Broj: Revr 261/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice E. Z. iz S., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici D. T. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. & partneri u S., protiv tuženika H. T. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri u Z., radi utvrđenja i poništenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-429/2017-2 od 30. studenog 2017. koja je ispravljena rješenjem istog suda i poslovni broj Gž R-429/17-4 od 10. siječnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-432/16 od 12. rujna 2017., u sjednici održanoj 3. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuju se točka II. i III. izreke presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-429/2017-2 od 30. studenog 2017. ispravljene rješenjem poslovni broj: Gž R-429/2017-4 od 10. siječnja 2018. i sudi:

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-432/16 od 12. rujna 2017. u točki I.3. izreke i točki III. izreke.

 

II. Nalaže se tuženiku H. T. d.d. Z. naknaditi tužiteljici E.Z. troškove revizije u iznosu od 1.000,00 (tisuću) kuna u roku od osam dana.

 

r i j e š i o   j e

 

Dopune revizije tužiteljice od 19. travnja 2018. i 24. srpnja 2018. odbacuju se kao nepravovremene.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj Pr-432/16 od 12. rujna 2017. sudio je:

 

„I Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se ništetnim Izjava tužiteljice od "Datum: 31.3.2016. god." u stavku 3 u kojem piše: "Ovim se odričem prava ulaganja Zahtjeva za zaštitu prava protiv navedene Odluke o otkazu ugovora o radu broj: H3-311254-224-2016 od 31.3.2016. kao i podnošenja svih sudskih i drugih postupaka pred državnim tijelima Republike Hrvatske po osnovi mog radnog odnosa s H. T. d.d.

 

3. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu broj: H3-2362429-580-2015 od 1.7.2015. prema Odluci o otkazu ugovora o radu broj: H3-311254-224-2016 donesena dana 31.3.2016. kojom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu broj: H3-2362429-580-2015 na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu Viši agent – Odsjek za tehničku podršku privatnim korisnicima 3 – Odjel za podršku privatnim korisnicima – Područje za korisničko iskustvo (CCO) te da radni odnos tužiteljice po tom ugovoru nije prestao, pa se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto na kojem je radila prije takvog nezakonitog prestanka radnog odnosa, a sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.".

 

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

" 2. Poništava se Izjava tužiteljice od "Datum: 31.3.2016. god." u stavku 3 u kojem piše: "Ovim se odričem prava ulaganja Zahtjeva za zaštitu prava protiv navedene Odluke o otkazu ugovora o radu broj: H3-311254-224-2016 od 31.3.2016. kao i podnošenja svih sudskih i drugih postupaka pred državnim tijelima Republike Hrvatske po osnovi mog radnog odnosa s H. T. d.d.".

 

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, u iznosu od 2.500,00 kn.“

 

Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj Gž R-429/2017-2 od 30. studenog 2017. koja je ispravljena rješenjem istog poslovnog broja od 10. siječnja 2018. sudio je:

 

„Žalba tuženika se odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog suda u Splitu od 12. rujna 2017., broj Pr-432/16:

 

I. Potvrđuje u t. 1. izreke kojom se utvrđuje ništetnom izjava tužiteljice od 31. ožujka 2016.

 

II. Preinačava u usvajajućem dijelu (t. 3. izreke), tako da se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu broj: H3-2362429-580-2015 od 1.7.2015. prema Odluci o otkazu ugovora o radu broj: H3-311254-224-2016 donesena dana 31.3.2016. kojom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu broj: H3-2362429-580-2015 na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu Viši agent – Odsjek za tehničku podršku privatnim korisnicima 3 – Odjel za podršku privatnim korisnicima – Područje za korisničko iskustvo (CCO) te da radni odnos tužiteljice po tom ugovoru nije prestao, pa se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto na kojem je radila prije takvog nezakonitog prestanka radnog odnosa, a sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

III. Preinačava se presuda suda prvog stupnja u odluci o parničnom trošku

sadržana u toč. III. izreke, tako da sada glasi:

 

''Svaka stranka snosi svoje troškove postupka''.“

 

Protiv točke II. i III. drugostupanjske presude tužiteljica je pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku podnijela reviziju zbog svih zakonom dopuštenih razloga, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači presudu u pobijanom dijelu tako da odbije žalbu tuženika, a podredno da ukine presudu u pobijanom dijelu.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom izjava od 31. ožujka 2016. kojom se odrekla prava na ulaganje zahtjeva za zaštitu prava i podnošenja sudskih postupaka protiv otkaza ugovora o radu kao i da se utvrdi nedopuštenim poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 31. ožujka 2016., da radni odnos tužiteljice nije prestao kao i da se tužiteljica vrati na rad kod tuženika.

 

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Revizijskim navodima se u obrazloženju revizijskog razloga ove bitne povrede zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja i zaključci sudova u odnosu na okolnosti koje su prethodile otkazu tužiteljičinog ugovora o radu, te pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na obvezu tuženika kod poslovno uvjetovanog otkaza, savjetovati se s radničkim vijećem, primjenu kriterija iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR) i ponuditi tužiteljici drugo odgovarajuće radno mjesto.

 

Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Nadalje, valja napomenuti da pogrešan pravni pristup u rješenju spora ne znači sam po sebi ujedno počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava moguće ispitati zakonitost pobijane presude.

 

Osnovan je, međutim, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 127. ZR te (ne)primjena odredbe čl. 135. i čl. 150. ZR glede poštivanja propisane procedure otkazivanja ugovora o radu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je tuženik Odlukom o otkazu Ugovora o radu broj H3-311254-224-2016 od 31. ožujka 2016. (dalje: Odluka o otkazu) tužiteljici, koja je na temelju Ugovora o radu od 1. srpnja 2015. radila na radnom mjestu Agenta, Odsjek za tehničku podršku privatnim korisnicima 3, Odjel za podršku privatnim korisnicima-Područje za korisničko iskustvo, otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga;

 

- da iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi da je tužiteljica utvrđena viškom na poslovima Agent jer da je zbog drukčijeg načina organizacije procesa rada, prestala potreba za radom radnice i to zbog smanjenja broja poziva prema pozivnom centru zbog utjecaja projekata, automatiziranog poslovanja i produženih parametara prosječnog vremena odaziva na poziv u pozivnom centru, a što da je rezultiralo smanjenom potrebom za izvršiteljima na radnom mjestu Agent,

 

- da je tužiteljica protiv odluke o otkazu pravovremeno podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava, a potom i tužbu u ovom predmetu;

 

- da je tuženik 12. veljače 2016. donio Odluku o namjeri rješavanju kolektivnog viška radnika koja je dostavljena radničkom vijeću radi savjetovanja;

 

- da se u Odluci o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kod tuženika u 2016. navode razlozi zbog kojih prestaje potreba za radom radnika, broj ukupno zaposlenih radnika, broj, zvanje i poslovi radnika za čijim radom prestaje potreba i kriteriji o kojima će se voditi računa, te način i obračun otpremnine,

 

- da je Odluka o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kod tuženika dostavljena uz dopis od 12. veljače 2016. predsjedniku radničkog vijeća, da se nakon toga održao sastanak između poslodavaca i predstavnika radničkog vijeća na kojem se raspravljalo o Odluci,

 

- da je Radničko vijeće na sjednici održanoj 19 veljače 2016. donijelo odluku kojom se protive utvrđivanju kolektivnog viška te smatraju, da dok poslodavac ne dostavi sve podatke važne za donošenje odluke i sagledavanja njezina utjecaja na položaj radnika, da savjetovanje u skladu s čl. 150. ZR-a s radničkim vijećem nije ni započelo,

 

- da je Hrvatski zavod za zapošljavanje, Regionalni ured Z. u dopisu od 15. ožujka 2016. naveo, da nije utvrđeno postojanje pravne osnove za odgodu provođenja otkazivanja ugovora radu radnicima uvrštenima u kolektivni višak na temelju odredbe čl. 128. st. 2. ZR-a;

 

- da se Radničko vijeće protivilo namjeravanoj Odluci o otkazu ugovora o radu tužiteljici jer tuženik Radničkom vijeću nije dostavio dodatne podatke o broju izvršitelja na radnom mjestu radnika, o tome tko su usporedni radnici tužiteljici (imenom i prezimenom) i koji su kriteriji izbora radnika pa Radničko vijeće nije moglo utvrditi je li poslodavac pri odlučivanju o otkazu vodio računa o socijalnim kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR-a i čl. 79. Kolektivnog ugovora H. i o procijeni učinka radnika za 2015. te koji je kriterij imao težinsku prevagu. Nadalje, Radničko vijeće je zaključilo i da nije prestala potreba za poslovima koje tužiteljica obavlja jer da ti poslovi kao i potreba za njima i dalje postoje te da novom organizacijom procesa rada nije predviđeno smanjenja broja izvršitelja, odnosno ukidanje radnog mjesta na kojem je tužiteljica radila.

 

- da tuženik nije ponudio tužiteljici drugi posao u skladu s njegovim poslovnim potrebama, kako je to predviđeno čl. 79. st. 1. Kolektivnog ugovora H. d.d.

 

Prvostupanjski sud zauzeo shvaćanje da poslodavac nije postupio po odredbi čl. 150. ZR, jer se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, nije na valjan način savjetovao s radničkim vijećem s obzirom da mu nije dostavio potrebne podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj tužiteljice (da mu se na transparentan način predoči primjena zakonskih i dodatnih kriterija, uz verifikaciju težinskih faktora, da mu se dostave usporedni obračuni o primjeni kriterija za sve izvršitelje na radnom mjestu Agent, imenom i prezimenom radnika). Nadalje, pregledom dokumentacije sud nije mogao zaključiti jesu li i na koji način primijenjeni socijalni i drugi kriteriji prilikom odlučivanju o otkazu tužiteljici.

 

Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi tuženika, zaključio da je tuženik valjano proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem sukladno odredbi čl. 127. st. 3. i čl. 128. ZR jer prema shvaćanju drugostupanjskog suda odluka o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika sadrži sve elemente i razloge propisane čl. 127. st. 3. ZR. Također navodi da je tuženik u točki IV. Odluke o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika utvrdio kriterije pa i socijalni kriterij koji mora primijeniti sukladno ZR.

 

Tužiteljica je revizijom osporila pravno shvaćanje drugostupanjskog suda na kojemu se temelji obrazloženje pobijane odluke u odnosu na pravilnu primjenu odredbe 127. ZR te (ne)primjenu odredbe čl. 115., 150. i čl. 135. ZR.

 

Odbijanjem tužbenog zahtjeva je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Za odluku o ocjeni dopuštenosti otkaza ugovora o radu mjerodavne su sljedeće odredbe Zakona o radu.

 

Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju (1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), dok je odredbom čl. 115. st. 2. ZR propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Prema čl. 127. st. 1. ZR poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorici radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika.

 

Odredbom čl. 127. st. 2. ZR propisano je da se u višak radnika iz stavka 1. tog članka ubrajaju radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca, dok je u st. 3. tog članka propisano da je poslodavac dužan, radi provođenja obveza savjetovanja iz st. 1. tog članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika.

 

Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 150. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, dok prema st. 2. tog članka u slučaju iz st. 1. ovoga članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanaka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

 

Prema čl. 150. st. 3. toč. 10. ZR važnim odlukama iz st. 1. ovoga članka smatraju se osobito odluke o kolektivnom višku radnika iz čl. 127. ovoga Zakona te sve druge odluke za koje je ovim Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisano sudjelovanje radničkog vijeća u njihovu donošenju, dok prema st. 4. tog članka podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

 

Valja reći da je autonomno pravo poslodavca organizirati proces rada tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja utvrđuje postojanje trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu pa može s obzirom na racionalizaciju poslovanja utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba.

 

Međutim, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac prije odluke o otkazu provede postupak u skladu s naprijed citiranim odredbama ZR.

 

Tuženik je u ovom slučaju propustio postupiti u skladu s odredbom čl. 127. ZR, s obzirom da se nije na zakonom propisan način savjetovao s radničkim vijećem.

 

Naime, sastavni dio tuženikove Odluke o namjeri čini Prilog 1 u kojem su opisana zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba, ali radnici za čijim je radom prestala potreba nisu navedeni imenom i prezimenom, niti je navedeno na kojem radnom mjestu rade. Osim toga, nisu pojašnjeni kriteriji primjenom kojih će određeni radnici dobiti otkaze u odnosu na preostale koji će na istim poslovima ostati na radu.

 

Radničko vijeće je stavilo primjedbe na tuženikovu Odluku o namjeri kojoj je priložen Prilog 1 koji je sastavni dio Odluke, u kojem su opisana zvanja radnika za čijim je radom prestala potreba te broj tih radnika po navedenim zvanjima i zatražilo dodatna obrazloženja.

 

Međutim, poslodavac je propustio radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje. Radničko vijeće je održalo sjednicu 19. veljače 2016. na kojoj je na dnevnom redu bila i navedena Odluka tuženika o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika, a na samoj sjednici poslodavac nije Radničkom vijeću dao odgovore na pitanja koja bi mogla utjecati na položaj radnika. Zbog toga je Radničko vijeće u nastojanju postizanja sporazuma s poslodavcem u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika tražilo svojim očitovanjem da mu poslodavac dostavi potrebnu dokumentaciju kako bi se mogao očitovati o toj namjeravanoj Odluci poslodavca, a između ostalog i da na transparentan način predoči primjenu zakonskih i dodatnih kriterija uz verifikaciju težinskih faktora te da se dostavi usporedni obračun primjene kriterija za sve izvršitelje na tom radnom mjestu imenom i prezimenom, što poslodavac međutim nije učinio.

 

Pravilno je stoga pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u postupku koji je prethodio reviziji da poslodavac nije proveo savjetovanje s Radničkom vijećem u skladu s odredbom čl. 127. ZR. Jednako pravno shvaćanje zauzeto je u odlukama ovog suda poslovni broj Revr-736/18 od 6. veljače 2019., Revr-973/16 od 12. rujna 2017., Revr-391/17 od 28. kolovoza 2018. i drugima.

 

Osim toga tuženik nije dokazao da je kod otkazivanja ugovora o radu tužiteljici vodio računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR, kao ni da je primijenio i dodatne kriterije kao što je procjena učinka radnika u 2015. te da je uzeo u obzir i sljedeće dodatni kriteriji: radnici s pet i više uzdržavanih članova obitelji, jedan od dva člana iste obitelji koji su istovremeno proglašeni viškom, te radnici s osobito teškim socijalnim statusom (dodatni kriterij) kao niti da je uz te kriterije posebno vodio računa o radnicima koji su samohrani roditelji. Dakle, tuženik nije dokazao kojim kriterijima je dao prednost u odnosu na preostale radnike koji su također obavljali poslove agenta, kao i tužiteljica, tj. kako ih je primijenio na sve radnike u Odsjek za tehničku podršku privatnim korisnicima 3, Odjel za podršku privatnim korisnicima-Područje za korisničko iskustvo, dakle i na tužiteljicu, a niti da je primijenio dodatne kriterije i na koji način.

 

Zbog iznijetih razloga ovaj sud je zaključio da je odluka o otkazu nedopuštena, pa je tuženik dužan vratiti tužiteljicu na posao po čl. 124. st. 1. ZR. Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Slijedom iznijetih razloga valjalo je prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu po čl. 395. st. 1. ZPP, te odlučiti kao u izreci presude.

 

Tužiteljica je uspjela s revizijom pa joj je tuženik dužan po čl. 154. st. 1. ZPP naknaditi troškove revizije koji se sastoje od troškova nagrade punomoćniku za sastav revizije u iznosu od 800,00 kuna po tbr. 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12), uvećan za 25% poreza na dodanu vrijednost.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP revizija se podnosi u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske odluke. Da bi dopuna revizije bila pravovremena i ta dopuna mora biti podnesena sudu u roku za podnošenje revizije.

 

Iz spisa proizlazi da je tužiteljica drugostupanjsku presudu primila 9. veljače 2018., a dopune revizije podnijela je preporučenom pošiljkom pošti 19. travnja 2018. i 24. srpnja 2018.

 

Budući da je tužiteljica dopune revizije sudu podnijela protekom zakonskog roka iz čl. 382. st. 4. ZPP dopune revizije nisu pravovremene (čl. 389. st. 1. ZPP) pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 3. rujna 2019.