Broj: Revr 150/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja S. I. iz I., kao vlasnika krojačko-trgovačkog, mehaničarskog i ugostiteljskog obrta „T.“, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u V., protiv tuženice M. S. iz I., OIB: …, koju zastupa punomoćnica B. T., odvjetnica u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž R-20/2016-3 od 17. studenoga 2016., kojom je u pobijanom dijelu potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-345/14-23 od 19. ožujka 2015., u sjednici održanoj 3. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženici na ime naknade štete isplatiti tužitelju 604.158,22 kn sa zateznim kamatama.

 

              Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu 33.975,00 kn.

 

              Odbijen je preostali dio zahtjeva tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu 11.325,00 kn.

 

              Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu 67.500,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i u pobijanim dijelovima (točke I., II. i IV. izreke) potvrđena prvostupanjska presuda.

 

              Protiv pobijanog dijela drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uključujući i odluku o troškovima postupka u kojoj je predložio da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače i prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tužitelju ili da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije osnovana.

 

              Revizija u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

 

              U odnosu na odluku o glavnoj stvari podnositelj revizije se određeno ne poziva na postojanje nijedne bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Kada bi se moglo uzeti da revident svojim revizijskim navodima i prigovorima osporava ocjenu izvedenih dokaza i time ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 43/13 i 89/14 – dalje: ZPP), treba odgovoriti da u pobijanoj drugostupanjskoj presudi nije ostvarena navedena bitna povreda time što je prihvaćena sudska ocjena dokaza izvedena od strane prvostupanjskog suda u odnosu na osporavani zaključak da nisu ispunjene pretpostavke odštetne odgovornosti tuženice kao radnice tužitelja počinjene na radu ili u vezi s radom u smislu odredbe čl. 99. mjerodavnog Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 – dalje: ZR).

 

              Suglasno navedenoj odredbi, radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev za naknadu štete zbog smanjene proizvodnje i prodaje jer je tužitelj prema činjeničnim navodima tužbe po nagovoru tuženice pokušao poduzeti poslovni projekt koji se kasnije pokazao neuspješnim.

 

              Tako je u provedenom postupku u bitnome utvrđeno:

              - da je tužitelj kao poslodavac i nositelj obrta sa tuženicom, radnicom, sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove Konfekcionara - konfekcioniranja trikotaže,

              - da je taj ugovor poslodavac – tužitelj izvanredno otkazao 28. veljače 2013. što tuženica nije pobijala,

              - da je tuženica najprije radila na stroju za šivanje dugmadi, a da je u mjesecu studenom 2012. bez izmjene ugovora o radu prešla raditi u ured uprave tužitelja po njegovom zahtjevu, gdje je kao poznavatelj engleskog jezika trebala uspostaviti kontakte s eventualnim stranim poslovnim partnerima i to (sa E. S.) iz E. i njegovim tehnologom, što u konačnici nije uspjelo jer je E. S. odustao od posla s tužiteljem,

              - da se tužitelju počeo smanjivati opseg posla sa tvrtkom B. za oko 30% već prije toga i to u mjesecu rujnu i listopadu 2012. i sl.

 

              U takvim okolnostima i po shvaćanju revizijskog suda tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

              U temeljne obveze poslodavca ulazi davanje posla radniku i pobliže određenje načina obavljanja rada, dok je radnik obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom posla osobno obavljati preuzeti posao.

 

              Odgovornost za rizik poslovanja ne može snositi radnik, odnosno osoba koja nema menadžerske ovlasti, već odgovornost za neuspjeh poslovanja u opisanim okolnostima može snositi samo rukovodeće osoblje, odnosno, u ovom slučaju, nositelj obrta, obrtnik, dakle fizička osoba koja obavlja djelatnost za koju je obrt registriran.

 

              Pri tome nije od utjecaja okolnost da je tužiteljica u nastojanju pronalaženja novog poslovnog partnera pokazala izvjesnu inicijativu.

 

              Zbog toga su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da na strani tuženice nisu ostvarene pretpostavke odštetne odgovornosti suglasno čl. 99. ZR da bi ona tužitelju kao svom poslodavcu na radu ili u svezi s radom prouzročila štetu.

 

              Zbog toga, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

              U odnosu na odluku o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

              Prigodom zauzimanja takvog shvaćanja, posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

              Zbog toga, glede odluke o troškovima postupka, revizija nije dopuštena, pa je u tom dijelu na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP valjalo odbaciti reviziju tužitelja kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 3. srpnja 2019.