Baza je ažurirana 21.10.2024.
zaključno sa NN 102/24
EU 2024/2679
Broj: Rev 985/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz J., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica u O., protiv tuženika Klinički bolnički centar O., O., OIB: …, radi utvrđivanja nedopuštenim otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1617/18-2 od 11. prosinca 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-207/2018-12 od 18. listopada 2018., u sjednici održanoj 14. svibnja 2019.,
p r e s u d i o j e
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1617/18-2 od 11. prosinca 2018. se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj Gž R-1617/18-2 od 11. prosinca 2018. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-207/2018-12 od 18. listopada 2018. kojom je suđeno:
„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja D. B. koji glasi:
Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu broj R2/02-4883-01/2016-RSO od 1. travnja 2016. nedopušten i da je ugovor o radu broj R2/02-3954/2018, zaključen 5. ožujka 2018., nedopušten i nezakonit, te da radni odnos prema prethodnom ugovoru o radu od 1. travnja 2016. nije prestao i nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na poslove iz tog ugovora, te da tužitelju plati naknadu za izgubljenu razliku bruto plaće počevši od 5. ožujka 2018., pa sve do ponovnog vraćanja na prethodno radno mjesto, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos, te da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana,
kao neosnovan.“
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da preinači drugostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju parnične troškove, uključivši i troškove revizijskog postupka.
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija je neosnovana.
Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP, povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP; samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U odnosu na revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka ovaj sud je ispitao presudu imajući na umu odredbu čl. 385. st. 1. ZPP, a prema kojoj se protiv drugostupanjske presude revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP može podnijeti:
1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, (osim točke 3., 5. i 9. ) i
2) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ovoga Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.
Tuženik je u reviziji glede bitnih povreda odredaba postupka određeno naveo revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP te čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, učinjene pred prvostupanjskim sudom te bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom, pa je ovaj sud ispitao osnovanost revizije samo glede navoda o tim bitnim povredama.
U postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se ukazuje u reviziji, a koji postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
U obrazloženju prvostupanjske presude su izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, a navedeno je i koje je odredbe materijalnog prava sud primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.
Ni sam tužitelj, koji se pozvao na navedenu bitnu povredu odredaba postupka, nije ukazao na neku konkretnu proturječnost između sadržaja izvedenih dokaza i navoda o odlučnim činjenicama utvrđenim na temelju tih dokaza, niti je takve proturječnost po reviziji utvrdio ovaj sud. Prvostupanjski sud je naime ispravno reproducirao sadržaj isprava i dokaza, dok je o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučio prema svom uvjerenju na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.
Drugostupanjski sud je pak, sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.
Stoga pred drugostupanjskim sudom nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP.
Revizijskim navodima se u okviru ovoga revizijskog razloga zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile sklapanju ugovora o radu broj R2/02-3954/2018 od 5. ožujka 2018. kojim je ujedno raskinut raniji ugovor. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.
Nadalje valja napomenuti da pogrešan pravni pristup u rješenju spora, kada bi i postojao, ne znači ujedno počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava moguće ispitati zakonitost pobijane presude.
Tuženik neutemeljeno ukazuje i na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 113. I čl. 115. st. 2. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14, dalje u tekstu: ZR) glede pravnog shvaćanja da je sklapanjem novog ugovora o radu u kojemu je navedeno da prestaje stari ugovor, prestao sporazumom stranaka važiti raniji ugovor o radu od 1. travnja 2016., odnosno shvaćanja da se ne radi o jednostranom otkazu ranijeg ugovora o radu konkludentnim radnjama poslodavca.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj zasnovao s tuženikom radni odnos na neodređeno vrijeme 1999., te da je na temelju Ugovora broj R2/02-4883-01/2016 od 1. travnja 2016. zasnovao radni odnos na radnom mjestu voditelja odjela za unutarnju zaštitu pri Službi za uslužne djelatnosti,
- da je tuženik aktom o sistematizaciji - Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta, odnosno odlukom o izmjeni istog od 30. siječnja 2018., a koja je stupila na snagu 2. ožujka 2018., ukinuo radno mjesto tužitelja - voditelja odjela za unutarnju zaštitu u Odjelu za unutarnju zaštitu pri Službi za uslužne djelatnosti,
- da je tuženik tužitelju uputio dopis dana 2. ožujka 2018. uz koji mu je dostavio ugovor o radu za radno mjesto arhivar u Odjelu za opće poslove u Službi za pravne, kadrovske i opće poslove, a koji je tužitelj potpisao 5. ožujka 2018.,
- da je tuženik uložio Zahtjev za zaštitu prava 9. ožujka 2018., smatrajući da su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa, odnosno da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu i novi ponuđeni ugovor o radu nezakonita i nedopuštena,
- da je tuženik odlukom od 21. ožujka 2018. odgovorio na Zahtjev tužitelja ističući da mu je ponuđen novi ugovor zbog toga što je njegovo radno mjesto ukinuto, te da je ponuđeni ugovor potpisao i dostavio ga poslodavcu, te ukoliko tužitelj nije imao volju potpisati ponuđeni ugovor, da isti nije trebao niti potpisati,
- da je ugovorom o radu koji je tužitelj potpisao 5. ožujka 2018. u čl. 11. utvrđeno da potpisom tog ugovora prestaje važiti ugovor o radu tužitelja broj R2/02-4883-01/2016-RSO od 1. travnja 2016.
Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik prihvatom ponude za sklapanja ugovora o radu za novo radno mjesto, nakon što je ukinuto radno mjesto tužitelja Pravilnikom tuženika, zasnovao radni odnos za mjesto arhivara, a potpisom navedenog ugovora je suglasnošću volja sporazumno prestao važiti prethodni ugovor od 1. travnja 2016. Sud je ocijenio netočnim tvrdnje tužitelja da bi tuženik jednostrano otkazao Ugovor o radu od 1. travnja 2016., te istovremeno ponudio tužitelju izmijenjeni ugovor, sukladno odredbama čl. 123. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14, 127/17). S obzirom na to da tuženik nije otkazao raniji ugovor, nego je on prestao sklapanjem novog ugovora, po shvaćanju suda tuženik nije ni mogao, niti je bio dužan, otkazivati raniji ugovor u proceduri propisanoj zakonom.
Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i pravno shvaćanje prema kojemu u ovom slučaju tuženik nije konkludentnim radnjama otkazao ugovor o radu od 1. travnja 2016.. Samim time nije postupio nezakonito time što nije primijenio propisane kriterije propisane za slučaj poslovno uvjetovanog otkaza, koji se odnose na duljinu staža, imovinske prilike, invalidnost, obveze uzdržavanja i dr. On je potpisao bez prinude tuženika, te je sporazumno prestao stari ugovor i sklopljen je novi ugovor.
Obrazloženje se temelji na slijedećem pravnom shvaćanju:
„Pogrešno je shvaćanje tužitelja o značenju pisane obavijesti tuženika od 2. ožujka 2018. kojom ga je obavijestio o ukidanju dosadašnjeg radnog mjesta i ponudio mu sklapanje ugovora o radu za drugo radno mjesto. Po svome sadržaju, ona predstavlja upravo i jedino obavijest o ukidanju dosadašnjeg radnog mjesta i o ponudi i dostavi na potpis ugovora o radu za drugo radno mjesto, u roku od 8 dana, bez ikakvih naznaka o posljedicama neprihvaćanja ponude. Iz iskaza svjedokinje A. P., voditeljice Odjela za kadrovske poslove tuženika utvrđeno je da bi, tek za slučaj da tužitelj nije potpisao ponuđeni ugovor, započeli proceduru otkazivanja prethodnog ugovora o radu.
Stoga u ovom slučaju ugovor o radu tužitelja od 1. travnja 2016. nije prestao odlukom o otkazu već sporazumom tužitelja i tuženika, iskazanim u t. 11. ugovora o radu za radno mjesto arhivara kojom je ugovoreno da potpisom toga ugovora prestaje važiti ugovor o radu od 1. travnja 2016. (čl.113. Zakona o radu – Narodne novine, broj: 93/14, dalje: ZR). Samim tim su neosnovani navodi da je poslodavac trebao postupiti sukladno odredbama čl. 115. st. 2. i st. 3. ZR.
Kako prethodni ugovor o radu nije otkazan, neodlučni su navodi tužitelja kojima ukazuje da se poslovi prijašnjeg radnog mjesta i dalje obavljaju.“
Sud je nadalje, polazeći od utvrđenja da nije bilo “nezakonite prinude” od strane poslodavca i da je tužitelj slobodno potpisao ponuđeni ugovor o radu za radno mjesto arhivara, ocijenio neosnovan zahtjev za utvrđenje nezakonitosti novog ugovora o radu broj R2/02-3954/2018 od 5. ožujka 2018. Sve da je i postojala mana volje zbog prijetnje, ona predstavlja razlog za pobijanje ugovora tužbenim zahtjevom za poništenje, prema općim pravilima obveznog prava (čl. 8. st. 4. ZR, čl. 330. i čl. 279. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - ''Narodne novine'' broj 35/05, 78/15), a takva tužba nije podnesena u ovoj parnici.
Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje prema kojemu je ugovor o radu broj R2/02-4883-01/2016-RSO od 1. travnja 2016. prestao sporazumno, jer drži da se radi o otkazu ranijeg ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora. Stoga drži da je tuženik bio dužan poštivati proceduru otkazivanja ugovora, a što je izostalo. S tim u vezi je osporio pravilnu primjenu odredaba Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14) kojima je propisana procedura otkazivanja ugovora o radu i kriterijima za otkazivanje iz čl. 115. ZR.
Prema pravnom shvaćanju ovoga suda pobijana presuda je donesena pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava.
Pogrešno tužitelj drži da je u ovom slučaju njegov ugovor o radu prestao otkazom poslodavca s ponudom izmijenjenog ugovora, te da je sud trebao imati na umu odredbu čl. 123. st. 1. ZR prema kojoj se odredbe ZR koje se odnose na otkaz, primjenjuju i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istodobno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora).
Prema odredbi čl. 112. ugovor o radu prestaje zbog razloga navedenih u toj odredbi, uz ostalo i sporazumom radnika i poslodavca. Do sporazuma dolazi kad postoji suglasnost volja ugovornih strana.
U ovom slučaju valja poći od utvrđenja da je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto ARHIVAR u Odjelu za opće poslove u Službi za pravne, kadrovske i opće poslove, s time što je u čl. 11. Ugovora određeno da potpisom novog ugovora prestaje važiti ugovor o radu broj R2/02-4883-01/2016-RSO od 1. travnja 2016. Tužitelj je prihvatio ponudu i potpisao novi ugovor, pa je time sporazumno prestao raniji ugovor o radu.
Stoga u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 123. ZR koja se primjenjuje za slučaj kad poslodavac jednostrano otkazuje postojeći ugovor o radu i radniku nudi novi ugovor. Samim time se na ovaj spor ne primjenjuju odredbe o otkazu ugovora o radu glede opravdanih razloga za otkaz, postupka prije otkazivanja i kriterijima kod odluke o otkazu između više komparativnih radnika.
Nadalje, tužbom je traženo utvrđenje da je ugovor o radu broj R2/02-3954/2018, zaključen 5. ožujka 2018. nedopušten i nezakonit, a tužbeni zahtjev je obrazložen time da je tužitelj navodno pod prinudom sklopio novi ugovor kojim sporazumno prestaje stari ugovor, pa da je postojala mana volje koja čini ugovor nezakonitim.
Prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) mane volje postoje u slučaju prijetnje i sile (čl. 279.), bitne zablude (čl. 280), nesporazuma (čl. 282.), prijevare (čl. 284), prividnog ugovora (čl. 285.).
Tužitelj tijekom postupka i u reviziji tvrdi da je ugovor broj R2/02-3954/2018 sklopio pod prinudom, a da u tom pravcu nije iznio konkretne činjenice ni predložio dokaze, nije naveo da bi tuženik ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod tužitelja tako da je on zbog toga sklopio novi ugovor (što bi ugovor činilo tek pobojnim), a nije naveo ni konkretne tvrdnje o tome da bi ugovor bio sklopljen uporabom sile prema njemu (što bi ugovor činilo ništetnim). U tom pravcu ne postoje niti utvrđenja nižestupanjskih sudova o odlučnim činjenicama.
Stoga je i prema shvaćanju ovoga suda ugovor o radu broj R2/02-4883-01/2016-RSO od 1. travnja 2016. prestao na temelju valjanog sporazuma tužitelja i tuženika, a novi ugovor o radu broj R2/02-3954/2018, sklopljen 5. ožujka 2018. nije zahvaćen razlozima nevaljanosti na koje se pozvao tužitelj.
Pravilno je odbijen i zahtjev koji glasi da radni odnos prema prethodnom ugovoru o radu od 1. travnja 2016. nije prestao i zahtjev da sud naloži tuženiku da tužitelja vrati na poslove iz tog ugovora, i plati mu naknadu za izgubljenu razliku bruto plaće počevši od 5. ožujka 2018., pa sve do ponovnog vraćanja na prethodno radno mjesto, jer je ugovor o radu broj R2/02-4883-01/2016-RSO prestao na temelju valjanog sporazuma ugovornih strana.
Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo, u postupku u kojemu nije počinjena bitna povreda odredaba postupak na koju se pozvao revident, pa je valjalo odbiti reviziju protiv presude po čl. 393. ZPP.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.