Broj: Revr 329/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Dragana Katića predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz Z., OIB:..., zastupane po punomoćniku B. D. V., odvjetniku iz Odvjetničkog društva C. D. d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika B. c. d.o.o., Z., OIB:..., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na posao, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-314/2017 od 7. prosinca 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-10250/14-27 od 26. siječnja 2017., u sjednici održanoj 3. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu 375,00 kn, kao neosnovanim.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. studenog 2014., kao i Odluke od 23. prosinca 2014. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava radnika, zahtjev za vraćanje na rad te zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je revizijskom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev prihvati, a podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, uz naknadu parničnih troškova tužiteljici. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora na reviziju u iznosu od 375,00 kn.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tužiteljica u reviziji ukazuje.

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze glede ocjene počinjenja osobito teške povrede iz radnog odnosa, a posljedično tome i dopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tužiteljice, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revidentica ukazuje.

 

Revidentica sadržajno ukazuje na postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, počinjene po drugostupanjskom sudu.

 

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP na koju revidentica ukazuje u reviziji.

 

Vezano uz navode tužiteljice u reviziji o činjenici da li je tuženik dokazao da je podmirio štetu klijentu H. M. d.d., valja odgovoriti da navedena činjenica, pored nespornog utvrđenja da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka nastavak radnog odnosa više nije moguć, ne utječe na dopuštenost, odnosno nedopuštenost tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici.

 

U reviziji tužiteljica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz razloga što su nižestupanjski sudovi propustili ocijeniti provedene dokaze u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Prema ocjeni ovog suda ocjena dokaza i način na koji su utvrđene odlučne činjenice rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 8. ZPP, stoga revizijskim navodima ocjena dokaza nije dovedena u sumnju i nema proturječnosti između obrazloženja presude i izvedenih dokaza.

 

Slijedom svega navedenog neosnovani su navodi o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. ZPP.

 

Isto tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na način kako tužiteljica navodi da prvostupanjski sud nije prihvatio sve dokazne prijedloge tužiteljice, ne dajući valjano obrazloženje za isto.

 

Tužiteljici u postupku bila je dana mogućnost raspravljanja pred sudom, a postupanje nižestupanjskog suda u smislu odbijanja dokaznih prijedloga tužiteljice za saslušanjem predloženih svjedoka, ne predstavlja nezakonito postupanje suda koje je rezultiralo nemogućnošću tužiteljice da raspravlja pred sudom. Naime, okolnost da sud nije prihvatio dokazne prijedloge stranke ne znači da je ta stranka onemogućena u raspravljanju. Nadalje valja napomenuti da je suprotno navodima u reviziji, sud pri odbijanju dokaznih prijedloga tužiteljice valjano obrazložio i razloge takve odluke.

 

Naime, tužiteljica ukazujući na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, sadržajno upućuje i na relativno bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 220. st. 2. ZPP.

 

Nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 220. st. 2. ZPP time što je sud odbio provest izvođenje dokaza saslušanjem svih predloženih svjedoka od strane tužiteljice.

 

Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Slijedom navedenog, a u situaciji kad je prvostupanjski sud zaključio da je predmet spora dovoljno raspravljen za donošenje odluke u ovom predmetu te da bi provođenje daljnjih dokaza dovelo do bespredmetnog odugovlačenja postupka, pravilno je odbio dokazne prijedloge tužiteljice za saslušanje daljnjih predloženih svjedoka. Stoga prvostupanjski sud, jednako kao ni drugostupanjski sud, nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP.

 

Navodi kojima revidentica dovodi u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o postupanju tužiteljice u ispunjenju svojih radnih obveza, kojem se daje značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima tužiteljica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom svojeg shvaćanja provedenih dokaza, koje shvaćanje sugerira prihvatiti), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP), ovaj ih sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga neke ostvarene postupovne povrede.

 

U odnosu na to je za istaći da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza, da su pravilno ocijenjeni - prema njegovom shvaćanju pravnog standarda pravilno, nisu imali razloga odbiti tužbeni zahtjev - već su morali istinitim prihvatiti samo ono što ona navodi i njezinu ocjenu provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo tužiteljice.

 

Slijedom navedenog ne postoji revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici i da radni odnos nije prestao te zahtjev za povratak na rad, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova.

 

U revizijskom stupnju postupka sporna je zakonitost tuženikove Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici, odnosno pravilna primjeni odredbe čl. 119. st. 1. toč. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR).

 

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica imala zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2011. s tuženikom,

 

- da je u vrijeme otkazivanja ugovora obavljala poslove Account Managera temeljem Aneksa Ugovora o radu od 1. svibnja 2011.,

 

- da je tužiteljica u internom elektroničkom sustavu tuženika za hotele M. i D. H. M. d.d. promijenila iznos provizije sa 15% na 18% bez da je fizički zaprimila zaključen ugovor stranaka sa navedenom ugovorenom provizijom,

 

- da je tužiteljici nakon što joj je dana mogućnost obrane, izvanredno otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede radne obveze koja se u bitnom sastoji u tome što je u internom elektroničkom sustavu tuženika za hotele M. i D. H. M. d.d. promijenila iznos provizije sa 15% na 18% bez da je fizički zaprimila zaključen ugovor stranaka sa navedenom ugovorenom provizijom, a radi čega je tuženik, kao poslodavac izgubio povjerenje u tužiteljicu kao radnicu.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan pozivom na odredbu čl. 116. ZR i čl. 119. st. 2. ZR jer su ocijenili da je tuženik, na kome je bio teret dokaza, tijekom postupka dokazao da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja joj se pobijanom odlukom stavlja na teret. S obzirom da su na temelju izvedenih dokaza sudovi ocijenili da je neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici, sudovi su odbili i tužbeni zahtjev za vraćanje tužiteljice na rad.

 

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava sadržajno se prvenstveno svodi na ocjenu jesu li sudovi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR te materijalno pravo iz odredbe čl. 119. st. 2. ZR, kada su kao neosnovan odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici i vraćanje na rad.

 

Odredbom čl. 116. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

I prema shvaćanju ovog suda, u konkretnim okolnostima, postupanje tužiteljice na način da je samovoljno u internom elektroničkom sustavu tuženika za hotele M. i D. H. M. d.d. promijenila iznos provizije sa 15% na 18%, bez da je fizički zaprimila zaključen ugovor između stranaka sa navedenom ugovorenom provizijom, predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stanaka nastavak radnog odnosa nije moguć sukladno odredbi čl. 116. st. 1. ZR, jer je tuženik kao poslodavac, nakon takvog postupanja tužiteljice, izgubio povjerenje u nju kao radnicu.

 

Prema odredbi čl. 119. st. 2. ZR prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

Kada je tuženik, a kako proizlazi iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici, tužiteljicu pozvala da iznese obranu te da se očituje na predmetne događaje, to je tužena postupila sukladno odredbi čl. 119. st. 2. ZR pa niti u tom pravcu predmetni otkaz ugovora o radu ne trpi manjkavosti radi kojih bi bio nedopušten.

 

Unatoč navedenom, a s obzirom na revizijske navode tužiteljice da je tuženik trebao tužiteljici na primjereniji način omogućiti iznošenje obrane s obzirom da prilikom obrane nije bila prisutna osoba koja je bila ovlaštenja za davanje otkaza pa nije mogao valorizirati ni argumentaciju tužiteljice, ovdje je za ukazati da po ocjeni ovog revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja pored počinjenja osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, nije niti bilo opravdano očekivati da tuženik tužiteljici omogući iznošenje obrane.

 

Kako revidentica dijelom navoda iznesenih i u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, osporava i pravilnost navedenog utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 3. rujna 2019.