Broj: Gž R-266/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Vicku Prančiću kao predsjedniku vijeća te Denis Pancirov Parcen kao članici vijeća i sutkinji izvjestiteljici i mr.sc. Ivanu Tironi kao članu vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. L., K., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. J., odvjetniku u Š., protiv tuženika Grada K., K., zastupan po punomoćniku Š. M., odvjetniku u Š., radi zabrane i otklanjanja diskriminacije odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu poslovni broj Pr-110/16-15 od 20 prosinca 2016., te dopunske presude Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu poslovni broj Pr-110/16-22 od 30. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 30. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se:

a) presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu poslovni broj Pr-110/2016-15 od 20 prosinca 2016.,

b) dopunska preuda presuda Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Kninu poslovni broj Pr-110/2016-22 od 30. prosinca 2018.

  

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom pobijanom presudom od 20. prosinca 2016. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tuženik radnjama i propustima, donošenjem Pravilnika o unutarnjem redu od 19. studenog 2010. godine i 23. prosinca 2013. godine, rješenjima o rasporedu od 27. prosinca 2010. godine i 28. veljače 2014. godine na poslove i radne zadatke niže stručne spreme i iskustva stečenim radom, izostankom i odbijanjem rasporeda  na poslove i radne zadatke odgovarajućim njegovoj stručnoj spremi i iskustvu stečenim radom, sprječavanjem njegovog napredovanja u službi, počinjenjem imovinske štete zbog ostvarivanja niže plaće, ponovljeno i u dužem vremenskom periodu stavio tužitelja u nepovoljniji položaj u odnosu na njegovo obrazovanje prema drugim službenicima u usporednoj situaciji te je na taj način tužitelj izravno i neizravno diskriminiran kao pripadnik članstva u sindikatu i u odnosu na njegovo obrazovanje, obavljajući poslove i radne zadatke u ponižavajućem i uvrjedljivom okruženju, što je uzrokovalo njegovo uznemirenje, strah i povredu njegova dostojanstva, čime je stavljen u nepovoljniji položaj povrjeđujući njegova prava na ostvarivanje jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema drugim usporednim službenicima.

II. Zabranjuje se tuženom propuštanje ili poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na ostvarivanje jednakih mogućnosti i jednakog postupanja u odnosu na usporedne radnike osobito raspoređivanjem tužitelja na poslove i radne zadatke koji ne odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i iskustvu stečenim radom, onemogućavanjem njegovog napredovanja u službi, zahtijevanjem ili davanjem naloga obavljanja poslova koji omalovažavaju i vrijeđaju njegovo dostojanstvo i ugled, osim poslova, radnih zadataka i aktivnosti koje zakon nalaže u izvanrednim okolnostima, a sve pod prijetnjom kažnjavanja odgovorne osobe u pravnoj osobi u iznosu od 30.000,00 kn, a za pravnu osobu 300.000,00 kn.

III. Tuženi je dužan tužitelju naknaditi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućim od dana donošenja presude pa do dana isplate, a sve u roku od 8 dana."

 

Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Prvostupanjskom dopunskom presudom od 30. prosinca 2018. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tuženik u dužem vremenskom periodu i više puta, kroz donošenje diskriminirajućih Pravilnika o unutarnjem redu, povrijedio pravo tužitelja L. L. na jednako postupanje, onemogućavajući ga da napreduje u poslu, stavljajući ga u nepovoljniji položaj u odnosu prema drugim službenicima gradske uprave sa posljedicama narušenog duševnog i tjelesnog zdravlja, čime je počinjen najteži oblik diskriminacije prema tužitelju. 

II. Utvrđuje se da je suprotno odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije i Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj samoupravi donesen Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o i unutarnjem redu upravnih tijela Grada K., Klasa:023-05/09-01/2, Urbroj:2182/10-02-10-9 od 26. ožujka 2010. godine, a nakon njega i nezakonito i nedopušteno Rješenje Klasa:UP/I-112-02/10-01/3, Urbroj:2182/10-04-10-1 od 15. travnja 2010. godine, kao i doneseni Pravilnik o unutarnjem redu upravnih tijela Grada K., Klasa:023-05/10-01/7, Urbroj:2182/10-02-10-1 od 19. studenog 2010. godine, a nakon njega nezakonito i nedopušteno Rješenje o rasporedu tužitelja, Klasa:UP/I-112-02/10-01/24, Urbroj:2182/10-04-10-1 od 27. prosinca 2010. godine, te doneseni Pravilnik o unutarnjem redu upravnih tijela Grada K., Klasa:023-05/13-01/02, Urbroj:2182/10-02-13-7 od 23. prosinca 2013. godine, a nakon njega nezakonito i nedopušteno Rješenje o rasporedu tužitelja, Klasa:UP/I-112-02/14-01/34, Urbroj:2182/10-05-10-14-1 od 28. veljače 2014. godine, kojim se tužitelj raspoređuje na poslove i i radne zadatke “višeg referenta-prometnog i komunalnog redara“ u III kategoriji, potkategoriji:viši referent, u 9. klasifikacijskom rangu, Upravni odjel za prostorno uređenje, komunalne poslove i zaštitu okoliša, Pododsjek za komunalno redarstvo s danom 1. ožujka 2014. godine.

III. Zabranjuje se tuženiku poduzimanje svih radnji prema tužitelju, kojima se krši tužiteljevo pravo na jednako postupanje u odnosu na sve druge službenike gradske uprave (sprječavanje napredovanja, povreda dostojanstva, omalovažavajući poslovi  i dr.).

IV. Nalaže se tuženiku rasporediti tužitelja na radno mjesto na koje je bio raspoređen do nastanka oboljenja 8. travnja 2009. godine, tj. "stručni suradnik za komunalni red i prometne poslove ili radno mjesto sa približno istim ili sličnim poslovima, a sukladno njegovoj stručnoj spremi-VSS tj. prilagoditi poslove koji odgovaraju tužitelju za koje je sposoban obavljati, a sve u cilju sprječavanja nastanka invalidnosti tužitelja (sukladno čl. 5. i 33. Zakona o radu)

V. Tuženik Grad K. je dužan tužitelju L. L. naknaditi troškove postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do dana plaćanja po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem uvećano za 5% poena, a sve u roku od 8 dana.“

 

Protiv navedenih presuda žalbu podnosi tužitelj (osobno i putem punomoćnika) zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) predlaže da se žalba prihvati, preinači pobijana presuda i usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno s tim na činjenicu da je prvostupanjska presuda u predmetu već ukinuta, da provede postupak sukladno članku 366.a ZPP-a i donese presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

U tužbi kojom je pokrenuta ova parnica, te u dopuni iste podnesku od 16. veljače 2015. tužitelj tvrdi da je žrtva diskriminacije sukladno odredbi članka 17. stavka 1. i 2. Zakona o suzbijanju diskriminacija ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12, dalje: ZSD), zahtjeva utvrđenje da je tuženik povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje, onemogućavajući ga u poslu, stavljajući ga u nepovoljan položaj spram drugih službenika i to donošenjem Pravilnika o unutarnjem redu upravnih tijela grada K. te donošenje rješenja o rasporedu tužitelja, a zatražio je i zabranu poduzimanja radnji kojima se trži tužiteljevo pravo na jednako postupanje. Ujedno je tužitelj zatražio raspored za radno mjesto na koje bi bilo raspoređen "do nastanka oboljenja 8. travnja 2009." tj. na radno mjesto "stručnog suradnika za komunalni red i prometne poslove" ili radno mjesto sa približno istim ili sličnim poslovima, a sukladno njegovoj stručnoj spremi – VSS tj. da tuženik prilagodi poslove koji odgovaraju tužitelju, koje je sposoban obavljati, a sve u cilju sprječavanja nastanka invalidnosti tužitelja.

 

Po podnesku tužitelja od 11. svibnja 2015. navedeno je da tužitelj povlači sve "radnje i aktivnosti u ovom postupku a koji se odnose na događaje u odnosima stranaka koji su uslijedili prije 15. travnja 2010." Ujedno je postavljen tužbeni zahtjev kojeg je prvostupanjski sud citirao u izrekama presude i dopunske presude.

 

Županijski sud u Splitu svojim rješenjem Gž-331/2015 od 5. travnja 2016. zauzeo je pravni stav da iz analize sadržaja tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi, uz dopunu iz podneska od 16. veljače 2015. kao i sadržaj tužbenog zahtjeva iz podneska od 11. svibnja 2015. smatra da nije riječ o preinaci tužbe u smislu promjene istovjetnosti tužbe odnosno isticanja drugog zahtjeva uz postojeći. Županijski sud zauzeto je stav da je riječ o preciziranju tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo nakon tuženikova prigovora kako se tužitelj u tužbi poziva na diskriminaciju koju je trpio, tužitelj ali bez isticanja osnove diskriminacije, pa je tužitelj kao osnovu za utvrđenje da je tuženik radnjama i propustima povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje, naveo članstvo u sindikatu i obrazovanje.

 

Inače nakon povlačenja tužbe u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev zbog diskriminacije za sve radnje i propuste učinjene prije 15. travnja 2010., tužbeni zahtjev je ograničen na utvrđenje i zabranu diskriminacije koji se odnosi na donošenje Pravilnika o unutarnjem redu upravnog tijela grada K. od 19. studenog 2010. i Pravilnika o unutarnjem redu upravnih tijela grada K. od 23. prosinca 2013. te rješenja o rasporedu tužitelja od 27. prosinca 2010. i 28. veljače 2014. Dakle tužbeni zahtjev iz tužbe i dopune  tužbe iz podneska od 16. veljače 2015., više ne egzistira s obzirom na djelomično povlačenje tužbe u jednom dijelu, te preciziranju tužbenog zahtjeva u odnosu na preostali dio.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih razloga bitne povrede odredaba ZPP-a iz članka 354. stavka 1. i 2. točke 11. ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ukazanu bitnu povredu odredaba iz članka 354. stavka 2. točke 11. budući da presuda sadrži jasne, valjane i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama te se ista može ispitati.

 

Istovremeno prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a budući da je sud temeljem savjesne i brižljive ocjene dokaza kako svakog dokaza zasebno tako i njihove ukupnosti donio odluku u konkretnoj pravnoj stvari.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

Tužitelj u žalbi ističe da je tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari o kojem sud treba odlučiti onaj koji je postavljen u tužbi i dopuni tužbe od 16. veljače 2015., u  onom dijelu kojim je promijenio točku II tužbenog zahtjeva, a ovo stoga što se tuženik protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva koji je tužitelj učinio podneskom od 7. svibnja 2015.

 

Međutim, za istači je da je u ovom dijelu Županijski sud u Splitu već izrekao svoj pravni stav u odluci Gž R-331/2015 od 5. travnja 2016. i naveo da je u postupku trebalo odlučiti u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev koji je tužitelj postavio u podnesku od 11. svibnja 2015. jer tužbeni zahtjev iz tužbe i dopune tužbe u podnesku od 16. veljače 2015., više ne egzistira s obzirom na djelomično povlačenje tužbe u jednom dijelu te preciziranje tužbenog zahtjeva u odnosu na preostali dio.

 

Iz navedenog postupka proizlazi:

- da je tužitelj dana 28. veljače 2005. na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu završio sveučilišni dodiplomski studij željezničkog smjera i stekao visoku stručnu spremu i stručno zvanje diplomirani inženjer prometa, te kako je dana 9. listopada 2008. položio državni stručni ispit za stručnog suradnika,

- da je tužitelj Rješenjem Grada K., Upravni odjel za prostorno uređenje, komunalne, imovinskopravne poslove i zaštitu okoliša, Klasa:UP/I-112-02/14-01/34, Urbroj:2182/10-05-14/1 od 28. veljače 2014. (list 23), temeljem Pravilnika o unutarnjem redu upravnih tijela Grada K., Klasa:023-05713-01/02, Urbroj:2182/10-02-13-7 od 23. prosinca 2013., kao službenik u gradskoj upravi Grada K., raspoređen na radno mjesto višeg referenta-prometnog i komunalnog redara, u III. Kategoriji, podkategoriji: viši referent, 9. klasifikacijskom rangu, u Upravni odjel za prostorno uređenje, komunalne, imovinskopravne poslove i zaštitu okoliša, Pododsjek za komunalno redarstvo s danom 1. ožujka 2014., te kako je član sindikata,

- da je tužitelj protiv ovog rješenja uložio žalbu dana 14. ožujka 2014. u kojoj navodi kako je temeljem  Pravilnika o unutarnjem redu upravnih tijela Grada K. od 23. prosinca 2013., osporavanim rješenjem  raspoređen na radno mjesto viši referent-prometni i komunalni redar za koje je radno mjesto predviđena viša stručna sprema, a kako je ovakvim rasporedom na poslove niže stručne spreme u odnosu na sve službenike sa visokom stručnom, te druge službenike sa višom stručnom spremom, stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale službenike i spriječen u napredovanju u poslu,

- da je tuženik dana 26. ožujka 2914. donio Rješenje, Klasa:UP/I-112-02/14-01/34, Urbroj:2182/10-02-14-5, kojim je odbijena žalba tužitelja, raspoređenog na radno mjesto višeg referenta-prometnog i komunalnog redara u Upravnom odjelu za prostorno uređenje, komunalne, imovinskopravne poslove i zaštitu okoliša kao neosnovana, iz razloga što je osporeno rješenje doneseno u skladu sa zakonskim aktima i po mjerilima iz Uredbe o klasifikaciji radnih mjesta u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("NN" 74/10), odnosno potrebnom stručnom znanju, složenosti poslova, samostalnosti u radu, stupnju suradnje s drugim tijelima i komunikacije sa strankama i stupnju odgovornosti i utjecaju na donošenje odluke,

- da se proveden postupak preuzimanja i rasporeda tužitelja na radno mjesto višeg referenta-prometnog i komunalnog redara u Upravni odjel za prostorno uređenje, komunalne, imovinskopravne poslove i zaštitu okoliša Grada K. s danom 1. ožujka 2014., a koji postupak tužitelj cijeni kao čin diskriminacije, s obzirom da je raspoređen na poslove niže stručne spreme u odnosu na svoju spremu i sve službenike sa visokom stručnom, te druge službenike sa višom stručnom spremom, dok tuženik smatra kako je tužitelj raspoređen sukladno svim zakonskim aktima, Uredbi o klasifikaciji radnih mjesta u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i ocjenama koje je tužitelj dobio za svoj rad u prethodnim godinama,

- da je presudom istog suda poslovni broj P-530/10 obuhvaćeno razdoblje prije 15. ožujka 2010. a Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o unutarnjem redu koji je obuhvaćen tužbom i tužbenim zahtjevom donesen je 26. ožujka 2010.,

- da je u postupku istog suda odbijena tužba tužitelja podnesena protiv Grada K. radi diskriminacije a kojom je tužitelj tražio da se utvrdi da je tuženik donošenjem rješenja o rasporedu na radno mjesto – komunalni redar – SSS, povrijeđeno tužiteljevo pravo na jednako postupanje u odnosu na druge službenike te da se naloži tuženiku rasporediti tužitelja na radno mjesto na koje je bio raspoređen do nastanka oboljenja – stručni suradnik za komunalne i prometne poslove ili radno mjesto sa približno  sličnim poslovima i prilagoditi poslove koji odgovaraju tužitelju za koje je on sposoban obavljati,

- da je Grad K. donio Pravilnik o unutarnjem redu upravnih tijela Grada K. od 23. prosinca 2013. kojim se u Upravnom odjelu za prostorno uređenje, komunalne, imovinske poslove i zaštitu okoliša, Pododsjek za komunalno redarstvo, daje opis radnih mjesta, voditelj pododsjeka za komunalno redarstvo, viši referent, prometni i komunalni redar, sa propisanom stručnom smjenom sveučilišni prvostupnik ili stručni prvostupnik, te referent komunalni redar sa propisanom srednjom stručnom spremom.

 

Člankom 14. Ustava Republike Hrvatske zabranjuje se diskriminacija naglašavajući da svako u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o svojoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

 

Odredbom članka 5. stavka 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/11 i 73/13 – dalje u tekstu: ZR) normirano je da izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i drugih radnih uvjeta uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju, te prekvalifikaciji sukladno posebnim zakonima.

 

Zakon o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08, 112/12) u članku 1. navodi kako se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

 

Odredbom članka 2. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije propisuje se da je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova diskriminatornog ponašanja iz članak 1. Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da  je neutemeljena tužba tužitelja da je bio diskriminiran donošenjem Pravilnika o unutarnjem redu upravnog tijela Grada K. od 19. studenog 2010. i Pravilnika o unutarnjem redu upravnih tijela Grada K. od 23. prosinca 2013. na način da bi tuženik donošenjem tih pravilnika stvorio uvjete zbog kojih bi se tužitelj  stavio u nepovoljni položaj u odnosu na sve druge službenike koji imaju VSS, a sve to po osnovu tužiteljeve pripadnosti u članstvo sindikata te po osnovi obrazovanja.

 

Rješenjem tuženika od 28. veljače 2014. sukladno Pravilniku o unutarnjem redu upravnih tijela Grada K. 23. prosinca 2013., kao službenik u gradskoj upravi Grada K. raspoređen je tužitelj na radno mjesto višeg referenta - prometnog i komunalnog redara, u III kategoriji, podkategoriji: viši referent, 9. kvalifikacijskom rangu u Upravni odjel za prostorno uređenje, komunalne, imovinsko pravne poslove i zaštitu okoliša, Pododsjek za komunalno redarstvo, s danom 1. ožujka 2014. na temelju svoje stručne spreme predviđeni za složenost poslova na koje je raspoređen, a na kojim je poslovima radio prije, te kako je dao svoju pisanu suglasnost s tim da je novom rasporedu za obavljanje poslova dobio uvećanje koeficijenta za 0,2.

 

Za navesti je da ZSD štiti jednakost kao najvišu ustavnu vrijednosti i nije zaobiđen niti jedan segment društvenih odnosa koji bi omogućavao diskriminaciju. Tako je u članku 1. stavak 1. ZSD propisana zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja,nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

 

Ovaj drugostupanjski sud smatra da u postupanju tuženika prema tužitelju nema izravne, a niti neizravne diskriminacije, time što su doneseni Pravilnik o unutarnjem redu upravnog tijela Grada K. od 19. studenoga 2010. i Pravilnik o unutarnjem redu upravnih tijela Grada K. od 23. prosinca 2013., jer se tvrdnja tužitelja da je tuženik donošenjem tih pravilnika "uštimavanjem" stvorio uvjete da se tužitelj stavi u nepovoljniji položaj u odnosu na sve druge službenike koji imaju VSS, a po osnovu tužiteljeve pripadnosti članstvu u sindikatu te po osnovi obrazovanja, ne čini vjerojatnom. Naime, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ZSD, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije i u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci (članak 20. stavak 1. ZSD).

 

Iako je prema ZSD diskriminacija u svim pojavnim oblicima zabranjena, ovaj drugostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo diskriminacije radi stavljana tužitelja u nepovoljniji položaj po osnovu obrazovanja obzirom da se tužiteljeva tvrdnja o diskriminaciji po osnovu obrazovanja ne može podvesti pod pojam diskriminacije u smislu odredbe članka 1. stavka 1. ZSD. Naime, o diskriminaciji po osnovu obrazovanja bi bilo riječi kada bi, u usporednoj situaciji u kojoj kriterij obrazovanja nije od značaja, samo zbog toga što osoba ima niže obrazovanje, bila stavljena u nepovoljniji položaj od neke druge osobe s višim obrazovanjem.

 

Ujedno ovaj drugostupanjski sud smatra da u postupanju tuženika nema obilježja izravne, a niti neizravne diskriminacije, te da se ne radi o ponašanju prema tužitelju nekom radnjom tuženika iz članka 1. stavka 1. ZSD, time što u rješenju tuženika o rasporedu tužitelja od 28. veljače 2014. nije označeno stručno zvanje tužitelja "diplomirani inženjer prometa", već je navedeno "inženjer prometa".

 

Kako žalbenim navodima tužitelja nije dovedeno u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja to je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana a prvostupanjska presuda kao i dopunska presuda potvrđene temeljem odredbe članka 368. ZPP-a.

 

U Splitu 30. svibnja 2018.