Broj: Gž R-247/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. B. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici S. V., odvjetnici iz Odvjetničkog društva J. & V. j.t.d. iz Z., protiv tuženika H. T. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. i P. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9489/14-23 od 31. siječnja 2017., u sjednici vijeća 15. svibnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9489/14-23 od 31. siječnja 2017.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

  

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđena je nedopuštenom Odluka o otkazu ugovora o radu broj: … od 3. listopada 2014. godine, kojom je tuženik H. T. d.d. otkazao tužiteljici R. B. Ugovor o radu broj: … od 1. svibnja 2014. godine te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

 

Točkom II izreke naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto Viši suradnik za obračun, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužiteljice.

 

Točkom III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2017. godine pa do isplate.

 

Tuženik je podnio žalbu protiv presude suda prvog stupnja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz  odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže potvrditi presudu suda prvog stupnja.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu od 3. listopada 2014. te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao uz zahtjev za vraćanje na rad.

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno sljedeće:

 

- da je tužiteljica radila na radnom mjestu Viši suradnik za obračun, Odsjek za obračun usluga – Odjel za financijske odnose s korisnicima – Područje za financije, na temelju Ugovora o radu broj … od 1. svibnja 2014.,

 

- da je tuženik 3. listopada 2014. Odlukom o otkazu Ugovora o radu broj … (dalje: Odluka o otkazu) tužiteljici otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga,

 

- da je tužiteljica protiv odluke o otkazu pravovremeno podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava i tužbu u ovom radnom sporu,

 

- da iz obrazloženja Odluke o otkazu proizlazi da je poslodavac 19. kolovoza 2014. godine donio Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u H. T. d.d., kojom su utvrđeni razlozi zbog kojih prestaje potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim radom prestaje potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina te mjerama zbrinjavanja, te da je Uprava utvrdila da je kolektivnim viškom obuhvaćeno 156 radnika,

 

- da je Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kod tuženika u 2014. Uprava tuženika obrazložila time da se zbog nužnosti povećanja efikasnosti i racionalizacije operativnog rada Odsjeka pokreće automatizacija procesa odobravanja i upravljanja rolama i E-računom da se većina poslova jednog izvršitelja u okviru poslova radnog mjesta Viši suradnik za obračun automatizira i da nema potrebe za radom izvršitelja tih poslova, a da će se preostali poslovi preraspodijeliti unutar Odsjeka, a sve to dovodi do drukčijeg načina organizacije procesa rada, posljedica čega je prestanak potrebe za radom tužiteljice, a da će u odnosu na mjere radi zbrinjavanja viška radnika tuženik omogućiti testiranje radnika za čijim je radom prestala potreba u svrhu ponude obavljanja poslova u Sektoru tuženika na radnom mjestu Agenta u Z., R., S. i O.,

 

- da je u Odluci o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u odnosu na kriterije za utvrđivanje viška radnika tuženik naveo da će se voditi računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14-dalje:ZR), a osim zakonskih, tuženik će primijeniti i dodatne kriterije: procjene učinka radnika u 2013., te da li se radi o radnicima s 5 i više uzdržavanih članova obitelji, da li se radi o radniku koji je jedan od dva člana iste obitelji koji su istovremeno proglašeni viškom, te o radniku s osobito teškim socijalnim statusom. U Prilogu 1. navedene Odluke opisana su zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba te broj tih radnika po navedenim zvanjima, ali isti nisu navedeni imenom i prezimenom, niti je navedeno na kojem radnom mjestu rade. Isto tako je učinjeno i u odnosu na poslove radnika za čijim radom prestaje potreba, dakle na način da je napisan broj radnika koji obavljaju te poslove, međutim da nisu navedeni imenom i prezimenom, niti je navedeno koji radnici na tim radnim mjestima će ostati na radu i nisu pojašnjeni kriteriji primjenom kojih će određeni radnici dobiti otkaze u odnosu na one koji će na istim poslovima ostati na radu,

 

- da su osim tužiteljice na radnom mjestu Viši suradnik za obračun bile zaposlene I. Č. i J. B.,

 

-da nije jasno kojim je zakonskim kriterijima tuženik dao prednost i kako ih je primijenio na radno mjesto tužiteljice i na koji način te da u Odluci o otkazu nije ni navedena usporediva grupa radnika,

 

- da je tuženik tijekom postupka dostavio podatke o usporednim radnicama te da proizlazi da je tužiteljica s ostalim radnicama bila u podjednakom položaju u odnosu na procjenu učinka za 2013. (J. B. ostvarila je ciljeve u 2013.g. sa 104,67%, I. Č. sa 103,17%, a tužiteljica sa 101,67%), da je tužiteljica bila u podjednakom položaju po godinama života s kolegicom I. Č., a u povoljnijem od J. B. te je bila u povoljnijem položaju po godinama staža kod poslodavca od obje radnice, te u istom položaju s kolegicom B. po obvezama uzdržavanja.

 

Stoga je stajalište suda prvog stupnja da je tuženik bio dužan naznačene podatke prethodno dostaviti Radničkom vijeću u postupku savjetovanja (kolektivnog i individualnog) kako bi se valjano mogli razmotriti, niti je to obrazloženo u Odluci o otkazu zbog čega smatra da se ne može ni ispitati pa je Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu utvrđena nedopuštenom.

 

Nastavno tome, stajalište je suda prvog stupnja da tuženik nije postupio po odredbi čl. 127. ZR-a, kao i da je postupio suprotno odredbi čl. 150. ZR-a, jer se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, nije na valjan način savjetovao s radničkim vijećem.

 

Pri tome je utvrđeno da je Uprava društva 19. kolovoza 2014. donijela Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u HT-u za 2014. i istoga dana zatražila mišljenje Radničkog vijeća, te je Radničko vijeće održalo sjednicu dana 27. kolovoza 2014. na kojoj je na dnevnom redu bila i navedena Odluka tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, a na samoj sjednici je Radničko vijeće tražilo od poslodavca pojašnjenje zašto su pojedini radnici na listi viška te da li su se njihovi poslovi prestali obavljati ili nisu, međutim da je poslodavac smatrao kako je sve to naveo u materijalu koji im je dao na savjetovanje. Utvrđeno je da Radničkom vijeću nisu dana konkretna imena radnika koji su po tuženiku višak, razlozi zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom tih radnika su bili općeniti, da tuženik nije dao podatak koliko radnika radi na pojedinom radnom mjestu te koje kriterije je primijenio prilikom odlučivanja tko će od tih radnika biti višak, a tko će ostati na radu. Utvrđeno je da tuženik Radničkom vijeću nije dostavio navedene podatke, niti im je prikazao bilo kakve kriterije koje je primijenio prilikom utvrđenja viška radnika, odnosno izboru takvih radnika koje će proglasiti viškom, te nije dostavio popis usporednih radnika, a niti kriterije zašto su upravo ti radnici proglašeni viškom, odnosno zašto dobivaju otkaze, a u odnosu na druge radnike koji ostaju na radu.

 

Nadalje, utvrđeno je da je Radničko vijeće raspravljalo o pojedinačnim odlukama o otkazu ugovora o radu pa tako i u odnosu na samu tužiteljicu, te se usprotivilo da se tužiteljici otkaže ugovor o radu, uz obrazloženje da je poslodavac Radničkom vijeću dostavio samo prijedlog pojedinačne odluke o otkazu, a i dalje nisu dobili objašnjenje koji su kriteriji primijenjeni u odnosu na radnike koji će dobiti otkaz, odnosno one koji ostaju na radu.

 

Slijedom takvih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije Radničkom vijeću dostavio sve podatke, što je trebao učiniti sukladno odredbi čl. 127. st. 3. ZR-a, te da nije postupio sukladno čl. 150. st.1. i 4. ZR-a jer Radničkom vijeću nije dostavio podatke o kriterijima koje je primijenio prilikom davanja otkaza tužiteljici, zbog čega smatra da je Odluka o otkazu nedopuštena te je slijedom toga prihvaćen tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti, te je presudu moguće ispitati.

 

Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da se tuženik prije donošenja Odluke o otkazu nije savjetovao s Radničkim vijećem na način predviđen odredbom čl. 127. ZR-a.

 

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, tuženik u prvom redu osporava stajalište suda prvog stupnja u odnosu na nepoštivanje procedure o savjetovanju s radničkim vijećem prilikom donošenja Odluke o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, pri čemu ističe da se Radničko vijeće nije protivilo namjeravanoj Odluci, već da je tražilo nastavak savjetovanja iako ni zakon, niti Sporazum sklopljen između Radničkog vijeća i poslodavca ne propisuje mogućnost produženja roka u kojem je radničko vijeće dužno dati svoje očitovanje.

 

Opisani žalbeni navodi ne mogu se prihvatiti kao osnovani.

 

Predmetni spor treba sagledati u okviru sljedećih odredbi ZR-a:

 

-čl. 115. st. 1. toč. 1. kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju (1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz);

 

-čl. 127. st. 1. propisuje da poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorice radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika., nadalje st. 2. istog članka propisuje da se u višak radnika iz stavka 1. ovoga članka ubrajaju se radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca, prema st. 3. toga članka poslodavac je dužan, radi provođenja obveze savjetovanja iz stavka 1. ovoga članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika;

 

-čl. 135. st. 3. koja propisuje da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu;

 

-čl. 150. st. 1. kojom je propisano da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac  mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, te je stavkom 2. istog članka propisano da u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje, a prema stavku 3. važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka smatraju se osobito odluke, među ostalim,  o kolektivnom višku radnika iz članka 127. ovoga Zakona te sve druge odluke za koje je ovim Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisano sudjelovanje radničkog vijeća u njihovu donošenju, te se prema st. 4. istog članka podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

 

Prema tome,  poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac prije odluke o otkazu provede postupak u skladu s naprijed citiranim odredbama ZR-a pa budući da su u Prilogu 1 tuženikove Odluke o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika opisana zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba, te broj tih radnika po navedenim zvanjima, ali radnici nisu navedeni imenom i prezimenom, niti je navedeno na kojem radnom mjestu rade, te da su po istom principu naznačeni poslovi radnika za čijim radom prestaje potreba, na način da je napisan broj radnika koji obavljaju te poslove, ali isti nisu navedeni poimence, niti je navedeno koji radnici na tim radnim mjestima će ostati na radu i zašto, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da nisu pojašnjeni kriteriji primjenom kojih će određeni radnici, pa tako i tužitelj, dobiti otkaze u odnosu na one koji će ostati na radu na istim poslovima. Pri tome je od značaja da je Radničko vijeće stavilo primjedbe na tuženikovu Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika i Prilog 1 u kojemu su opisana zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba, te broj tih radnika po navedenim zvanjima, i zatražilo dodatna obrazloženja, a da je tuženik propustio Radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje. Radničko vijeće je naime na sjednici 27. kolovoza 2014. raspravljalo o Odluci tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, te je već tada zatražilo pojašnjenja od poslodavca zašto su pojedini radnici na listi viška te jesu li se njihovi poslovi prestali obavljati, međutim tuženik tome nije udovoljio. Stoga je pravilno stajalište suda prvog stupnja da Odluka o otkazu nije zakonita  samim time što tuženik nije proveo savjetovanje s Radničkim vijećem u skladu s odredbom čl. 127. ZR-a, pa je nastavno tome tužiteljica ovlaštena tražiti vraćanje na rad u primjeni odredbe čl. 124. ZR-a.

 

S obzirom na prednje iznijeto, to više nisu pravno odlučni žalbeni navodi kojima se ukazuje na pravilnost postupanja tuženika prilikom uspoređivanja radnica na radnom mjestu tužiteljice i primjene socijalnih kriterija (čl. 115. st. 2. ZR-a) jer ni pravilna primjena tih kriterija prilikom odabira radnika u postupku otkazivanja ne bi mogla anulirati utvrđene propuste prilikom savjetovanja tuženika s Radničkim vijećem.

 

Konačno, pravilno je sud prvog stupnja odlučio o parničnom trošku sadržajnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u visini određenoj Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Iz tih razloga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak sastavljanja odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. ZPP-a).

 

U Rijeci 15. svibnja 2019.