Broj: Rev 2565/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku P. V., odvjetniku u Š., protiv tuženika Grada Splita iz S., OIB: ..., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. broj Gžst-116/14 od 26. ožujka 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. broj Pst-955/12 od 17. siječnja 2014., u sjednici održanoj 9. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja I. Š. protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. broj Gžst-116/14 od 26. ožujka 2015., odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"U cijelosti se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je tužitelj I. Š. iz S., ... temeljem Ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora broj OV-3832/03 od 6. lipnja 2003.g. sa Gradom Splitom stekao pravo vlasništva poslovnog prostora u S., ..., površine 29,48 m2, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, u zemljišno knjižnom ulošku 186, čest. zgr. 2297, podulošku 1, upisan kao "odsjek označen u nacrtu crvenom bojom i slovom A", pa se ovlašćuje tužitelj da temeljem ove presude zatraži i postigne upis prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora i to: pravo vlasništva – odsjeka označenog u nacrtu crvenom bojom i slovom A-u neodređenom suvlasničkom dijelu, koji je neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelovima cijele nekretnine, koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi, sve na svoje ime za cijelo, uz istodobni izbris dosadašnjeg upisa društvenog vlasništva, bez daljnjeg sudjelovanja tuženika.

 

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužitelju parnični trošak."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio tužitelj iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je on stekao vlasništvo predmetnog poslovnog prostora i to na temelju ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora od 6. lipnja 2003. te tužbeni zahtjev tužitelja za ovlaštenje tužitelja da temeljem presude zatraži i postigne upis prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora sve na svoje ime za cijelo uz istodobni izbris dosadašnjeg upisa društvenog vlasništva.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenice:

 

- da je tužitelj kao kupac s tuženikom kao prodavateljem sklopio ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora i to 6. lipnja 2003.,

 

- da je tužitelj kao kupac tuženiku kao prodavatelju u cijelosti isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu,

 

- da je tužitelj u posjedu predmetnog poslovnog prostora, te

 

- da je predmetna nekretnina upisana u zemljišne knjige kao društveno vlasništvo bez označenog nositelja prava korištenja, upravljanja i raspolaganja.

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je temeljem predmetnog kupoprodajnog ugovora stekao vlasništvo predmetne nekretnine, valjalo je odbiti već iz samog razloga što se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe tek upisom u zemljišne knjige, a tužitelj nije upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora (čl. 120. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDSP).

 

Kada je predmetna nekretnina upisana u zemljišne knjige kao društveno vlasništvo bez označenog nositelja prava korištenja, upravljanja i raspolaganja, tada je ta nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske (čl. 362. st. 1. i st. 3. ZVDSP) te je stoga jedino Republika Hrvatska ovlaštena raspolagati tom nekretninom (čl. 115. st. 2. ZVDSP) (u vezi čl. 30. st. 1. i 2. ZVDSP). Stoga, kao neosnovan ukazuje se i tužbeni zahtjev tužitelja za ovlaštenje tužitelja da na temelju presude iz ovog postupka zatraži i postigne upis prava vlasništva predmetnog poslovno prostora na svoje ime uz istodoban izbris dosadašnjeg upisa društvenog vlasništva.

 

Tuženik kao nevlasnik ne može ovlastiti tužitelja da se upiše kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora u zemljišne knjige uz istodoban izbris dosadašnje upisa društvenog vlasništva koje je temeljem Zakona postalo vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Konačno, pravilno nižestupanjski sudovi ukazuju da tužitelj svoje vlasništvo predmetnog poslovnog prostora može ostvariti tek u odnosu na Republiku Hrvatsku i to uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 78. st. 1. i st. 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 94/13).

 

S obzirom na revizijske navode tužitelja ovdje je za ukazati da sama okolnost što je netom navedeni Zakon stupio na snagu nakon što je tužitelj podnio tužbu u ovoj parnici, nije od utjecaja na ishod ove parnice, jer se oba prije navedena tužbena zahtjeva tužitelja ukazuju neosnovanim već samo zbog zakonskih određenja iz prije navedenih odredaba ZVDSP.

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 9. travnja 2019.