Broj: Gž R-2/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Krunoslave Dropulić, kao predsjednika vijeća, Drage Grubeše, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Snježane Androš, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. M. iz O., ..., OIB ..., zastupana po punomoćniku D. S., odvjetniku iz O., protiv tuženika H. v., p. o. za u. v., iz Z., ..., OIB ..., zastupan po punomoćniku J. Č.-D., odvjetnici iz O., radi uznemiravanja, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-54/2018-20 od 23. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj 17. listopada 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

              Žalba tuženika se uvažava, pa se presuda Općinskog suda u Osijeku br. Pr-54/2018-20 od 23. studenog 2018.

 

              - preinačava i sudi:

 

              Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužiteljice pod toč. I/ i II/ izreke, koji glasi:

 

I/               Utvrđuje se da je tuženik H. V., p. o. za u. v., svojim ponašanjem i postupcima prema tužiteljici, posebice onemogućavanjem osnovnih sredstava za rad tužiteljici, onemogućavanjem izvršavanja poslova njezinog radnog mjesta koordinatora u Službi za podršku pripremi i provedbu EU projekata u V. o. za D. i d. D. H. v., počinio radnje uznemiravanja i povrede dostojanstva ugleda časti te narušio duševno zdravlje tužiteljice.

 

II/              Nalaže se tuženiku H. V., p. o. za u. v., iz Z., ..., OIB ..., da osigura tužiteljici I. M. zaštitu od povrede dostojanstva i uznemiravanja na njezinom radnom mjestu.

 

              - ukida u dosuđujućem dijelu pod toč. III/, te u odluci o trošku pod toč. IV/, i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Trošak žalbe ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I/               Utvrđuje se da je tuženik H. V., p. o. za u. v., svojim ponašanjem i postupcima prema tužiteljici, posebice onemogućavanjem osnovnih sredstava za rad tužiteljici, onemogućavanjem izvršavanja poslova njezinog radnog mjesta koordinatora u Službi za podršku pripremi i provedbu EU projekata u V. o. za D. i d. D. H. v., počinio radnje uznemiravanja i povrede dostojanstva ugleda časti te narušio duševno zdravlje tužiteljice.

 

II/              Nalaže se tuženiku H. V., p. o. za u. v., iz Z., ..., OIB ..., da osigura tužiteljici I. M. zaštitu od povrede dostojanstva i uznemiravanja na njezinom radnom mjestu.

 

III/              Nalaže se tuženiku H. V., p. o. za u. v., iz Z., ..., OIB: ..., da tužiteljici I. M., OIB ., iz O., ..., isplati naknadu neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kn (pedesettisućakuna) sa zateznom kamatom u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj, za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te nastavnim odlukama HNB-a o izmjenama Odluke o kamatnim stopama, a koja zatezna kamata teče od donošenja prvostupanjske presude padaju isplate, sve u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

IV/              Nalaže se tuženiku H. v., p. o. za u. v., OIB ..., iz Z., ..., da tužiteljici I. M., OIB: ..., iz O., ..., naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 12.800,00 kn sa zateznom kamatom u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjenama Odluke o kamatnim stopama, a koja zatezna kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude padaju isplate, sve u roku 8 dana.

 

V/               Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da sud utvrdi da je tuženik neosnovanim smanjenjem u stimulacijama na plaći, počinio radnje uznemiravanja i povrede dostojanstva ugleda časti, te narušio duševno zdravlje tužiteljice,

 

kao neosnovan."

 

              Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13.) – dalje: ZPP, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili preinači u smislu žalbenih navoda i dosudi trošak žalbe.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Prvostupanjski sud je zaključio nakon provedenog dokaznog postupka da tužiteljica kao koordinator u službi za podršku, pripremu i provedbu EU projekata u V. g. o. za D. i d. D. H. v., nije mogla završiti svoje projekte, jer ih joj je njezin nadređeni M. G. uzeo da bi mogao polagati ispit za certifikat (radi se o IPMA-C certifikatu), te time prihvatio tvrdnje tužiteljice da je ona onemogućena u polaganju ispita za dobivanje certifikata IPMA-C, da je bila loša komunikacija između tužiteljice i nadređenog voditelja svjedoka M. G., da je njezin nadređeni tražio da potpiše financijsku situaciju (radi se zapravo o privremenoj situaciji iz 2015. o nivelaciji studije izvodljivosti za EU projekat V.-B. i o ugovoru koji je raskinut 25. studenog 2015.), da je nadređeni neutemeljeno optužio tužiteljicu da je otuđila njegove stvari iz ureda, da direktor K. nakon njezinog zahtjeva za zaštitu dostojanstva od 22. rujna 2017. nije pokušao utvrditi njezinu utemeljenost, da je poslodavac nezakonito odlučio da se o pritužbi očituje odvjetničko društvo, zatim da je poslodavac postupio suprotno čl. 7. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08, 112/12.) – dalje: ZSD, te čl. 7. st. 3. Zakona o radu (NN br. 93/14.) – dalje: ZR i počinio radnju uznemiravanja, te time povrijedio dostojanstvo, čast i ugled tužiteljice, i na temelju ovih činjeničnih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice pod toč. I. i II. izreke. Prvostupanjski sud je zbog povreda prava osobnosti tužiteljici dosudio naknadu neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama počev od 23. studenog 2018., pa do isplate.

 

              Po čl. 7. st. 4. ZR zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju, te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

 

              Poslodavac je dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonom (čl. 7. st. 5. ZR).

 

              Postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuje se posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.             

 

              Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD (zatvorena lista diskriminacionih osnova) koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo ponašanje (čl. 3. ZSD).

 

              Čl. 20. ZSD propisano je da stranka koja u sudskom postupku tvrdi da je povrijeđeno njeno pravo na jednako postupanje, dužna je učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije.

 

              Sukladno čl. 135. st. 2. ZR teret dokazivanja u slučaju spora oko stavljanja radnika u nepovoljni položaj prelazi na poslodavca.

 

              Tuženik u žalbi ističe prigovore da se ne radi o tužbi radi uznemiravanja koja je uzrokovana nekim od zakona zabranjenim diskriminacionim osnovama, da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja, da se po čl. 7. st. 4. i 5. ZR u svezi s čl. 134. ZR može pružiti radniku zaštita ako je uznemiravanje učinjeno na nekoj u ZSD propisanoj diskriminacionoj osnovi, te da tužiteljica nije diskriminirana po čl. 7. ZSD, jer je od 18. veljače 2018. na bolovanju.

 

              Ovaj sud u cijelosti prihvaća žalbene prigovore tuženika u pogledu primjene čl. 134. ZR, čl. 7. st. 4. i 5. ZR, kao i žalbeni prigovor o primjeni pravila o teretu dokazivanja.

 

              Osim, što tuženik ističe u žalbi, valja još ukazati da tužiteljica mora u tužbi određeno naznačiti po kojoj se diskriminacionoj osnovi traži zaštita od uznemiravanja.

 

              Tužiteljica svoje tvrdnje da joj se od 2015. ne daju radni zadaci, da nije pozivana na sastanke za projekte koje ona sama radi, da nije mogla biti na sastanku na kojem je bila šefica iz Z., da je bila prisiljavana tijekom 2015. na potpisivanje financijskih situacija za naručitelja H., da nadređeni 2017. na sastancima prevrče očima kada se govori o tužiteljici, da ju vrijeđa, raspituje o obiteljskim stvarima, da ju je pred direktorom prikazivao kao neradnika, da ju je nadređeni neosnovano optužio da mu je otuđivala stvari iz ureda, da je zahtijevao od tužiteljice da joj dostavlja doznake za bolovanje, da se raspitivao kod obiteljske liječnice o razlozima bolovanja, da nije mogla pristupati realizaciji plana jer su tablice plana zaključane, da joj je onemogućena dodjela uredskog namještaja (stolica), da joj je nadređeni M. G. preuzeo projekat radi polaganja certifikata IPMA-C, zatim da joj je nadređeni G. u siječnju 2018. izbjegavao davati radne zadatke iz ugovora (navodno dao N. Dž.), nije dokazala (učinila vjerovatnim) da je uznemiravana temeljem niti jedne diskriminacione osnove. Stoga je tuženik u postupku zaštite dostojanstva radnika ispravno odlučio kada nije pružio zaštitu dostojanstva radnika i pri tome se ispravno pozvao na odredbe čl. 3. ZSD u svezi s čl. 1. ZSD.

 

              Na zabranu viktimizacije se tužiteljica nije pozivala u postupku zaštite pred poslodavcem, a niti u tužbi (čl. 7. ZSD u svezi s čl. 130. st. 10. ZR), pa se tužiteljici temeljem čl. 7. ZSD ne može pružiti pravna zaštita iz ovih razloga, kao i iz razloga što zabrana viktimizacije ne predstavlja diskriminacionu osnovu.

 

              Stoga je valjalo uvažiti žalbu tuženika i prvostupanjsku presudu pod toč. I/ i II/ izreke preinačiti kao u izreci odluke.

 

              Razmatrajući tužbenu osnovu, ovaj sud je uočio da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario da se tužba tužiteljice temelji na mobingu, koji nije reguliran čl. 134. ZR, već je to pravni standard zbog kojeg radniku može pripadati eventualno samo pravo na naknadu štete po čl. 111. st. 2. ZR u svezi s čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15.) – dalje: ZOO.

 

              Mobing je specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta, time da ne mora i doći do eliminacije s posla.

 

              Razmatrajući žalbene navode tuženika, ovaj su prihvaća žalbene navode da prvostupanjski sud nije potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice o kojima ovisi odluka o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za naknadu neimovinske štete.

 

              S pravom tuženik u žalbi prigovara da je prvostupanjski sud propustio raspraviti prigovore tuženika u tijeku postupka, a koji se ponavljaju i u žalbi, da tužiteljica nije prisiljavana na potpisivanje financijskih situacija za naručitelja H., već da je odbila potpisati financijske situacije zbog proteka rokova za realizaciju projekta, da je tužiteljica od 15. siječnja do 19. siječnja 2018. bila na godišnjem odmoru kada su M. G. i N. Dž. elektronski unosili ugovore u službenu aplikaciju, da je M. G., kao nadređeni, prilikom polaganja certifikata istovremeno sudjelovao i na realizaciji projekta S., da je tužiteljica bila zadužena za četiri projekta u funkciji investicijskog nadzora, ali zbog bolovanja tijekom 2017. samo u projektu Đ., da je dana 24. listopada 2017. zbog informatičke greške informatičaru T. N. nije bio moguć pristup tablici podataka, da je po čl. 5. ZR M. G. bio zadužen za vođenje evidencije prisutnosti na radu tužiteljice, jer uvedena evidencija "Atalaya" nije evidentirala razloge izlaska radnika tijekom radnog vremena, zatim da M. G. nema u opisu poslova i obvezu nabavke uredske opreme.

 

              Također, ispravno tuženik u žalbi prigovara da je prvostupanjski sud nezakonito odbio prijedlog da se pribavi spis br. ODO O. br. K-DO-... Ovo stoga, što je rješenjem K-DO-... utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je M. M. (suprug tužiteljice) slao s mobitela br. 095-..., u kojeg je umetnuta SIM kartica pozivnog broja 095-..., poruke uznemiravajućeg sadržaja M. G..

 

              U nastavku postupka prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje na način da će izvršiti uvid u spis ODO O. br. K-DO-...., saslušati informatičara T. N., pribaviti certifikat IPMA-C i utvrditi kako je M. G. ishodio ovaj certifikat, pribaviti svu dokumentaciju vezanu za poslove sa H., utvrditi da li je tužiteljica bila na godišnjem odmoru od 15. siječnja 2018. do 19. siječnja 2018., raspraviti sva sporna pitanja na koja je ukazano u odluci ovog suda i potom donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku o ukinutom dijelu presude, te odlučiti o troškovima parničnog postupka.

 

              U nepobijanom odbijajućem dijelu pod toč. V/, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

              Temeljem čl. 373. i čl. 370. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci odluke.

 

Osijek, 17. listopada 2019.