Broj: Revr 322/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. H. iz Z.₁, OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici M. M., D. B. i A. P. Lj., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o., Z.₂, protiv tuženika D. z. p. z. d.o.o. Z.₂, OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u Z.₂, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-178/2017-2 od 27. studenog 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3493/14-28 od 29. ožujka 2017., u sjednici održanoj 17. srpnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-178/2017-2 od 27. studenog 2017. u dijelu kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3493/14-28 od 29. ožujka 2017 i to: u dijelu toč. I. izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor iznos od 2.339,80 kn, kao i u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade za mjesni prijevoz u iznosu 3.030,00 kn i za međumjesni prijevoz u iznosu od 15.552,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015., pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to na:

 

- iznos od 290,00 kn počevši od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 290,00 kn počevši od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos od 290,00 kn počevši od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 1 srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos od 360,00 kn počevši od 1 rujna 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.728,00 kn počevši od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.728,00 kn počevši od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.766,00 kn počevši od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.766,00 kn počevši od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.766,00 kn počevši od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.766,00 kn počevši od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.766,00 kn počevši od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.766,00 kn počevši od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.766,00 kn počevši od 1. rujna 2012. pa do isplate

- iznos od 1.203,90 kn počevši od 31.prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos od 1.135,90 kn počevši od 1. listopada 2012. pa do isplate, sve u roku od 8 dana kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 8.818,75 kn.

 

II. Prihvaća se revizija tuženika te se djelomično preinačuju presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-178/2017-2 od 27. studenog 2017., i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3493/14-28 od 29. ožujka 2017. u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju naknadu na ime regresa za godišnji odmor, božićnice, uskrsnice i dara za djecu te u odluci o parničnim troškovima, tako da preinačena odluka u tome dijelu glasi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku D. z. p. z. d.o.o., Z.₂, isplatiti tužitelju Ž. H. iz Z.₁, iznos od 4.400,00 kn sa zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućom na:

 

- iznos od 1.500,00 kn počevši od 28. srpnja 2011. pa do isplate,

- iznos od 1.500,00 kn počevši od 12. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos od 1.000,00 kn počevši od 13. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos od 400,00 kn počevši od 31. ožujka 2012. pa do isplate, kao i nadoknaditi mu parnične troškove u iznosu od 1.806,25 kn sve u roku od 8 dana.“

 

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 265,62 kn i revizije u iznosu od 318,75 kn, u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

 

„I. Nalaže se tuženiku D. z. p. z. d.o.o., Z.₂, OIB: ..., da tužitelju Ž. H. iz Z.₁, OIB: ..., isplati ukupan iznos od 25.321,80 kn, sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim

- na iznos od 290,00 kn od 01.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 290,00 kn od 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 290,00 kn od 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.500,00 kn od 28.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.500,00 kn od 12.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 13.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 400,00 kn od 31.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.203,90 kn od 31.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.135,90 kn od 01.10.2012. godine do isplate,

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, tekućoj od dana 29. ožujka 2017. godine, pa do isplate, u roku od 8 dana.“

 

Drugostupanjskom je presudom djelomično odbijena žalba tuženika kao neosnovana, a djelomično se uvažava prvostupanjska presuda i potvrđena je u toč. I izreke i u toč. II izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 10.625,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a preinačena je u toč II izreke u preostalom dijelu koji sada glasi: „Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.875,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.“ Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku zbog materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te tužitelja obvezati na naknadu prouzročenih troškova tuženiku.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je dopuštena i djelomično osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice navedeno u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Stranka u izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP, u skladu s odredbom čl. 382. st. 3. ZPP, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz sadržaja citiranih odredbi ZPP-a, koje su mjerodavne kod odlučivanja o dopuštenosti izvanredne revizije, proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te s tim u vezi dopuštenosti izvanredne revizije, potrebno da izvanredna revizija kumulativno ispunjava sljedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u sporu koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te u reviziji revident mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja, kao ustupljenog radnika u smislu odredbe čl. 24. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 6/11 i 73/13 - dalje: ZR), za isplatu naknade za mjesni prijevoz (u iznosu od 3.030,00 kn), međumjesni prijevoz (u iznosu od 15.552,00 kn), naknadu za neiskorišteni godišnji odmor (u iznosu od ukupno 2.339,80 kn), regresa za korištenje godišnjeg odmora (u iznosu od ukupno 3.000,00 kn), božićnice (u iznosu od 1.000,00 kn) i uskrsnicu (u iznosu od 400,00 kn) za razdoblje od 1/2012. do 10/2012.

 

U postupku koji je prethodio ovom proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao ustupljeni radnik tuženika na radnom mjestu komunalnog radnika kod korisnika Z. h. d.o.o. - P. Č. te da potražuje materijalna prava propisana Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. Z.₂, pozivajući se na odredbu čl. 26. st. 5. ZR, koja propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

Tijekom postupka sporno je bilo pravno pitanje mogu li se naknada troškova prijevoza, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, regres, božićnica i uskrsnica podvesti pod zakonski pojam „drugi uvjeti rada“ u smislu čl. 26. st. 5. ZR.

 

Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja, polazeći od shvaćanja da je odredbom čl. 26. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR/09) propisano da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom. U tom smislu, sudovi obrazlažu da iz navedenog proizlazi da je ZR/09, a sukladno Direktivni 2008/04/EC Europskog parlamenta Vijeća od 19. studenoga 2008. o agencijama za privremeno zapošljavanje, izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika koji rade na istim poslovima, a kako je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj radio na istim poslovima na kojima je radio komparativni radnik - zaposlenik korisnika, kojem je korisnik isplatio iznose koji se temelje na odredbama Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Z. h. d.o.o., sudovi smatraju da tužitelj za utuženo razdoblje ima pravo i na isplatu iznosa koje je utužio u ovom predmetu jer je njih ostvario radnik zaposlen kod korisnika na temelju naprijed navedenog KU.

 

Tuženik u izvanrednoj reviziji postavlja pravna pitanja:

 

„Predstavljaju li "druga materijalna prava radnika" (odnosno druga primanja) i to: naknada troškova prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, poklon djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole "druge uvjete rada", odnosno "plaću" u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13)?,

 

Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje (bile) dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova naknade troškova prijevoza, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice, naknade za neiskorišteni godišnji odmor, poklona djetetu do 15 godina starosti u povodu Svetog Nikole, a temeljem propisanog u članku 26. stavku 5. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, ZR/09)?“

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja tuženik je naveo da o tim pravnim pitanjima revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a da je riječ o pravnim pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova te se ujedno pozvao na odluku Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1801/14 i odluku Županijskog suda u Splitu broj Gžr-499/2017.

 

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP vijeće je reviziju ocijenilo dopuštenom jer su pravna pitanja postavljena u izvanrednoj reviziji važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s obzirom na različita pravna shvaćanja drugostupanjskih sudova.

 

Za odlučivanje u ovom predmetu, a radi pravilne primjene citirane odredbe čl. 26. st. 5. ZR, potrebno je predmet spora razmotriti u smislu načelne odredbe čl. 56. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) prema kojoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, kao i pravo na dnevni i tjedni odmor te plaćeni godišnji odmor i tih se prava ne može odreći, te odredbe čl. 61. ZR kojom je zajamčeno pravo radnika na naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

 

Uz navedeno valja respektirati odredbe Direktive 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktiva), donesene kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne) uredili posebni oblici zapošljavanja i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. Direktiva je donesena kako bi se osiguralo puno poštivanje čl. 31. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, kojom se predviđa da svaki radnik ili radnica imaju pravo na radne uvjete kojima se poštuje njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo te na ograničenje maksimalnog radnog vremena, na razdoblja dnevnog i tjednog odmora i na plaćeni godišnji odmor.

 

Ovaj sud je pošao od shvaćanja da odredbe ZR, važeće u utuženom razdoblju, treba tumačiti u istaknutom smislu i dosegu Direktive (budući da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio sa smislom i značajem Direktive), a prvenstveno da se njome ostvari jedan nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje, poštujući pri tome raznolikosti i specifičnosti pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.

 

U tom smislu relevantne su:

 

- odredba čl. 3. st. 1.f Direktive prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću“,

 

- odredba čl. 5. st. 1. Direktive - „Načelo jednakog postupanja“, prema kojoj: „Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.“ te

 

- odredba čl. 6. st. 4. Direktive, prema kojoj: „Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.“

 

U tumačenju pojma uvjeta rada i zapošljavanja potrebno je imati u vidu da ti uvjeti mogu biti:

 

- fizičke prirode (oni koji se odnose na zaštitu i sigurnost zdravlja radnika i zaštitu na radu, radno vrijeme i njegov raspored (smjene, noćni rad, dvokratni rad i drugo); odmori i dopusti i njihovo reguliranje, realiziranje i zaštita);

 

- organizacijske prirode (organizacija radnog mjesta – određivanje poslova i radnih zadataka pojedinog radnog mjesta, radna okolina te šira organizacija rada kod poslodavca);

 

- socijalne prirode (ovise o svojstvima i karakteristikama pojedinog radnika i eventualno članove njegove obitelji, a koje zahtijevaju i poseban tretman na radu i u vezi s ra-dom (socijalne službe, medicina rada, psihologija rada, zdravstvena zaštita, zaštita majke i djeteta, zašita bolesnih i/ili starijih radnika, radnika sa smanjenim radnim sposobnostima, invalida i drugih) te naposljetku

 

- pravne prirode (reguliranje i ostvarivanje rada u radnom odnosu - na neodređeno ili određeno vrijeme; pitanje plaća i naknada, obrazovanja i napredovanja, nagrađivanja inovacija i stvaralaštva, nagrada ali i odgovornosti u svim povredama obveza na radu i sl.).

 

Međutim, nisu svi navedeni uvjeti rada oni koje svrstavamo u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja“, a o čemu ovisi i odluka o zahtjevima tužitelja u ovom predmetu.

 

Imajući sve navedeno u vidu, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice nije pravilno, dok je shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na dosuđenu naknadu na ime prijevoza (mjesnog i međumjesnog) i naknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora pravilno.

 

Naime, osnovna je intencija i smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR da se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje, ali shvaćeno na način da će, za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (dakle ne svi) biti na istoj razini („najmanje jednaki“) uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. U tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, čiji cilj nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta u smislu pripadajućih materijalnih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud, jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim), s kojim sadržajem treba tumačiti pojam „drugi uvjeti rada“ iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

Stoga, u te „druge uvjete rada“ ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu, regres za godišnji odmor, jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada i zapošljavanja, odnosno „druge uvjete rada.“

 

Pravila kolektivnog ugovora korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR). Ista pravila se odnose samo na radnike korisnika, što ustupljeni radnici nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac. Stoga se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu - u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora (i bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

 

To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, koja agencija mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim svojim radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

 

S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko agencija za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

S time u svezi, neosnovan je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice, iako ih korisnik priznaje svojim radnicima, jer se ne mogu svrstati u „plaću“ ili „druge uvjete rada“, a ustupljeni radnici se ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, nije pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na navedena materijalna prava pa je valjalo, primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, prihvatiti reviziju tuženika u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o tim zahtjevima i preinačiti nižestupanjske presude na način da se ti zahtjevi odbiju te odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

 

Međutim, zahtjev tužitelja za isplatu s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor kod prestanka ugovora o radu treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku, tj. uz pravo koje tužitelju pripada kao pravo iz skupine „drugih uvjeta rada“, priznato takvim i ranije navedenim odredbama čl. 3. st. 1.f Direktive, prema kojoj u osnovne uvjete rada i zapošljavanja ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo, i na odmore.

 

Stoga, kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnika, valja mu priznati nešto što je tome godišnjem odmoru najbliže, dakle ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti, a to je pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koje u tim uvjetima stječe značaj navedenog „osnovnog prava“ pripadajućeg „drugim uvjetima rada“ iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

Nadalje, tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim, i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, prema shvaćanju ovog suda tužitelju pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika.

 

Kako je u nižestupanjskom postupku utvrđeno da su radnicima korisnika u prijepornom razdoblju uredno isplaćivane naknade na ime prijevoza, a nije utvrđeno da bi postojali neki objektivni razlozi koji bi opravdavali razliku u tretmanu radnika tuženika u odnosu na radnike korisnika usluga, a u pogledu opisane uslugu prijevoza, ovaj sud je shvaćanja da je zahtjev tužitelja i u tom dijelu osnovan.

 

Dakle, nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženiku naložili isplatiti tužitelju tražene iznose s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor i za prijevoz.

 

Stoga je reviziju tuženika u dijelu kojim se pobija odluka o tom dijelu zahtjeva tužitelja, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

 

S obzirom da su po reviziji tuženika preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka u skladu s čl. 166. st. 2. ZPP.

 

Odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbama čl. 154. st. 2. i 3. i čl. 166 st 2. ZPP.

 

U konkretnoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi iznosila 24.610,58 kn, dok je podneskom od 14. lipnja 2016.vrijednost predmeta spora naznačena u iznosu od 25.321,80 kn, a kako je tužitelju ukupno dosuđeno 20.921,80 kn, uspjeh tužitelja iznosi 83% te stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku u iznosu od 8.818,75 kn.

 

Kako je tuženik uspio s revizijom u omjeru od 17%, pripada mu, zajedno sa zatraženim PDV, naknada za sastav revizije u iznosu od 318,75 kn, te naknada za sastavljanje žalbe po odvjetniku u iznosu od 265,62 kn.

 

Zagreb, 17. srpnja 2019.