Broj: Revr 661/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Dragana Katića predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. D. iz I., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u O., protiv tuženika O. K. d.d. O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. O., odvjetnik u Z., radi otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-463/2015-2 od 10. prosinca 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-191/2014-24 od 21. studenog 2014., u sjednici održanoj 27. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Odluka o otkazu Ugovora o radu od 30. travnja 2012. tuženika ništetna te da prema tome radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (stavak I izreke). Prema stavku II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u visini od 10.000,00 kuna.

 

Presudom drugostupanjskog suda odbijena je djelomično kao neosnovana žalba tužitelja i prvostupanjska presuda potvrđena u odluci o glavnoj stvari, dok je djelomično uvažena žalba tužitelja i preinačena je odluka o troškovima parničnog postupka na način da je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske donese odluku kojom će usvojiti reviziju tužitelja, te preinačiti drugostupanjsku presudu, usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju. Potražuje trošak revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja nedopuštenom i nezakonitom Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, da tužitelju nije prestao radni odnos kao i zahtjev za naknadu plaće.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revidenta drugostupanjska presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevu tužitelja od odlučnog značaja i iz kojih se može provjeriti, a kako je ovaj drugostupanjski sud nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno odgovorio je na sve relevantne žalbene navode, tako da je presuda jasna i razumljiva i može se ispitati, čime nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. ZPP.

 

Navodi revidenta o tome da nije iz provedenih dokaza bilo osnove zaključiti da je upravo njemu trebalo otkazati ugovor o radu, da tuženik nije dokazao da je u radnom odnosu zadržao radnike koji su bili bolji, i da je tuženik vodio računa o svim kriterijima relevantnim za odluku o radnicima kojima treba otkazati ugovor o radu, da je iz spisa nejasno koje je kriterije tuženik primijenio i na koji ih je način primijenio, odnosno da li je uopće ikakve kriterije primijenio prilikom otkazivanja ugovora o radu, da je postupak odlučivanja kojem radniku će otkazati ugovor provodio na temelju subjektivnih simpatija prema određenim radnicima i to zbog prijateljskih, obiteljskih kao i poslovnih veza unutar tuženika (i tuženik nije na jednak način prema svima primjenjivao relevantne pa i dodatne kriterije), u biti su prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojima je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovom stupnju postupka.

 

Pritome valja imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivati o dokazima koje će provesti radi utvrđivanje odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanje po toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi da je istinito (u odnosu na poslovne i socijalne te dodatne kriterije koji se odnose na njega i na kojima je tuženik temeljio svoju odluku – odnosno koje je tuženik stvarno primijenio), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

S obzirom da je sud prvog stupnja savjesno i brižljivo ocjeno sve dokaze izvedene u postupku i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, to tužitelj neosnovano prigovara počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su slijedeće odlučne činjenice, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja:

 

-           da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu građevinski radnik I grupe na neodređeno vrijeme prema Ugovoru o radu od 11. veljače 2008.,

 

-           da je Odlukom tuženika o otkazu Ugovora o radu od 30. travnja 2012. tužitelju otkazan Ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanog razloga,

 

-           da je tuženik 27. ožujka 2012. donio Program zbrinjavanja viška radnika, a nakon savjetovanja sa Radničkim vijećem,

 

-           da je Radničko vijeće bilo uključeno u izradu Programa zbrinjavanja viška radnika,

 

-           da je tuženik Radničkom vijeću dostavio popis radnika kojima se planira otkazati ugovor o radu s podacima o stručnoj spremi, godinama rada, starosti i obvezama uzdržavanja,

 

-           da je tuženik pokušao zbrinuti radnike u drugim pravnim subjektima (G. d.d. O., I. d.d. O., O. d.d. O., W. d.o.o. O.),

 

-           da se tuženik tijekom izrade Programa zbrinjavanja viška radnika savjetovao sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje,

 

-           da je tuženik kao poslodavac imao pravo uzeti u obzir i dodatne kriterije za utvrđivanje viška radnika (uspješnost u radu).

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik na zakonit način proveo proceduru utvrđivanja viška radnika zbog čega su odbili tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenom i nezakonitom odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, vraćanja na rad, naknadu plaće, čime su i prema ocjeni ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 61/12 i 53/13 – dalje: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Pritome za dopuštenost otkaza mora dokazati i ostvarenje dodatnih kriterija odnosno obveza iz stavaka 2.-4. istog članka, tj. da nije mogao zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, da je pri odlučivanju o otkazu vodio o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti, obvezama uzdržavanja koja terete radnika te da ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno da postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da poslodavac potonje učini.

 

Postojanje opravdanog razloga za otkaz, u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR mora dokazati poslodavac.

 

Tužitelj u reviziji ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo te ustraje kod tvrdnje da iz provedenih dokaza nije jasno koje je kriterije tuženik primijenio prilikom utvrđivanja viška radnika, odnosno je li uopće primijenio bilo kakve kriterije.

 

Na navode tužitelja valja odgovoriti da je tuženik dostavio Radničkom vijeću jednim pismenom sve podatke o tome koji su radnici višak te kojim radnicima namjerava dati poslovno uvjetovani otkaz. Uz to dostavljeni su točni podaci o spolu, starosti, radnom mjestu, trajanju radnog odnosa, obvezama uzdržavanja i eventualnoj invalidnosti radnika. U situaciji kada Radničko vijeće nije zatražilo dodatne obavijesti, niti zahtijevalo održavanje sastanka radi dodatnih odgovora, niti u roku dostavilo tuženiku svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavca, netočna je tvrdnja tužitelja da tuženik nije proveo savjetovanje s Radničkim vijećem, a prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu.

 

Nadalje, na navode tužitelja da je iz Shematskog prikaza radnika iz prosinca 2011., koje je tuženik dostavio tijekom postupka, razvidno da je primijenjen dodatni kriterij radne ocjene radnika i to tri mjeseca prije nego što je donesen Program zbrinjavanja viška radnika i dva mjeseca prije prvog savjetovanja s Radničkim vijećem, valja odgovoriti da se navedenim prigovorom ne dovodi u pitanje zakonitost provedenog postupka utvrđivanja viška radnika jer je na temelju čl. 120. st. 1. ZR poslodavac ovlašten najprije utvrditi višak radnika, pa ako je riječ o najmanje dvadeset radnika od kojih najmanje petorici ugovor prestaje poslovno uvjetovanim otkazom, tada je dužan savjetovati se s radničkim vijećem u cilju otklanjanja potrebe za otkazivanjem. Prema čl. 120. st. 2. ZR poslodavac je u cilju provođenja obveze savjetovanja, radničkom vijeću u pisanom obliku dužan dostaviti odgovarajuće podatke, između ostalih i zvanje i radno mjesto radnika koji bi mogli biti višak, odnosno koji će biti obuhvaćeni otkazivanjem. Navedene zakonske odredbe ne sprječavaju poslodavca da odmah kod utvrđenja, koji će radnici biti obuhvaćeni otkazivanjem, uzme u obzir i radnu ocjenu radnika.

 

U odnosu na prigovor tužitelja da tuženik nije na valjan način obrazložio razlog otkazivanja ugovora o radu jer se u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu pozvao na Program zbrinjavanja viška radnika, za navesti je da se poslodavac u obrazloženju odluke o otkazu može pozvati na Program tako da ne mora u pojedinačnim odlukama o otkazu ugovora o radu ponavljati sve ono što je u Programu već istaknuto. Sama činjenica da tužitelju uz odluku o otkazu nije dostavljen Program, ne znači da je odluka nezakonita jer je tužitelj putem svojih predstavnika u tijelima sudjelovanja radnika u odlučivanju, odnosno Radničkog vijeća s kojim je tuženik provodio postupak savjetovanja i kojem je dostavljen Program, mogao dobiti sve informacije koje su ga zanimale u pogledu Programa.

 

S tim u vezi, tužitelj osporava da bi tuženik proveo postupak savjetovanja s Radničkim vijećem za svaku pojedinačnu odluku o otkazu pa tako i njegovu, jer iz tuženikove zamolbe Radničkom vijeću od 20. travnja 2012. za očitovanjem pojedinačnih otkaza, ne proizlazi da se savjetovao, budući da iz odluke o otkazu nije vidljivo obrazloženje. Međutim, tuženik se pozvao na Program zbrinjavanja viška radnika koji program je nakon savjetovanja i dostavio Radničkom vijeću, tako da je postupak savjetovanja o pojedinačnim otkazima zakonito proveden.

 

Budući da je poslodavac putem neposrednih rukovoditelja utvrdio koje radnike zbog svog svoje učinkovitosti, kvalitete rada, odgovornosti, zalaganja i sl. želi zadržati na poslu, to nije osnovan prigovor tužitelja da je ta radna ocjena trebala biti negdje evidentirana, bilo brojčano ili opisno. To stoga što tuženik kao poslodavac ima ovlast procijeniti kvalitetu rada svojih radnika, a i treba navesti da je postupak ocjenjivanja uvijek subjektivan i to od strane onoga koji vrši ocjenjivanje, pri čemu je tuženik radnu ocjenu utemeljio na mišljenjima neposrednih pretpostavljenih, koji pak imaju saznanja o tome kakav je pojedini radnik i kakvu radnu ocjenu zaslužuje. Samo ocjenjivanje spada u autonomno pravo poslodavca i nije kao takvo moralo biti posebno propisano.

 

U odnosu na navode tužitelja da je tijekom postupka prigovorio da se jedan dio radnika ne nalazi niti na jednom shematskom prikazu na kojima se nalaze najbolji radnici, a niti na konačnom "Popisu radnika utvrđenih kao višak" i da to znači da se ne te radnike nisu uopće primijenili nikakvi kriteriji zbog čega da je tuženik prilikom utvrđivanja viška radnika postupao zlonamjerno, valja odgovoriti da tužitelj navedeni prigovor nije isticao u žalbi, pa stoga drugostupanjski sud niti nije imao obvezu posebno obrazlagati odluku u odnosu na taj prigovor. Međutim, kao što je tuženik tijekom postupka već istakao, riječ je o radnicima zaposlenim u njegovim organizacijama u kojima uopće nije bilo otpuštanja zbog radova koji su bili u tijeku, primjerice asfaltna grupa i ugradnja rigola, tvornica suhih mješavina u V. i sl.

 

Osim toga iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi tuženik prilikom utvrđivanja koji su radnici višak postupao zlonamjerno, već upravo suprotno da je tuženik sam postupak proveo u skladu s odredbom čl. 107., čl. 131. i čl. 149. ZR, vodeći računa kod otkazivanja upravo o kriterijima koje je tuženik naveo u Programu, odnosno o kriteriju radne ocjene, kao dodatno uzetom kriteriju za utvrđivanje koji su radnici višak.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

Zagreb, 27. lipnja 2019.