Broj: Revr 702/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M., OIB ..., iz Z., ..., koju zastupa punomoćnica I. G. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika M. T. d.o.o., OIB ..., iz Z., koga zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-587/2017-2 od 14. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-477/2015-33 od 4. rujna 2017., u sjednici održanoj 21. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda

u Rijeci poslovni broj Gž R-587/2017-2 od 14. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-477/2015-33 od 4. rujna 2017. u točki V. izreke te se odbija tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.063,03 s pripadajućom zateznom kamatom na ime naknade bruto plaće za razdoblje od 31. kolovoza do 4. rujna 2017.

 

II. U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

III. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da odluka o otkazu ugovora o radu od 18. prosinca 2014. nije dopuštena (točka I. izreke), da radni odnos između tužiteljice i tuženika nije prestao (točka II. Izreke), naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto komercijalist sukladno ugovoru o radu od 1. listopada 2010. te je utvrđeno da se taj ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme (točka III. izreke), naloženo je tuženiku na ime razlike bruto plaće za mjesec veljaču 2015. tužiteljici isplatiti 4.759,33 kn s pripadajućom kamatom od 16. ožujka 2015. do isplate, izuzev kamate na porez i prirez na dohodak sadržane u navedenom bruto iznosu (točka IV. izreke), naloženo je tuženiku na ime bruto plaće za razdoblje od 1. ožujka 2015. do 4. rujna 2017. tužiteljici isplati iznos od 7.441,26 kn mjesečno sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos od svakog 16. u mjesecu za protekli mjesec do isplate, izuzev kamate na porez i prirez na dohodak sadržan u navedenom bruto iznosu (točka V. izreke).

 

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ovom sudu da prihvati reviziju, preinači pobijane odluke i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine pobijanu odluku i vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila odbiti istu kao neosnovanu.

 

Revizija tuženika je djelomično osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP revident pronalazi u tome, kako navodi, da je osporio visinu tužbenog zahtjeva, a tužiteljica nije predložila vještačenje na utvrđenje visine tužbenog zahtjeva.

 

Revident pogrešno ističe da se radi o bitnoj povredi odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer sadržajno upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 219. i čl. 221.a ZPP.

 

Naime, tužiteljica je za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva dostavila obračunski platni listić za siječanj 2012. i potvrdu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 29. kolovoza 2017. iz koje proizlazi da se tužiteljica u razdoblju od 11. veljače 2015. vodi u evidenciji nezaposlenih osoba te da nije primala novčanu naknadu, dok tuženik, na kojeg je, obzirom da je osporio visinu tužbenog zahtjeva, prešao teret dokaza, nije predložio izvođenje dokaza niti dostavio dokaze kojima bi osporio navode i dokaze tužiteljice, primjerice platne liste za tužiteljicu (iako je bio opetovano pozivan da iste dostavi).

 

Budući da je tužiteljica sukladno čl. 219. ZPP predložila dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, a tuženik, na kojeg je prešao teret dokaza, nije predložio dokaze kojima pobija navode i dokaze tužiteljice sud je visinu zahtjeva za isplatu naknade plaće utvrdio na temelju dokaza koje je priložila tužiteljica stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 219. i 221.a ZPP.

 

Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Suprotno navodima revidenta pobijana presuda sadrži pravilno obrazloženje sačinjeno sukladno čl. 375. st. 1. ZPP s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja.

 

Revident osporavajući pravilnu primjenu čl. 8. ZPP iznosi svoju ocjenu dokaza, međutim prvostupanjski sud je ocjenu izvedenih dokaza izveo na način predviđen čl. 8. ZPP, koju ocjenu dokaza je prihvatio i drugostupanjski sud stoga ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju.

 

Navodi revidenta da sud neosnovano nije saslušao svjedoke koje je predložio tuženik su neosnovani jer sukladno čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Suprotno navodima revidenta da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP odnosno da je prekoračen tužbeni zahtjev treba istaknuti da su sudovi sudili u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica zatražila isplatu naknade plaće do donošenja prvostupanjske presude, a to je 4. rujna 2017.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da nije dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu, zahtjev za vraćanje na rad, zahtjev da se ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme te zahtjev za naknadu plaće za razdoblje od veljače 2015. do dana donošenja prvostupanjske odluke 4. rujna 2017.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. listopada 2010. na poslovima komercijalista,

 

- da je odlukom od 18. prosinca 2014. tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu redovitim otkazom zbog skrivljenog ponašanja sukladno čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 - dalje: ZR) i to zbog povrede obveze iz radnog odnosa jer je 31. listopada 2014. sa svojim sinom potrgala lokote od ograde na objektima u vlasništvu tuženika i postavila nove čime je onemogućila rukovodećim ovlaštenim osobama tuženika pristup prostorijama tuženika te da je 5. studenog 2014. presjekla kablove koji služe za Internet i video nadzor te time onemogućila tuženiku uredno poslovanje,

 

- da je osnivač tuženika bivši suprug tužiteljice,

 

- da su se poslovne prostorije tuženika nalazile u H. L. na adresi P. gdje su se nalazila dva međusobno odvojena objekta, kuća u kojoj je stanovala tužiteljica s djecom te ranije s bivšim suprugom M. M. koji je bio osnivač tuženika i poslovne prostorije tuženika koje su se nalaze na susjednoj parceli, da su ovi objekti bili međusobno odvojeni ogradom,

 

- da tužiteljica nije osporila da je 31. listopada 2014. na malim ogradnim vratima između nekretnina uklonila postojeći lokot i zamijenila ga novim, ali je iskazala da je to učinila jer se bojala za svoju i sigurnost svoje djece,

 

- da radnici tuženika nisu zalazili na privatni dio nekretnine (na kojem je bila kuća tužiteljice), da je na tom dijelu postojao stari, neupotrebljivi alat tuženika, da vrata na kojima je tužiteljica promijenila lokot kao i stazica iza vrata ne izgledaju kao prolaz koji upućuje na prolaženje i koji zbog svoje konfiguracije (izuzetno visok prag) nije bio prikladan za intenzivniju upotrebu u smislu prijenosa stvari i uopće prolaska radnika,

 

- da je tužiteljica bila na bolovanju od 14. veljače 2012.,

 

- da je tužiteljica dostavila obračunski platni listić za siječanj 2012. iz kojeg proizlazi da je bruto plaća tužiteljice iznosila 7.441,26 kn,

 

- da tuženik, iako je osporavao visinu tužbenog zahtjeva nije dostavio (is)platne liste za tužiteljicu usprkos opetovanom pozivanju od strane suda da dostavi iste,

 

- da iz potvrde Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 29. kolovoza 2017. proizlazi da je tužiteljica u evidenciji nezaposlenih osoba od 11. veljače 2015., te da nije primala novčanu naknadu (u tekućoj i prethodnoj godini).

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da se u odnosu na događaj od 31. listopada 2014. ne radi o povredi obveze iz radnog odnosa obzirom da tužiteljica promjenu lokota na predmetnoj ogradi nije počinila u okviru obveza iz radnog odnosa već isključivo radi osiguravanja sigurnosti za sebe i svoju djecu zbog izuzetno loših odnosa s bivšim suprugom, osim toga tuženik nije dokazao da je postavljenjem lokota na ogradna vrata između dviju parcela tužiteljica onemogućila radnicima poslodavca da redovito obavljaju svoje poslove, dok u odnosu na događaj od 5. studenog 2014. koji je tužiteljica osporila, a budući da tuženik nije dokazao da je presjekla kablove za Internet i video nadzor, sudovi su zaključili da je odluka o otkazu nedopuštena sukladno čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR, da je ugovor o radu od 1. listopada 2010. zaključen na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme sukladno čl. 12. st. 1., st. 3. i st. 7. ZR kao i da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici plaću za utuženo razdoblje u visinu od 7.441,26 mjesečno od veljače 2015. do donošenja prvostupanjske presude.

 

Navodi revidenta da je tužiteljica bila na neprekidnom bolovanju od 14. veljače 2012. te da joj iznos plaće ne može biti utvrđen u iznosu koji je navela u tužbi jer osiguranik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad i to na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja te ističe da je tužiteljica zbog privremene nesposobnosti za rad, kroz čitavo utuženo razdoblje primala naknadu pa joj ne može pripadati i plaća u punom iznosu kako je zatraženo tužbenim zahtjevom jer da bi joj plaća bila isplaćena po dva osnova.

 

Tužiteljica potražuje naknadu plaće od veljače 2015., znači nakon odluke o otkazu ugovora o radu od 18. prosinca 2014., a budući da se, kako proizlazi iz potvrde Hrvatskog zavoda za zdravstvenog osiguranje, tužiteljica od 11. veljače 2015. vodi u evidenciji nezaposlenih osoba, nije mogla, jer nije bila u radnom odnosu, primati naknadu koju zbog privremene nesposobnosti za rad primaju osobe u radnom odnosu.

 

Stoga su sudovi pravilno ocijenivši da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici te da tužiteljica nakon nedopuštene odluke o otkazu nije radila, niti je primala naknadu, tuženika, poslodavca obvezali da tužiteljici za razdoblje nakon nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu naknadi plaću.

 

Revident pogrešnu primjenu materijalnog prava pronalazi u zaključku nižestupanjskih sudova da tužiteljica promjenom lokota na ogradi nije počinila povredu radne obveze, dok revident smatra da se radi o povredi radne obveze jer je tužiteljica promjenom lokota na vratima koja razdvajaju dvije susjedne nekretnine onemogućila radnicima tuženika pristup prostorijama tuženika dulji niz dana kao i obavljanje svakodnevnih poslova.

 

Mijenjanje lokota na vratima na ogradi između dvije nekretnine, u okolnostima konkretnog slučaja, ne predstavlja povredu radne obveze jer se ne radi o postupanju tužiteljice vezanom uz (ne)izvršavanje obveze iz radnog odnosa već o činu koji je rezultat odnosa bivših supružnika prepunog sukoba, interveniranja policije i sudskih postupaka vezanih uz suposjed i imovinu, u kojem je tužiteljica, supruga i zaposlenica osnivača tuženika promijenila lokot na vratima na ogradi između dvije nekretnine čime ni na koji način nije spriječila radnike tuženika u obavljanju posla, niti se taj postupak na bilo koji način negativno odrazio na poslovanje tuženika, već je bio isključivo vezan uz privatni odnos bivših supružnika koji su istovremeno osnivač tuženika i zaposlenica stoga se takav postupak ne može smatrati povredom radne obveze zbog koje bi bila opravdana odluka o redovitom otkazu ugovora o radu.

 

Slijedom iznesenog nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR kada su zaključili da tužiteljica nije počinila povredu obveze iz radnog odnosa.

 

Revizijski navodi kojima revident osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova i daje svoju ocjenu dokaza, ne mogu biti predmet revizijskog ispitivanja sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Međutim u pravu je revident kada ukazuje da tužbeni zahtjev nije osnovan za razdoblje nakon zaključenja glavne rasprave odnosno od 31. kolovoza 2017.

 

Sud može naložiti tuženiku izvršiti određenu činidbu samo ako je dospjela do zaključenja glavne rasprave kako to propisuje čl. 326. st. 1. ZPP. Iznimka je propisana u st. 2. čl. 326. ZPP i odnosi se na slučaj kada sud prihvati zahtjev za uzdržavanje, jer tada može obvezati tuženika i na činidbe koje nisu dospjele. U slučaju kada donosi presudu kojom se tuženik obvezuje da preda ili preuzme stvari dane u najam ili zakup sud može prihvatiti takav zahtjev i prije prestanka tih odnosa (čl. 326. st. 3. ZPP).

 

Budući da se u ovoj pravnoj stvar ne radi o zahtjevu za uzdržavanje niti o zahtjevu na koji se odnosi odredba čl. 326. st. 3. ZPP nema uvjeta za naknadu plaće i nakon zaključenja glavne rasprave, jer taj zahtjev još nije dospio.

 

Dospjelost je materijalnopravna pretpostavka osnovanosti, a ne procesna pretpostavka dopuštenosti zahtjeva, pa je pogrešna odluka nižestupanjskih sudova u dijelu u kojem su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće tužiteljici i nakon 30. kolovoza 2017.

 

Stoga je valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu bruto plaće za razdoblje za koje je dosuđena naknada plaće nakon zaključenja glavne rasprave od 31. kolovoza 2017. do 4. rujna 2017. (dana donošenja prvostupanjske presude) u iznosu od 1.063,03 kn s pripadajućom zateznom kamatom dok je u preostalom dijelu reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Slijedom iznesenog valjalo je djelomično prihvatiti i djelomično odbiti reviziju tuženika te na temelju čl. 395. st. 1. ZPP i čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.

 

Nakon preinačenja nižestupanjskih presuda, uspjeh stranaka izmijenjen je u neznatnom dijelu stoga odluka o troškovima postupka ostaje neizmijenjena (čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 3. ZPP).

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 21. svibnja 2019.