- 1 -              Poslovni broj: Usž-858/22-2

Poslovni broj: Usž-858/22-2

 

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijaliste Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. B. d.d. Z., kojeg zastupa opunomoćenica, odvjetnica B. Č. iz Odvjetničko društva Č. & p., Z., protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe N. B. iz Z., radi prava na zaštitu osobnih podataka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1194/20-5 od 26. studenog 2021., na sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj:  UsI-1194/20-5 od 26. studenog 2021.

 

Obrazloženje 

 

1.              Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenje Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, klasa: UP/I-041-02/19-10/33, urbroj: 567-02/11-20-01 od 24. ožujka 2020. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

2.              Osporenim rješenjem tuženika odlučeno je da je zahtjev za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka zainteresirane osobe djelomično osnovan, te je utvrđeno da je onemogućavanjem ostvarivanja prava pristupa osobnim podacima odnosno kreditnoj dokumentaciji zainteresirane osobe, koji se obrađuju vezano za Ugovor o kreditu broj: 016-2147/2006, od strane tužitelja došlo do povrede članka 15. stavka 3. Opće uredbe o zaštiti podataka. Stoga je naloženo tužitelju da zainteresiranoj osobi omogući ostvarivanje prava pristupa kreditnoj dokumentaciji odnosno osobnim podacima sukladno članku 15. stavku 3. Opće uredbe o zaštiti podataka u odnosu na upućeni zahtjev podnositeljice, zainteresirane osobe tužitelju dana 11. listopada 2018., a koji se odnosi na navedeni Ugovor o kreditu, te da o istome obavijesti Agenciju za zaštitu osobnih podataka. U preostalom dijelu zahtjev koji se odnosi na pravo pristupa kreditnoj dokumentaciji, odnosno osobnim podacima sukladno članku 15. stavku 3. Opće uredbe o zaštiti podataka u odnosu na upućeni zahtjev zainteresirane osobe tužitelju dana 11. listopada 2018., a koji se odnosi na Ugovor o kreditu broj: 2118/2003, te Ugovor o kreditu broj: 061-888/2004 odbijen je kao neosnovan.

3.              Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima. U bitnome ističe da Opća uredba o obradi podataka ne definira pojedini dokument kao osobni podatak, a niti obvezuje voditelja osobnih podataka na dostavu pojedinačnog dokumenta ispitaniku. Navodi kako u konkretnom predmetu ne dovodi u pitanje definiciju osobnih podataka sukladno Uredbi (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka), ali osporava stav tuženika da je zahtjev za dostavom dokumenta koji svojom svrhom ide za zaštitom zakonitosti obrade osobnih podataka podnesen od strane klijenta prema voditelju obrade, ovdje banci, zahtjev za pristup osobnim podacima, te osporava stav tuženika da je tužitelj dužan dostaviti točno određen dokument kako ga je specificirala zainteresirana osoba. Ističe kako ne dovodi u pitanje obvezu voditelja obrade na dostavu kopije osobnog podatka sukladno članku 15. stavku 3. Opće uredbe o zaštiti podataka, već u konkretnom slučaju osporava da bi zainteresirana osoba podnijela takav zahtjev. Tužitelj također navodi kako prvostupanjski sud nije naveo razloge radi kojih prihvaća utvrđenje tuženika da bi zahtjev za dostavom izabranog dokumenta bio izjednačen ostvarenju prava na pristup osobnim podacima. Pogrešno prvostupanjski sud prihvaća stav tuženika kojim izjednačava određeni dokument koji sadrži osobni podatak s osobnim podatkom, iako se navedeno nikako ne može izjednačiti niti je to tendencija i smisao odredbe članka 15. stavka 3. Opće uredbe o zaštiti podataka i prava na pristup osobnim podacima. U tom smislu tužitelj ukazuje na shvaćanje Europskog suda u spojenim predmetima, broj: C-141/12 i C-372/12, iz kojeg proizlazi da pravo na pristup osobnim podacima ne daje ispitaniku pravo zahtijevati davanje dokumenata, a prvostupanjski sud svojom odlukom ide protivno shvaćanju Suda EU. Tužitelj smatra kako je svrha prava pristupa prikupljenim podacima ostvarivanje kontrole zakonitosti obrade osobnih podataka, a pri tumačenju odredbe članka 15. stavka 3. Opće uredbe o zaštiti podataka potrebno je primijeniti teleološko tumačenje kako bi se osiguralo ostvarenje cilja radi kojeg je odredba donesena. Pojašnjava da sukladno Općoj uredbi o zaštiti podataka, pravo na pristup osobnim podacima daje ispitaniku mogućnost da od voditelja obrade dobije odgovarajuću potvrdu obrađuju li se osobni podaci koji se odnose na njega. Prema mišljenju tužitelja, a slijedom navedenog, ne postoji zakonska obveza da tužitelj prema zahtjevu zainteresirane osobe izradi dokument koji je zainteresirana osoba zamislila, niti tuženik ima ovlaštenje da mu to naloži, kao što je to učinio u osporenom rješenju. Tužitelj također navodi kako je prvostupanjski sud u potpunosti prihvatio stav tuženika i izjednačio dokument sa osobnim podatkom, međutim nije obrazložio temeljem čega je prihvatio navedeni stav, dok iz odredbe članka 4. Opće uredbe proizlazi da dokument nije istovjetan osobnom podatku. Nadalje navodi da sud nije ostvario svoju funkciju u pogledu ocjenjivanja zakonitosti upravnog akta, jer uopće nije uzimao u obzir prigovore tužitelja, a niti je sam zauzimao vlastite stavove o ključnim pitanjima u postupku te se u prilog navedenom poziva na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci, poslovni broj: U-III-6002/2011. Nadalje navodi kako je tijekom upravnog spora predložio pokretanje prethodnog postupka pred Sudom EU, a na što se prvostupanjski sud nije očitovao, te u tom smislu upućuje na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Dhahbi protiv Italije od 8. travnja 2014. u odnosu na obvezu nacionalnog suda u vezi postavljanja prethodnog pitanja Sudu EU. Tužitelj se poziva i na mišljenja doc. dr. sc. M. J. u prilog svojim tvrdnjama. Predlaže ovom Sudu da poništi osporenu presudu te otkloni nedostatke i presudom riješi stvar.

4.              Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da su navodi žalbe u smislu odredi Opće uredbe o zaštiti podataka pravno neutemeljeni. Navodi da je detaljno, u dosadašnjem tijeku postupka i izrađenim aktima, pojasnio iz kojih razloga smatra da se u ovom slučaju radi o osobnim podacima zainteresirane osobe/ispitanika, tj. njihovoj obradi, a kojima zainteresirana osoba/ispitanik ima pravo pristupiti te mu je stoga tužitelj, kao voditelj obrade, dužan omogućiti ostvarivanje istog prava, a sve sukladno odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka. U tom smislu tuženik ističe kako se upravo kroz skup podataka koje obrađuje tužitelj, tj. kombinacijom matičnih podataka (ime i prezime, OIB i sl.) i podataka o pojedinom kreditu može nedvojbeno utvrditi identitet korisnika kredita u smislu članka 4.1. Opće uredbe o zaštiti podataka. Tuženik naglašava kako svi dokumenti koji su personalizirani (glase na podnositelja zahtjeva) sadrže kombinaciju identifikatora (npr. ime i prezime, adresa prebivališta, OIB), a putem kojeg se na nedvojbeni način može utvrditi identitet pojedinaca u smislu članka 4. stavka 1. Opće uredbe o zaštiti podataka. S tim u vezi ističe kako se ne može prihvatiti tumačenje tužitelja da se u ovom slučaju radi isključivo o kreditnoj dokumentaciji ili ispravama, već se radi o osobnim podacima zainteresirane osobe koji su sadržani u toj dokumentaciji/ispravama, drugim riječima, predmetnu kreditnu dokumentaciju možemo okarakterizirati kao medij/ispravu, međutim, u ovom slučaju odlučujuća je činjenica da isti medij/dokumentacija/isprava, u smislu odredaba Opće uredbe o zaštiti podataka, sadrži tražene osobne podatke zainteresirane osobe, kojim zainteresirana osoba ima pravo pristupiti te joj je tužitelj, kao voditelj obrade, dužan omogućiti ostvarivanje istog prava kako to i nalažu odredbe Opće uredbe o zaštiti podataka. Ističe da članak 15. stavak 3. ne pruža voditelju obrade slobodan izbor prilikom osiguravanja kopija osobnih podataka koji se obrađuju, već je to dužnost, obveza, koju voditelj obrade mora osigurati. Dakle, navedena odredba propisuje da je u svakom slučaju voditelj obrade dužan osigurati kopiju osobnih podataka koji se obrađuju, a što u odnosu na konkretan slučaj znači da je tužitelj (banka) obvezan osigurati preslike dokumenata koji sadrže osobne podatke i tako omogućiti pristup osobnim podacima odnosno kreditnoj dokumentaciji koja sadrži osobne podatke. Tuženik posebno naglašava kako iz članka 15. stavka 1. Opće uredbe o zaštiti podataka proizlazi da ispitanik ima pravo od voditelja obrade dobiti potvrdu obrađuju li se osobni podaci koji se odnose na njega te u slučaju da se njegovi osobni podaci obrađuju ima pravo pristupa osobnim podacima i svim drugim taksativno navedenim detaljnim informacijama o obradi njegovih osobnih podataka. Tuženik naglašava kako zainteresirana osoba nije zatražila potvrdu o obradi osobnih podataka, već je zatražila da joj se pristup njenim osobnim podacima omogući dostavom kopije osobnih podataka kako to predviđa članak 15. točka 3. Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka. Tuženik još jednom ističe kako se odredbama Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka ne propisuje obveza ispitanika da dokaže svrhu za koju traži pristup svojim podacima jer pravo nije uvjetovano svrhom niti vremenskim razdobljem traženja podataka. Smatra da je obveza voditelja obrade pružiti ispitaniku sve informacije i omogućiti pristup osobnim podacima te da bi u slučajevima opsežne obrade ispitaniku to pravo bilo osigurano kroz kopiju osobnih podataka/dokumentacije iz razloga što samo na takav način ispitanik može biti siguran da mu je voditelj obrade pružio obavijest o svim osobnim podacima koji se o njemu obrađuju. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud odnio na zakonu osnovanu odluku pa predlaže ovom Sudu da odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

5.              Zainteresirana osoba, iako uredno pozvana, nije dostavila odgovor na žalbu.

6.              Žalba nije osnovana.

7.              Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda osporava.

8.              Analizirajući podatke spisa predmeta, ovaj Sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da je tužitelj, onemogućavanjem zainteresiranoj osobi ostvarivanje prava na pristup osobnim podacima, koji se obrađuju vezano za ugovor o kreditu, povrijedio odredbu 15. stavka 3. Opće uredbe o zaštiti podataka.

9.              Odredbom članka 15. stavka 3. Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka propisano je da voditelj obrade osigurava kopiju osobnih podataka koji se obrađuju. Za sve dodatne kopije koje zatraži ispitanik voditelj obrade može naplatiti razumnu naknadu na temelju administrativnih troškova. Ako ispitanik podnese zahtjev elektroničkim putem te osim ako ispitanik zatraži drukčije, informacije se pružaju u uobičajenom elektroničkom obliku.

10.              Prema ocjeni ovoga Suda ispitanik ne samo da ima pravo dobiti od voditelja obrade potvrdu obrađuju li se osobni podaci koji se na njega odnose, već ako se takvi osobni podaci obrađuju ima pravo na pristup svojim osobnim podacima kao i pravo dobiti informacije, među ostalim, o obrađenim osobnim podacima, o svrsi obrade, roku pohrane, iznošenju u treće zemlje itd. Nadalje, ispitanik, podnositelj zahtjeva ima pravo u svako doba kontrolirati jesu li njegovi podaci obrađivani na zakonit način pa prema tome nije potrebno dokazivati svrhu zbog koje ispitanik – podnositelj zahtjeva traži pristup svojim osobnim podacima. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tuženik tužitelju nije naložio nikakvu novu obradu podataka, već samo omogućavanje ostvarivanje pristupa već postojećoj kreditnoj dokumentaciji te se, u konkretnom slučaju, izdavanjem kopija tražene dokumentacije ne utječe na prava i slobode drugih pojedinaca, kako ih određuje odredba članka 15. stavka 4. Opće uredbe o zaštiti podataka, jer se pojam drugi pojedinci ne odnosi na voditelja obrade osobnih podataka.

11.              Iz navedenih razloga, pravna mišljenja i presude dostavljene uz žalbu ne mogu utjecati na drugačije rješenje ove upravne stvari, a prvostupanjski sud, prema ocjeni ovoga Suda, dostatno je raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, proizlazi da je prvostupanjski sud na utvrđene činjenice pravilno primijenio i protumačio materijalno pravo, te je za razloge odbijanja tužbenog zahtjeva tužitelja naveo pravno relevantne razloge koje prihvaća i ovaj Sud. 

12.              S obzirom da se navodi žalbe koji su istovjetni navodima tužbe ne nalaze osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari, trebalo je temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.

 

U Zagrebu, 23. ožujka 2022.

 

                                                                       Predsjednik vijeća

Boris Marković