Broj: Rev 38/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. K. iz P., OIB ..., koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva K. i p. d.o.o. Z., protiv tuženika L. M. d.o.o. Z., OIB ..., koga zastupa punomoćnik Z. Z., odvjetnik u S., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž R-456/2018-2 od 3. listopada 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, br. Pr-61/17 od 23. srpnja 2018., u sjednici održanoj 28. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje nedopuštene odluke o redovitom otkazu ugovora o radu, raskid ugovora o radu te naknadu štete i isplatu naknade plaće te zahtjev za naknadom parničnog troška (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak od 9.309,92 kn (toč. II izreke). Odbijen je dio zahtjeva tuženika za naknadom troška preko dosuđenog iznosa od 9.309,92 kn do 14.169,01 kn.

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I izreke i u točki II za trošak od 8.661,92, kn dok je u preostalom dijelu preinačena prvostupanjska presuda tako da je odbijen dio zahtjeva tuženika za naknadom troška od 648,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Budući da tužiteljica nije određeno navela i obrazložila razloge zašto smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, to ovaj prigovor sukladno čl. 386. ZPP nije uzet u obzir.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Budući da tužiteljica u reviziji određeno ne navodi i ne obrazlaže razloge zašto smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, to navedeni prigovor sukladno čl. 386. ZPP nije ni uzet u obzir.

 

Za napomenuti je da tužiteljica u reviziji neosnovano ističe da je drugostupanjska odluka donesena na temelju čl. 375. st. 5. ZPP, budući da je drugostupanjska presuda donesena (kako je i drugostupanjski sud naznačio) na temelju čl. 168. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena uz zahtjev za sudskim raskidom te isplatom naknade štete zbog sudskog raskida i naknade plaće.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka sudovi su utvrdili sljedeće:

 

-              da je tužiteljica kod tuženika radila na radnom mjestu voditelja prodavaonice s mjestom rada u tuženikovoj prodavaonici N. N. u Z.,

 

-              da je tuženik tužiteljici otkazao ugovor o radu redovitim otkazom zbog skrivljenog ponašanja,

 

-              da se u obrazloženju osporene odluke navodi da tužiteljičina prodavaonica dulje vrijeme ne ostvaruje profitabilnost te da je tuženik 13. lipnja 2016. uručio tužiteljici pisano upozorenje zbog manjkavosti u vođenju i organizaciji rada prodavaonice i prodajnog osoblja, zbog neangažiranosti tužiteljice u prodaji i izostanku poticanja prodajnog osoblja za poboljšanje prodaje, a da se tužiteljica i dalje nastavila ponašati na isti način, kasnila je u izvršenju svojih radnih obveza ili ih je propuštala obavljati, zbog čega je direktorica tuženika kontinuirano morala podsjećati tužiteljicu na izvršenje radnih obveza, a prema e-mailu od 16. siječnja 2017. je evidentno da tužiteljica unatoč primljenom upozorenju nije postupila organiziranju rada u prodavaonici u smjenama, pri čemu da je tužiteljica nastavila raditi samo u jutarnjoj smjeni, a da tužiteljica za takve propuste u radu direktorici  tuženika nije iznijela opravdane razloge.

 

Nadalje, sudovi su uvidom u pisano upozorenje od 31. svibnja 2016. utvrdili da je direktorica tuženika zajedno s M. U. 19. svibnja 2016. obišla tužiteljičinu prodavaonicu, kojom prilikom je utvrđeno da organizacija rada i briga o prodajnom osoblju nije bila zadovoljavajuća tako da tužiteljica tog dana nije ni dočekala direktoricu, da je tužiteljica propustila organizirati dvokratan rad za vrijeme održavanja psihologa u Z., da se tužiteljica nije u prodaji na način da aktivno prati događanja u Z. i to iskoristi za poboljšanje prodaje koja je bila manja od 8% na razini prošle godine, a u svibnju manja 27%.

 

Sudovi su na temelju saslušanih svjedoka zaključili da tužiteljica nakon upozorenja nije postupala prema uputama, odnosno nalozima tuženika, da je tuženik u razdoblju od 12. do 19. travnja provodio akciju „samo tjedan dana haljina“ po sniženim cijenama, a da je zadnjeg dana prodajne akcije primijećeno da na izloženoj haljini nije bila istaknuta snižena cijena (399,00 kn), već cijena od 449,00 kn. Također je na temelju iskaza svjedoka Ž. H. i uvoda u e-mail tog svjedoka od 31. ožujka 2017. utvrđeno da je svjedok 30. ožujka 2017. izvršio pregled prodavaonice te utvrdio da se osoblje nije bavilo kupcima i nudilo im robu na prodaju jer su u to vrijeme tužiteljica i I. O. vadile robu iz kutija i na nju lijepile deklaracije, premda je to trebalo raditi u vrijeme kad u prodavaonici nije bilo kupaca.

 

Slijedom navedenog, drugostupanjski sud zaključuje da je u radu tužiteljice bilo niz propusta, premda je upozoravana na obveze iz radnog odnosa te da je uz to odbila postupiti po nalogu direktorice tuženika i osobno obavljati rad i u popodnevnoj smjeni. Prije otkazivanja ugovora o radu, tuženik je tužiteljici omogućio iznošenje obrane a što je vidljivo iz zapisnika od 4. svibnja 2017.

 

Stoga drugostupanjski sud zaključuje da je tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sukladno čl. 115. st. 1. t. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17 – dalje: ZR), kao i da je tuženik sukladno čl. 135. st. 3. ZR dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz ugovora o radu.

 

Tužiteljica u reviziji prigovara da ono što je u upozorenju na obveze iz radnog odnosa od 31. svibnja 2016. njoj stavljeno na teret nije dovoljno konkretno navedeno (premda i sama u reviziji navodi što se upozorenju ističe: bicikl djelatnice pokraj ulaza u prodavaonicu te zalijepljen papirić na ulazu u skladište, kao i da tužiteljica nije sačekala predstavnike tuženika) te da se to što se njoj stavlja na teret uvelike razlikuje od otkaznih razloga navedenih u samoj odluci.

 

Sama činjenica da se razlozi navedeni u odluci o otkazu ugovora o radu razlikuju od onih zbog kojih je radnik već upozoravana na obveze iz radnog odnosa ne znači da je poslodavac neosnovano otkazao ugovor o radu radnika. Poslodavac ne mora čekati da radnik počini identičnu povredu obveza radnog odnosa iz upozorenja, već to može i u slučaju da je radnik kasnije počinio drugu vrstu povrede. Time u stvari radnik pokazuje da nije promijenio svoj ukupni odnos prema radu i radnim obvezama pa je postupak poslodavca u smislu otkaza ugovora o radu opravdan.

 

Budući da tužiteljica ne spori da je 4. svibnja 2017. imala razgovor s direktoricom tuženika, to sama činjenica da nije potpisala zapisnik o tom razgovoru ne znači da joj tuženik nije omogućio pravo na obranu u smislu čl. 119. ZR. To tim više što je direktorica tuženika s tužiteljicom u pogledu povreda iz radnog odnosa već prije toga imala određenu komunikaciju (primjerice e-mail od 16. siječnja 2017.).

 

Tužiteljica ističe da tuženik u odluci o otkazu ugovora o radu nije naznačio koje je povrede je počinila, kao i da li je i na koji način nastala šteta zbog koje nije mogla nastaviti rad. Navedeni prigovor suprotan je utvrđenju nižestupanjskih sudova koji su istaknuli povrede koje se tužiteljici stavljaju na teret. Premda je tuženik istaknuo da je prodaja u prodavaonici koju je tužiteljica vodila značajno pala, za istaknuti je da za postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu nije potreban nastanak štete za poslodavca.

 

Propust suda prvog stupnja što nije naznačio konkretnu odredbu ZR koja se odnosi na redoviti otkaz zbog skrivljenog ponašanja otklonio je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci, tako da  tužiteljica u reviziji neosnovano ističe da se sudovi nisu pozvali ni na jednu zakonsku odredbu.

 

Uzevši u obzir utvrđenja nižestupanjskih sudova u pogledu upozorenja koje je dano tužiteljici, kontroli koja je obavljana u prodavaonici tužiteljice te propusti koji su time zabilježeni, kao i odbijanje tužiteljice upute direktorice tuženika da ponekad radi u popodnevnoj smjeni, to se neosnovanim ukazuju revizijski navodi kojima se nastoje relativizirati tužiteljičine povrede.

 

Revizijskim navodima kojima tužiteljica, iznoseći svoju ocjenu iskaza svjedoka, osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, nisu od značaja jer, s obzirom na odredbe čl. 385. ZPP, pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja ne može biti predmet revizijskog ispitivanja, pa te revizijske navode ovaj sud ne treba ocjenjivati.

 

S obzirom da je u ovom postupku proveden postupak u kojem su obje strane predlagale dokaze koje je sud izveo, to se tužiteljica neosnovano poziva na čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i na navedene odluke Europskog suda za ljudska prava.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 28. svibnja 2019.