Broj: Gž-333/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Č. OIB: …, iz P. B., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, pod poslovnim brojem P-1106/15 od 27. listopada 2017., u sjednici vijeća, održanoj 3. travnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba tužitelja I. Č. kao osnovana, ukida se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, pod poslovnim brojem P-1106/15 od 27. listopada 2017. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je isti zahtijevao utvrđenje da je on vlasnik dijela nekretnine oznake kat. čestica 862/1, pašnjak, upisane u zk. ul. 504. k.o. L. i to dijela koji ja na skici izmjere stalnog sudskog vještaka A. T. iz Z. od dana 25. svibnja 2017. označen točkama A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-A, a koja skica čini sastavni dio izreke ove presude, sve u površini od 12086 m2, te u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini na svoje ime, uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tužene, dok je rješenjem, točkom I. izreke, odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, a točkom II. izreke, naloženo je tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 1.500,00 kuna.

 

Žali se tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu i rješenje, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava, u smislu odredbe članka 353. stavak 1. i u svezi članka 381. sve Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14), predlažući da se ista presuda i rješenje preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je on i putem svojih prednika, temeljem dosjelosti, stekao vlasništvo dijela nekretnine oznake kat. čestica 862/1 zk. ul. 504. k.o. L.

 

Po provedenom dokaznom postupku, prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje, da je u zemljišnim knjigama na kat. čestica 862/1 zk. ul. 504. k.o. L. kao vlasnik upisana Republika Hrvatska za cijelo, a prije tog upisa da je bilo upisano vlasništvo u korist Općenarodne imovine s Mjesnim narodnim odborom L. kao organom upravljanja, dok kao posjednik na predmetnoj nekretnini da je upisana Republika Hrvatska, a prije da je bio upisan posjed Društvenog vlasništva L.

 

Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje, da tužitelj sudu nije dokazao da su njegovi prednici stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine neprekidnim i samostalnim posjedovanjem predmetne nekretnine u razdoblju duljem od 40 godina do 06. travnja 1941., pa osnovom svih utvrđenih činjenica u postupku zaključuje, da tužitelj sudu nije dokazao da su ispunjene pretpostavke iz paragrafa 1460-1465 i paragrafa 1472 Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), kao niti zakonske pretpostavke iz članka 159. stavaka 1. i 3. u svezi članka 114. stavka 1. sve Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14: dalje - ZV), za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, pa odbije tužbeni zahtjev tužitelja, presuđujući kao u izreci prvostupanjske presude.

 

Međutim, ovakve zaključke prvostupanjskog suda, da tužitelj nije sudu dokazao da je puten svojih prednika stekao vlasništvo dijela predmetne nekretnine dosjelošću, ovaj drugostupanjski sud za sada ne može prihvatiti kao pravilne.

 

To stoga, što iz stanja predmeta spisa i to tužbe (list 1 spisa) proizlazi, da tužitelj svoj osnov stjecanja prava vlasništva na predmetnom dijelu sporne nekretnine temelji na dosjelošću, navodeći da je predmetni dio sporne nekretnine u posjedu obitelji Č. od prije drugog svjetskog rata, odnosno više desetaka godina prije.

 

Iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi, da sud prvog stupnja smatra, a obzirom da je u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini upisana tužena, kao vlasnica za cijelo, to da bi tužitelj u konkretnom slučaju trebalo dokazati stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine temeljem odgovarajućih pravnih pravila OGZ-a, a prema kojim odredbama da je za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću bilo potrebno neprekidno vrijeme posjedovanja, kao i kvaliteta toga posjedovanja, od najmanje 40 godina do 6. travnja 1941.

 

Pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da je, a obzirom na zemljišnoknjižni upis na predmetnoj nekretnini, tužitelj sud trebao dokazati da su njegovi prednici bili u posjedu predmetne nekretnine od najmanje 40 godina do 6. travnja 1941.

 

To stoga, što u vrijeme dosijedanja, sukladno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženim u odlukama Trgo (Zahtjev broj: 35298/04), Jakeljić (Zahtjev broj:22768/12) i Radomilja i dr. ( Zahtjev broj: 37685/10) protiv Republike Hrvatske, treba uračunati i vrijeme do 8. listopada 1991. ( tako i VS RH u odluci Rev-2776/106-2 od 29. siječnja 2019.).

 

Naime, Republika Hrvatska je kao članica Europske unije i Vijeća Europe dužna primjenjivati odredbe (Europske) Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u daljnjem tekstu: Konvencija) i njezinih Protokola, kao i pravna stajališta prihvaćena odlukama Europskog suda za ljudska prava (odjeljak II. 2. Konvencije).

 

Odlučne činjenice, u smislu zauzetih pravnih stajališta u spomenutoj recentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava predstavljaju utvrđenja o neprekinutom posjedu određene kvalitete tužitelja ili njegovih pravnih prednika u propisanom trajanju, u koje se uračunava i posjed prije 8. studenog 1991. (i kada je riječ o nekretninama u društvenom vlasništvu), pod uvjetima navedenim u tim odlukama Europskog suda za ljudska prava: da je stjecanje nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe članka 388. stavka 4. ZV-a ukinute odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. i da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe (nacionaliziranim konfisciranim i sl.), obzirom na stečena subjektivna građanska prava.

 

Zato je potrebno, da u nastavku postupka, prvostupanjski sud ispita sve okolnosti, bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te da na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje i to da li se tužitelj nalazi u posjedu predmetne nekretnine, pa ako utvrdi da nalazi, tada je potrebno utvrditi o kakvom se posjedu radi i kroz koje vrijeme je vršen, odnosno da li su se pravni prednici tužitelja nalazili u posjedu predmetne nekretnine, pa ako utvrdi da su se nalazili, tada je potrebno utvrditi o kakvom se posjedu radilo i kroz koje vrijeme je vršen od njihove strane, te da li postoji ili ne kontinuitet u vršenju posjeda na predmetnoj nekretnini između pravnih prednika tužitelja i tužitelja, te da li netko treći, osim tužitelja, polaže pravo vlasništva na spornom dijelu predmetne nekretnine.

 

Nakon što utvrdi naprijed navedene činjenice, sud prvog stupnja će tada moči zaključiti, da li su ispunjene pretpostavke iz članka 159. i 160. ZV-a za stjecanje vlasništva spornog dijela predmetne nekretnine dosjelošću.

 

Naime, člankom 159. ZV-a propisano je i to stavkom 1. da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, stavkom 2. da samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, stavkom 3. da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, dok je stavkom 4. propisano da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

 

Člankom 160. ZV-a, propisano je i to stavkom 1. da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost, stavkom 2. da u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici, stavkom 3. da nasljednik postaje poštenim posjednikom od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nepošteni posjednik, ali ne ako je nasljednik to znao ili morao znati, stavkom 4. kad se poštenom posjedniku čiji posjed nije zakonit i istinit uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao zakonito, pošteno i istinito, pravo vlasništva steći će istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću, stavkom 5. kad se zakonitom, poštenom i istinitom posjedniku uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao pošteno, ali ne zakonito ili istinito, vlasništvo će steći dosjelošću istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću, osim ako stvar već nije stekao time što je njegov zakoniti, pošteni i istiniti posjed trajao onoliko vremena koliko je potrebno da je zakoniti, pošteni i istiniti posjednik stekne dosjelošću, dok je stavkom 6. propisano da se na prekid odnosno zastoj tijeka vremena dosjelosti na odgovarajući način primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju tijeka rokova za zastaru tražbina.

 

Prvostupanjskom sudu je i za ukazati, da u okolnostima kada se radi o eventualnom vanknjižnom vlasništvu nekretnine, da za ispunjene zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću, nije nužno da su nasljednici vlasništvo te nekretnine od svojih prednika stjecali isključivo na temelju rješenja o nasljeđivanju, kako to pogrešno svojom odlukom zaključuje prvostupanjski sud, već je u konkretnom slučaju bitno utvrditi, da li su ispunjene zakonske pretpostavke iz članaka 159. i 160. ZV-a, za stjecanje vlasništva nekretnine dosjelošću.

 

Na izloženi način, prvostupanjskom presudom i rješenjem činjenično stanje za sada je ostalo nepotpuno utvrđeno, što osnovano i ističe tužitelj svojom žalbom, pa nije niti moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

 

Budući, da su na izloženi način ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je žalbu tužitelja uvažiti kao osnovanu i ukinuti prvostupanjsku presudu i rješenje, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, slijedom čega je riješeno kao u izreci (članak 370. i članak 380. točka 3. sve ZPP-a).

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP-a.

 

U nastavku postupka, prvostupanjski sud otklonit će ukazane mu propuste i nedostatke, postupit će u skladu s uputama ovog ukidnog rješenja, pa će potom moći, pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, donijeti novu i zakonitu odluku.

 

U Splitu 3. travnja 2019.