Broj: Revr 1681/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. Š., OIB: …, iz Š., koju zastupa punomoćnik H. F., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š., Š., F. iz Z., protiv tuženika H. V. d.d., OIB: …, V., kojeg zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik u Š., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, sudskog raskida i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1240/16-2 od 13. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-102/15 od 17. svibnja 2016., u sjednici održanoj 7. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je nedopuštena i nezakonita tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. srpnja 2015. (točka I. izreke). Nadalje je raskinut ugovor o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika 28. siječnja 2011. i to s danom 20. travnja 2016. (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici bruto iznos od 17.139,30 kn na ime neisplaćenih plaća za kolovoz i rujan 2015. sa zateznom kamatom pobliže određenom u izreci presude (točka III. izreke), kao i isplatiti na ime dospjelih a neisplaćenih plaća bruto iznos od 8. 569,65 kn na svaku dospjelu mjesečnu plaću sa zateznom kamatom pobliže određenom u izreci presude (točka IV. izreke) te isplatiti na ime naknade štete isplatiti iznos od 25.708,95 kn sa zateznom kamatom pobliže određenom u izreci presude (točka V. izreke). Ujedno je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.139,30 kn te isplatu viška kamatnog potraživanja, kao neosnovan (točka VI. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.718,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci presude (točka VII. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. do V. i točkom VII. izreke (točka I. izreke). Ujedno je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan (točka II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da revizijski sud prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije postojanje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Revident sadržajno ukazuje na postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, počinjene po drugostupanjskom sudu.

 

Drugostupanjski je sud u presudi ocijenio je sve žalbene navode od odlučnog značenja, pa tako i žalbeni navod vezan uz visinu tužiteljičine plaće kod tuženika, te stoga nije pogrešno primijenio odredbu čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Jednako tako, neosnovano revident paušalno, sadržajno ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz č. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer su oba suda odlučila upravo o zahtjevu tužiteljice kako ga je konačno istakla u podnesku od 28. travnja 2016.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. srpnja 2015. te posljedično tome zahtjev za isplatu bruto plaće te zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. siječnja 2011. na radnom mjestu voditelja obračuna plaća, analitike i kontrole,

 

- da je 29. srpnja 2015. zaprimila tuženikovu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog razloga osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa koja se manifestira u tome što nije obavijestila odgovorne osobe u Upravi tuženika da su tri radnika na bolovanju te što je potvrde istih o otvorenom bolovanju zaprimila izvan službenih prostorija tuženika, pa je time direktoru društva dala lažne i pogrešne informacije, a koje su mogle u daljnjem radu društva imati velike financijske posljedice te je takvim ponašanjem narušila ugled društva,

 

- da obveza obavještavanja Uprave tuženika o otvorenim bolovanjima radnika ne spada u opis poslova tužiteljice po njezinom ugovoru o radu, a niti je takvo postupanje tužiteljice bilo ranije uobičajeno kod tuženika.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica, nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije dopuštena, jer opisano ponašanje tužiteljice obrazloženo u odluci nije povreda u smislu odredbe čl. 116. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14 - dalje:ZR) budući da obveza obavještavanja uprave o otvorenim bolovanjima radnika ne spada u opis poslova tužiteljice po Ugovoru o radu, a niti je ranije bio običaj kod tuženika njezino postupanje na takav način, te i iz razloga jer tuženik nije dokazao velike financijske posljedice tužiteljičina navodnog propusta, kao i narušen ugled društva, a koje je naveo kao razloge otkaza. Nadalje, kako se tužiteljica u međuvremenu zaposlila, sud je prihvatio i njen zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom prije dana zasnivanja novog radnog odnosa, a s obzirom na nedopuštenost radnog odnosa i zahtjev za isplatu bruto plaće te djelom i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik temelji na tvrdnji da je pogrešan zaključak nižestupanjskih sudova da navedeno ponašanje ne spada u opis poslova tužiteljice te ne predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Stoga, kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava sadržajno ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 116. ZR.

 

Prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na određeno ili neodređeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

I po ocjeni ovog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, neobavještavanje Uprave tuženika od strane tužiteljice o otvorenim bolovanjima za tri radnika, a pogotovo uz utvrđenje sudova da navedena obveza ne spada u opis njezina radnog mjesta, ne predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa ili neku drugu osobito važnu činjenicu, uz koju uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 116. st. 1. ZR kada su ocijenili da je tužiteljičin zahtjev u dijelu kojim je tražila utvrdi da odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije dopuštena.

 

Slijedom navedenog nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Revident u reviziji kroz ostale navode revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava zapravo osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja te daje drugačiju ocjenu dokaza od drugostupanjskog suda.

 

Takvi navodi u kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju svoje odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku, stoga što prema odredbi članka 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako je već rečeno.

 

Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 7. svibnja 2019.