Broj: Revr 171/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz G. B., (OIB: ...), zastupane po punomoćnici I. B. A., odvjetnici iz G., protiv tuženika B. d.d. iz G., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku Š. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. & Č. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja B. d.d. iz G., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku Š. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. & Č. d.o.o. iz Z., protiv protutuženice M. K. iz G. B., (OIB: ...), zastupane po punomoćnici I. B. A., odvjetnici iz G., radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika ujedno i protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-15/2017-2 od 25. svibnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru posl. br. Pr-99/2015-22 od 31. listopada 2016., u sjednici održanoj 7. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika ujedno i protutužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika ujedno i protutužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I. (u odluci kojom je utvrđeno "da nije dopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 28. srpnja 2015. te da radni odnos tužiteljice nije prestao"), II. (u odluci o obvezivanju tuženika vratiti tužiteljicu na posao u skladu s ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2008. i aneksom ugovora od 1. prosinca 2009.),  III. (u odluci kojom je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev protutužitelja za sudski raskid ugovora o radu s danom 4. prosinca 2015.), IV. (u odluci kojom je tuženiku naloženo tužiteljici nadoknaditi parnični trošak od 2.607,70 kn) i VI. (u odluci kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška) izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik ujedno i protutužitelj (dalje: tuženik) je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a počinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi odbiju, podredno da se usvoji protutužbeni zahtjev ili ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni (paušalni ili arbitrarni), pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje.

 

Navodi revidenta:

 

- da se iz stanja spisa i "iz priložene dokumentacije može jasno utvrditi kako nije imao namjeru otkazati Ugovor o radu", ali i da osporenu odluku nije donio "samo iz razloga smanjenja plaće" tužiteljici,

 

- da iz provedenih dokaza ustvari proizlazi da je samo koristio pravo "da provodi reorganizaciju unutar društva radi ostvarenja određenih gospodarskih učinaka i da odredi novi ustroj radnih mjesta" - pa je poslove koje je radila tužiteljica rasporedio na više radnika i tužiteljicu time nije šikanirao, a odredbu čl. 123. Zakona o radu koristio je "samo radi izmjene Ugovora o radu" tužiteljice - jer je nije želio otpustiti,

 

- da je ovdje valjalo prihvatiti da je tužiteljica odbijanjem njegove ponude iskazala volju da ne želi nastaviti raditi kod njega (pa su kontradiktorni navodi suda da ova to želi), ali i da je dokazao da je prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta na kojemu je tužiteljica bila zaposlena - i da je imao razloga biti nezadovoljan njezinim radom i izgubiti povjerenje u nju (obzirom da "na praktički svakodnevne kolegije" nije dolazila pripremljena, nije ažurirala vođenje obračuna potrošnog materijala, opremu koja je kupovana nije stavila u funkciju),

 

- da se iz "interne šeme radnih mjesta tuženika" nije moglo zaključiti da je navedeno radno mjesto tužiteljice i dalje sistematizirano,

 

u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (da je prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta na kojem je radila tužiteljica) - i što smatra da je trebalo provesti i druge dokaze, izvođenje kojih je predložio - drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

Tuženik pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje i drugih dokaza (saslušanjem svjedoka M. T.), a da je time što je takve odbio počinio bitnu postupovnu povredu.

 

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranki mogućnost raspravljanja.

 

U odnosu na to tuženiku je za odgovoriti da mu je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužiteljice, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a samo stoga što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o dokazima relevantnim za odluku o predmetu spora i stanju raspravljenosti toga predmeta, odnosno - sve ono što je predložio i zahtijevao, a sve jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužiteljice na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika o otkazu s njome sklopljenog ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 28. srpnja 2015., kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na rad - te zahtjev protutužitelja za sudski raskid istog ugovora o radu s danom 4. prosinca 2015.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je na temelju aneksa ugovora o radu sklopljenog 1. prosinca 2009. na neodređeno vrijeme tužiteljica obavljala kod tuženika poslove radnog mjesta voditelja pripreme i poslove organiziranja, koordiniranja i kontrole rada dijela procesa proizvodnje - RC izrada tiskovne forme (valjaka), i to uz ugovorenu osnovnu plaću s koeficijentom složenosti 3,40 za izračun plaće,

 

- da je Odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 28. srpnja 2015. tuženik ponudio tužiteljici sklapanje ugovora o radu za radno mjesto "tehnolog" - s koeficijentom složenosti 2,15 za ugovorenu osnovnu plaću,

 

- da je tu Odluku tuženik obrazložio navodima: da je donio Pravilnik o radu - te odluku o platnim razredima i koeficijentima za određivanje bruto plaće radnika od 1. ožujka 2015. kojom su utvrđeni platni razredi i koeficijenti na osnovu kojih se određuje bruto plaća radnika, primjenjiva sklapanjem ugovora o radu; da u toj odluci o platnim razredima i koeficijentima nije predvidio radno mjesto na kojemu je tužiteljica radila - i donio ju je ostvarujući svoje pravo da sistematizira radna mjesta i organizira proces rada; da tužiteljici iz toga razloga otkazuje ugovor o radu, uz izmjenu ugovora i ponudu za obavljanje poslova radnog mjesta tehnolog,

 

- da tužiteljica nije prihvatila danu joj ponudu izmijenjenog ugovora o radu,

 

- da potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta na kojem je radila tužiteljica kod tuženika nije prestala, pa je kod tuženika i "dalje sistematizirano" to radno mjesto: tuženik je za obavljanje tih poslova angažirao M. T., radnika drugog trgovačkog društva - pa je prije prijepornog otkazivanja ugovora o radu naložio tužiteljici da M. T. uvede u poslove svoga radnog mjesta,

 

- da je Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske dopisom od 8. srpnja 2015. upozorio direktora tuženika "na neprimjerenost nuđenja radnicima novih ugovora o radu za radna mjesta nižeg ranga i visine plaće, kao i o sve češćoj pojavi rada drugih osoba koje nisu u radnom odnosu kod tuženika",

 

- da "je tuženik prije donošenja osporavane odluke proveo savjetovanje s radničkim vijećem u smislu odredbe čl. 150. st. 1. ZR-a, kao i da se radničko vijeće usprotivilo namjeravanom otkazu uz obrazloženje da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici zbog poslovno uvjetovanih razloga jer da potreba za obavljanje poslova radnog mjesta na kojem je radila tužiteljica nije prestala, odnosno da se ti poslovi i nadalje obavljaju kod tuženika",

 

- da se i glavni sindikalni povjerenik usprotivio namjeri tuženika otkazivanja ugovora o radu tužiteljici jer (da) se poslovi radnog mjesta na kojima je radila tužiteljica kod tuženika i dalje faktično obavljaju - pa da otkazu nema mjesta,

 

- da "tuženik prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici nije vodio računa niti primijenio odredbu čl. 115. st. 2. ZR-a",

 

- da je tužiteljica pravodobno podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o otkazu - o kojemu tuženik nije odlučio, a nakon toga i tužbu u ovoj pravnoj stvari.

 

Sporno je pitanje je li tuženik zaista imao razloga otkazati ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom: tužiteljica drži da osnovu njezinim zahtjevima daje to što zapravo radno mjesto na kojem je radila nije prestalo, niti je ono ukinuto, već je poslove toga radnog mjesta preuzeo obavljati treći - osoba koja nije niti radnik tuženika.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju istaknutih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (prema odredbama čl. 385. ZPP-a), zahtjeve tužiteljice ocijenili osnovanim i prihvatili - dok su zahtjev protutužitelja ocijenili neosnovanim i odbili, sve uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da "tuženik ničim nije dokazao da je prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici donio akt o sistematizaciji radnih mjesta prema kojem bi poslovi radnog mjesta koje je obavljala tužiteljica bili ukinuti ili eventualno raspoređeni u okviru drugih postojećih radnih mjesta": da iz stanja u spisu proizlazi da je radno mjesto za koje je tužiteljica sklopila ugovor o radu i nadalje sistematizirano - a da na suprotno ne ukazuje činjenica što odlukom o platnim razredima i koeficijentima za određivanje bruto plaće nije predvidio i to radno mjesto,

 

- da "tuženik nije dokazao da je prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta na kojem je bila zaposlena tužiteljica", pa "je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga u smislu odredbe čl. 115. t. 1. ZR-a",

 

- da se, a prema odredbi čl. 123. st. 1. ZR-a, odredbe ZR-a koje se odnose na otkaz primjenjuju i na slučaj kad poslodavac otkaže ugovor i istodobno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora): odredba "stavka 2. propisuje ako u slučaju stavka 1. ovog članka radnik prihvati ponudu poslodavca, pridržava pravo pred nadležnim sudom osporavati dopuštenost takvog otkaza ugovora",

 

- da tužiteljica ponudu tuženika za sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima za radno mjesto tehnolog s koeficijentom složenosti 2,15 za plaću nije prihvatila, a dokazala je da tuženik nije imao opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga za obavljanje poslova na kojima je bila zaposlena (zbog navedenog: budući da kod tuženika potreba za obavljanjem poslova tog radnog mjesta nije prestala),

 

- da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za prihvaćanje tuženikovog zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu iz odredbe čl. 125. st. 2. ZR-a, a sve jer "tužiteljica želi i nadalje raditi kod tuženika", a "okolnost da je prema stanju spisa između tužiteljice i tuženika došlo do poremećenih odnosa nastalih otkazivanjem ugovora o radu tužiteljici, ne upućuje na postojanje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nije moguć",

 

- da činjenica što "tuženik nije bio u svemu zadovoljan kvalitetom rada tužiteljice...sama po sebi ne ukazuje na osnovanost tuženikovog zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, osobito u okolnostima kada je tuženik tužiteljici ugovor o radu otkazao zbog poslovno uvjetovanih razloga, a ne osobno uvjetovanim otkazom ili eventualno otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem".

 

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno i proizlazi iz odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR-a) primijenjenih i u osporenoj presudi, i to:

 

- odredaba čl. 115., prema kojima: (stavak 1. podstavak 1.) "Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)", (stavak 2.) "Pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.",

 

- odredbe čl. 135. stavak 3., prema kojoj: "U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.",

 

- odredaba čl. 125., prema kojima: (stavak 1.) "Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.", (stavak 2.) "Odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć."

 

Prema tim odredbama ZR-a, a po shvaćanju i revizijskog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu postoji - i tu je revident u pravu - i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da ukine određeno radno mjesto, a radnika s ukinutog radnog mjesta rasporedi na poslove drugog radnog mjesta, a sve budući da je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

 

Međutim, odredba čl. 115. st. 1. podstavak 1. ZR-a, kako glasi, uređuje i dopušta poslovno uvjetovani otkaz, kakav je neosporno (pa i prema navodima iz revizije) i prijeporni, zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacionih razloga - samo ako „prestane potreba za obavljanje određenog posla“, dakle samo pozivom na okolnosti (i to gospodarske, tehničke ili organizacione) koje (obzirom na prirodu instituta otkaza ugovora o radu i razumno tumačenje samog otkaza i citirane odredbe) nastanu nakon sklapanja Ugovora i tiču se poslovnih odnosa - a ne, kako to revident pogrešno drži, pozivom na one okolnosti koje su u svezi samo osobnih odnosa radnika prema poslu i tiču se pristupa radnika poslu, kršenja radnih obveza ili nesavjesnog, nediscipliniranog, nekvalitetnog i neprofesionalnog ponašanja radnika u obavljanju poslova radnog mjesta - takvog ponašanja da je poslodavac njime nezadovoljan.

 

Konkretno, poslodavac ne može sa uspjehom poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu pravdati, kako to tuženik ovdje čini - htijenjem da lošijeg radnika ("sa slabijim radnim učinkom") na jednome radnom mjestu zamijeni onim koji radi kod drugog poslodavca i kojeg drži boljim radnikom: on može radnika čijim radom nije zadovoljan, onog koji ne ostvaruje očekivane rezultate, rasporediti na drugo radno mjesto, pa može odrediti takvome radniku i drugačiju, manju plaću - ali drugim putem pravne zaštite, a ne ovdje po tuženiku odabranim, putem poslovno uvjetovanog otkaza ugovora ili otkaza sa ponudom izmijenjenog ugovora, dajući u suštini time takvom otkazu značaj jednog vida sankcije radniku za pristup poslu.

 

Nižestupanjski sudovi su uz takvo shvaćanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su Odluku tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu sklopljenog sa tužiteljicom, uz razloge na kojima je temeljena, utvrdili nedopuštenom - i (posljedično sa time) tuženika obvezali (primjenom odredbe čl. 124. st. 1. ZR-a) tužiteljicu vratiti na posao.

 

Uostalom ovdje valja imati na umu:

 

- da je radni odnos ugovorni odnos: zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca, i otkazom može prestati samo zbog razloga propisanih ZR-om,

 

- da odredba čl. 115. st. 1. podstavak 1. ZR-a predviđa poslovno uvjetovani otkaz „zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacionih razloga“ i „prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla“, dakle zbog razloga koji se faktično reflektiraju na poslovanje poslodavca - a ne zbog osobnog odnosa poslodavca i radnika, odnosno zbog shvaćanja poslodavca da mu radnik posao radnog mjesta ne obavlja onako kako to od njega očekuje.

 

Revizijski sud pritom u svezi toga primjećuje:

 

- da je za ocjenu dopuštenosti prijeporne Odluke o otkazu jedino mjerodavno činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme otkazivanja predmetnog Ugovora i na kojemu se Odluka temelji, odnosno da se u postupku kakav je ovaj odlučuje samo o dopuštenosti donesene odluke poslodavca - prema razlozima na kojima je takva temeljena (a ne drugim, novim razlozima, koji nisu bili predmetom radnopravne zaštite u postupku koji je prethodio ovome i vođenom kod poslodavca),

 

- da se u sudskom postupku u kojem radnik ostvaruje zaštitu prava kojeg drži povrijeđenim odlukom poslodavca o otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu, poslodavac ne može s uspjehom pozivati na razloge koje ne sadrži ta odluka o otkazu ili na kojima nije temeljena, ali se (u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a, prema kojoj poslodavac mora dokazati opravdane razloge za otkaz) niti radnik ne može dovoditi u situaciju da u takvome postupku istražuje na temelju kojeg je to razloga njemu otkazan Ugovor: on bi (da bi uspio u sporu) odluku o otkazu imao osporavati (kako je tužiteljica ovdje i učinila, opravdano držeći da je riječ o poslovno uvjetovanom otkazu) samo u odnosu na razloge iz njezinog sadržaja (one razloge postojanje kojih bi se po zahtjevu radnika trebali preispitati).

 

Drugostupanjski sud, gledano u tome svijetlu, pravilno je odlučio i o zahtjevu protutužitelja za sudski raskid ugovora o radu, pravilno primjenjujući navedene odredbe čl. 125. ZR-a.

 

Te odredbe ZR-a daju poslodavcu, kojemu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos uspostavljen ugovorom o radu - a nakon što sud utvrdi da otkaz ugovora o radu kojeg je kao poslodavac dao svome radniku nije dopušten, osnovu zahtijevati da sud raskine sklopljeni ugovor i ujedno odredi trenutak njegovog raskida.

 

Budući da je ovdje i utvrđeno da otkaz kojeg je protutužitelj (poslodavac) dao protutuženici nije dopušten, protutužitelj je da bi uspio s zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu trebao dokazati ono što proizlazi iz navedenih odredaba čl. 125. ZR-a, a što ima značaj i osnovne pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu: da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa protutuženice kod njega, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć - sve iako joj je otkaz dao, kako sam tvrdi, iz samo poslovnih razloga - i to (jer "istu nije želio otpustiti") uz ponudu da je (ipak) zadrži na radu, ali na drugome radnom mjestu.

 

Kako protutužitelj niti to, prema činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova, koje revizijski sud nema ovlasti preispitivati (već navedeno: u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a), nije dokazao (a na onome na čemu temelji svoj protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora dijelom je temeljio i odluku o otkazu ugovora o radu, što je i mogao - jer nedopuštenost navedenog otkaza sama po sebi ne isključuje mogućnost da okolnosti koje su bile osnov za otkaz budu predmetom razmatranja i značaja za sudski raskid ugovora o radu), to su pravilno nižestupanjski sudovi, sa pravilnim obrazloženjem svojih donesenih odluka, već i zbog toga odbili zahtjev protutužitelja za sudski raskid ovdje prijepornog ugovora o radu.

 

Stoga, a budući da je osporena presuda donesena na temelju prethodno navedenog pravilnog pravnog shvaćanja - pa iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tuženika ujedno i protutužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 7. svibnja 2019.