čl. 116. st. 1. ZR koji poslodavac može otkazati samo u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji (čl. 116. st. 2. ZR). Budući da je sud pravilno zaključio da u ovakvim okolnostima nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da pisanim putem upozori tužitelja na obveze iz radnog odnosa i upozori ga na mogućnost otkazivanja, tada nije odlučna činjenica je li tuženik imao vremena upozoriti tužitelja na izvršavanje radnih obveza.

 

Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR zbog čega je utvrdili da je otkaz ugovora o radu dopušten i da je neosnovan zahtjev tužitelja za vraćanje na posao iz čl. 124. st. 1. ZR.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 25. travnja 2019.