Broj: Revt 624/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. M., OIB ..., Z., koju zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika S.Z. M. u stečaju, OIB ..., Z., koju zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., 2. tuženika S. M. OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik J. L., odvjetnik u Z., i 3. tuženika Stečajna masa M.-I. d.o.o. u stečaju Z., koju zastupa punomoćnik P. L., odvjetnik u O. društvu G. i partneri u Z., radi utvrđenja vlasništva i predaje u posjed, odlučujući o reviziji 1. i 2. tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4282/17-2 od 22. kolovoza 2017., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pž-4282/17-6 od 15. prosinca 2017., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-889/13 od 13. ožujka 2017., u sjednici održanoj 9. travnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4282/17-2 od 22. kolovoza 2017., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pž-4282/17-6 od 15. prosinca 2017., i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-889/13 od 13. ožujka 2017., u odnosu na 1. i 2.tuženika, te se predmet u odnosu na navedene tuženike vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-889/13 od 13. ožujka 2017. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje da je G. M. iz Z. na temelju ugovora o prodaji poslovnog prostora od 17. travnja 1998. kupila odgovarajući suvlasnički dio nekretnine upisane u zk.ul. 25136 k.o. Grad Z. i označene kao zkč. br. 8775/11 – kuća br. 98 A S. D. i dvorište ukupne površine 298,1 čhv odnosno 1072 m2, povezano sa vlasništvom posebnog dijela – lokalom L-1 u prizemlju, koji se sastoji od zatvorenog prostora površine 61,51 m2 i zatvorene verande, površine 17,96 m2, ukupno 79,47 m2 i garsonijere na prvom katu, stan broj 6, koji se sastoji od hodnika, dnevne sobe, kuhinje (blagovaonice), kupaonice, izbe i loggie u ukupnoj površini od 26,65 m2 i spremišta površine 0,66 m2, da se naloži prvo i treće tuženicima izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva u zemljišne knjige, te da se naloži drugotuženiku predati tužiteljici u posjed opisane nekretnine u roku od osam dana (točka I. izreke presude). Naloženo je tužiteljici naknaditi drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 35.687,50 kn (točka II. izreke presude). Naloženo je tužiteljici naknaditi trećetuženiku parnični trošak u iznosu o 25.000,00 kn (točka IV. izreke presude).

 

Presudom suda drugog stupnja ispravljenim rješenjem istog suda poslovni broj Pž-4282/17-6 od 15. prosinca 2017. preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-889/13 od 13. ožujka 2017. u točkama I., II. i IV. izreke na način da je suđeno:

 

„1. Utvrđuje se da je G. M. na temelju ugovora o prodaji poslovnog prostora od 17. travnja 1998. kupila odgovarajući suvlasnički dio nekretnine upisane u zk.ul. 25136 k.o. Grad Z. i označene kao zkč. br. 8775/11 – kuća br. 98 A S. D. i dvorište ukupne površine 298,1 čhv odnosno 1072 m2, povezano sa vlasništvom posebnog dijela – lokalom L-1 u prizemlju, koji se sastoji od zatvorenog prostora površine 61,51 m2 i zatvorene verande, površine 17,96 m2, ukupno 79,47 m2.

 

2. Utvrđuje se da je G. M. na temelju ugovora o prodaji poslovnog prostora od 17. travnja 1998. kupila odgovarajući suvlasnički dio nekretnine upisane u zk.ul. 25136 k.o. Grad Z. i označene kao zkč. br. 8775/11 – kuća br. 98 A S. D. i dvorište ukupne površine 298,1 čhv odnosno 1072 m2, povezano sa vlasništvom posebnog dijela – garsonijere na prvom katu, stan broj 6, koji se sastoji od hodnika, dnevne sobe, kuhinje (blagovaonice), kupaonice, izbe i loggie u ukupnoj površini od 26,65 m2 i spremišta površine 0,66 m2.

 

3. Nalaže se prvotuženiku S.Z. M. u stečaju, Z. i trećetuženiku Stečajnoj masi M.-i. d.o.o. u stečaju, Z., tužiteljici G. M. iz Z. izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva u zemljišne knjige u roku od 15 dana, a koju će u protivnom zamijeniti ova presuda.

 

4. Nalaže se drugotuženiku S. M. predati tužiteljici G. M. opisane nekretnine u posjed u roku od osam dana.

 

II. Nalaže se prvotuženiku S.Z. M. u stečaju, Z., naknaditi tužiteljici G. M. u roku od osam dana parnični trošak u iznosu od 19.833,70 kn (devetnaest-tisućaosamstotridesettri kune i sedamdeset lipa).

 

III. Nalaže se drugotuženiku S. M. naknaditi tužiteljici G. M. u roku od osam dana parnični trošak u iznosu od 9.916,85 kn (devettisućadevetstošesnaest kuna i osamdesetpet lipa).

 

IV. Nalaže se trećetuženiku Stečajna masa M.-i. d.o.o. u stečaju, Z., naknaditi tužiteljici G. M. u roku od osam dana parnični trošak u iznosu od 19.833,70 kn (devetnaesttisućaosamstotridesettri kune i sedamdeset lipa).

 

V. Odbija se zahtjev drugotuženika S. M. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00 kn.”

 

Protiv navedene drugostupanjske presude 1. i 2. tuženici podnijeli su revizije pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prvotuženik predlaže preinačenje drugostupanjske presude u pravcu iznesenih navoda, a drugotuženik predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na podnesene revizije tužiteljica osporava navode tuženika, predlaže njihovo odbijanje, te traži troškove sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet postupka je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je na temelju ugovora o prodaji poslovnih prostora od 17. travnja 1998. zaključenih s prvo i treće tuženikom kupila odgovarajući suvlasnički dio predmetnih nekretnina pobliže opisanih u izreci presude, da se naloži prvo i treće tuženicima izdati tužiteljici tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva navedenih nekretnina u zemljišne knjige koju će u protivnom zamijeniti presuda, te da se naloži drugotuženiku predati tužiteljici u posjed opisane nekretnine.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

U revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno je li tužiteljica na temelju navedenih ugovora stekla pravo vlasništva na utuženim nekretninama.

 

U postupku koji je prethodio reviziji po nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u listu A katastarske općine Grad Z. broj zem. knjiž. ul. 25136 navedena oznaka zemljišta upravo kao i u ugovorima od 17. travnja 1998., te da je u vlasničkom listu „B“ pod red. br. 1. naveden udio: 1/1 SZ M. (1. tuženika),

 

- da su između 1. i 3. tuženika, zastupanih po punomoćniku D. S. iz Z., (po punomoći broj 131/96 od 15. listopada 1996), kao prodavatelja i tužiteljice kao kupca 17. travnja 1998., sklopljena dva ugovora o prodaji, i to ugovor o prodaji poslovnog prostora, te ugovor o prodaji stana-garsonijere na prvom katu, pobliže opisanih u točki I.1. i 2. izreke presude,

 

- da je u ugovorima navedeno da su poslovni prostor i stan izvanknjižno vlasništvo prodavatelja, a da je navedena kupoprodajna cijena poslovnog prostora od 550.000,00 kn, a stana 220.000,00 kn, da je potpisom tog ugovora prodavatelj potvrdio primitak cjelokupne prodajne cijene isplaćene u gotovini,

 

- da je 1. tuženik izdao 3. tuženiku punomoć, (broj 131/96 od 15. listopada 1996), koja je ovjerena kod javnog bilježnika N. T. iz Z. broj OV-3884/96 od 15. listopada 1996., da su na temelju te punomoći sklopljeni navedeni ugovori, da na punomoći postoji pečat i potpis ovlaštene osobe 1. tuženika (A. J.), a da tekst punomoći glasi: „Na osnovu ugovora o zajedničkoj izgradnji objekta D-7 S. D. od 16.10.1995. godine i 1. Aneksa ugovoru o zajedničkoj izgradnji od 26.06.1996. godine ovlašćujem M.-I. iz Z., ..., kojeg zastupa direktor D. S., da prodaje stanove, poslovne prostore i garaže u objektu D-7 na k.č. 1099/4 K.O. Č., z.k.čbr. 8755/11 k.o. Grad Z. prema rješenju o dodjeli zemljišta broj K1 UP/..., UR.Br. ... od 22. travnja 1994. za 95% komercijalnih prostora. U prilogu je specifikacija raspodjele prostora: stanovi, garaže, poslovni prostori i spremišta“,

 

- da je uz navedenu punomoć istog dana 1. tuženik dao i Izjavu broj 132/96, kojom 1. tuženik izjavljuje da je punomoć broj 131/96 od 15. listopada 1996. izdana isključivo radi realizacije kredita za financiranje objekta i da je opoziva ukoliko u roku od osam dana ne bude izvršena uplata sredstava za dotadašnje financiranje objekta i izmirenje duga prema Zračnoj luci Z., te nakon čega slijedi raskid ugovora o financiranju objekta,

 

- da je navedena punomoć broj 131/96 valjana i vezana upravo uz predmetne ugovore od 17. travnja 1998,

 

- da se u posjedu predmetnih nekretnina nalazi 2. tuženik S. M.,

 

- da je ugovorom o kupoprodaji stambeno-poslovnog objekta od 25. veljače 1999., 1. tuženik kao prodavatelj prodao 2. tuženiku S. M., kao kupcu predmetne nekretnine, da je u ugovoru navedeno da je prodavatelj izvanknjižni vlasnik stambeno-poslovnog objekta,

 

- da je odlukom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-46/01 od 21. travnja 2005., potvrđenom rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1926/06-2 od 6. lipnja 2006., u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika SZ M. Z. protiv tuženika – protutužitelja S. M. iz Z., odbačen tužbeni zahtjev tužitelja SZ M. Z. u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi da su ugovori, o kupoprodaji od 25. veljače 1999. i dodatak tom ugovoru od 29. ožujka 1999., raskinuti zbog neizvršenja od strane tuženika, kao i da je tuženik dužan tužitelju predati građevinu u Z., ..., sagrađenu na kat. čest. br. 1099/4 K.O. Č., dok je djelomično ukinuto citirano rješenje u dijelu kojim je odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je tuženik dužan tužitelju predati opisanu nekretninu, i u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje,

 

- da se pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem P-15415/99 vodi postupak u pravnoj stvari tužitelja M. M. (supruga tužiteljice) protiv prvotuženika V. V. iz Z. i drugotuženika D. S., radi isplate, da je presudom suda prvog stupnja naloženo tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos od 150.000,00 DEM u protuvrijednosti u kunama, te je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, sve u vezi s ugovorom o zajmu zaključenog između tužitelja 1. i 2. tuženika od 22. kolovoza 1997., na iznos od 150.000,00 DEM., da je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-9631/00 od 21. siječnja 2003. potvrđena navedena presuda u odnosu na 1. tuženika u cijelosti, a u odnosu na 2. tuženika preko iznosa od 70.000,00 DEM, da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-529/03-3 od 7. listopada 2004. prihvaćena revizija tuženika V. V. i u odnosu na njega ukinuta presuda Županijskog suda u Zagrebu od 21. siječnja 2003. poslovni broj Gž-9631/00 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 15. ožujka 2000. poslovno broj P-15415/99 i u tom ukidnom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje da je tužiteljica mogla, uz ispunjenje za to predviđenih zakonskih pretpostavki (točan opis nekretnine i knjižno predništvo) od upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika tražiti sudsku zaštitu usmjerenu na trpljenje i upis u zemljišne knjige a ne tražiti izdavanje tabularne isprave, te iz razloga što je kao nositelj knjižnih prava u zemljišnim knjigama upisan 1. tuženik, dok 3. tuženik nije upisani zemljišnoknjižnih vlasnik, a u odnosu na koga tužiteljica nije dokazala neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja, pa u odnosu na njega nisu ispunjene formalne pretpostavke zemljišnoknjižnog upisa, tim više što na predmetnoj nekretnini nije uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine – etažno vlasništvo, dok je tužbeni zahtjev usmjeren na vlasništvo posebnih dijelova nekretnine.

 

Drugostupanjski sud je primjenom čl. 373. a ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da je 1. tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, da je tužiteljica na temelju valjane punomoći izdane od strane prodavatelja sklopila navedene kupoprodajne ugovore od 17. travnja 1998., te da je temeljem navedenih ugovora stekla pravo vlasništva (temeljem pravnog posla) u smislu čl. 114. i čl. 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP).

 

Pozivajući se na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, revidenti tvrde da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, i ukazuju na proturječnost zaključaka drugostupanjskog suda o sadržaju isprava i sadržaja samih isprava u spisu, a ujedno time osporavaju i pravilnost primjene materijalnog prava. Navodeći kronološki slijed događanja ističu su 1. i 3. tuženik 16. listopada 1995. zaključili ugovor o zajedničkoj izgradnji objekta u kojem se nalaze posebni dijelovi nekretnine koji su predmet kupoprodajnog ugovora na koji se poziva tužiteljica, da je 1. tuženik izdao 3. tuženiku punomoć broj 131/96 kojom ga je ovlastio na prodaju stanova poslovnih prostora i garaža u predmetnom objektu, uz izjavu broj 132/96 prema kojoj je navedena punomoć izdana isključivo radi realizacije kredita za financiranje predmetnog objekta, kao i da je opoziva ukoliko u roku od osam dana ne bude izvršena uplata sredstava za financiranje objekta i izmirenje duga prema Zračnoj luci Z., da su 25. listopada 1996., 2. i 3. tuženik zaključili ugovor o zajedničkoj izgradnji, inženjeringu, financiranju i prodaji predmetnog objekta, a čiji supotpisnik je bio i 1. tuženik, da su u navedenom ugovoru odredili da ugovorne strane ne mogu prodavati stanove bez suglasnosti svih ugovornih strana, da 3. tuženik nije ostvario uvjet postavljen u navedenoj punomoći, odnosno da nije izvršio isplatu sredstava za financiranje pa smatraju da su prava iz navedene punomoći 3. tuženiku prestala istekom roka od osam dana, a ako ne tada onda u svakom slučaju zaključenjem tripartitnog ugovora od 26. listopada 1996., zbog čega tužiteljica nije mogla valjano kupiti predmetne nekretnine od 3. tuženika jer sukladno čl. 647. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO) ortak ne može pravnim poslom s trećom osobom pravovaljano obvezivati ortaštvo bez izričitog ili prešutnog pristanka ostalih ortaka ili njihovih punomoćnika, za što 3. tuženiku 1. i 2. tuženici nisu dali ni prešutnu suglasnost. Dalje navode da je 25. veljače 1999., 2. tuženik kupio od 1. tuženika predmetne nekretnine, te da je na taj način stekao valjanu pravnu osnovu za upis svog prava vlasništva na predmetnim nekretninama i da je upravo 2. tuženik nakon kupnje u posjedu predmetnih nekretnina. Pojašnjavaju da je u podlozi odnosa, koji tužiteljica predstavlja kao kupoprodaju, zajam između muža tužiteljice i direktora 1. tuženika kao fizičke osobe, pa da se radi o simuliranom pravnom poslu o osiguranju vraćanja navedenog zajma mužu tužiteljice M. M. u visini od 150.000,00 DEM.

 

Osnovano se tuženici u reviziji pozivaju na navedenu bitnu povredu postupka jer u odnosu na odlučne činjenice nižestupanjski sudovi nisu dali valjane razloge, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.

 

Naime u konkretnom slučaju radi se o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla i o višestrukom ugovaranju otuđenja, zbog čega je pravni odnos stranaka bilo nužno raspraviti kroz odredbe čl. 125. i čl. 119. ZVDSP-a.

 

Odredbom čl. 125. ZVDSP-a, propisano je da kada je više osoba sklopilo sa otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. Nekretnine i stvarna prava na njima stječu se na temelju pravnog posla činom upisa u zemljišnu knjigu, a ne predajom stjecatelju u samostalan posjed. Pretpostavke stjecanja prava vlasništva na nekretninama su da postoji valjani pravni posao upravljen na prijenos prava vlasništva određene nekretnine s otuđivatelja na stjecatelja, da je osoba koja tim poslom raspolaže pravom vlasništva te nekretnine njezin vlasnik, ovlašten na takvo raspolaganje i da je na zakonom određeni način prenesena vlast na stvari stjecatelju, naime da je njegovo pravo vlasništva upisano u zemljišnu knjigu.

 

Odredbom čl. 119. st. 1. ZVDSP-a propisano je da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljima vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije drugačije određeno. Da bi se na temelju pravnog posla moglo prenijeti pravo vlasništva na stjecatelja potreban je upis stjecateljevog vlasništva u zemljišnu knjigu, a za to je potrebno da isprava u koju je oblikovan pravni posao ima onakav sadržaj i oblik kakav se po pravilima zemljišnoknjižnog prava traži da bi sud na temelju nje mogao dopustiti provođenje upisa (čl. 120. st. 2. ZVDSP-a).

 

Prema navedenom, za stjecanje prava vlasništva na nekretnini na temelju pravnog posla potrebno je postojanje valjanog titulusa (pravne osnove stjecanja prava vlasništva, što bi u ovom slučaju bili predmetni kupoprodajni ugovori), ali i valjanog modusa, koji u konkretnom slučaju predstavlja upis u javnu (zemljišnu) knjigu.

 

U odnosu na postojanje tužiteljičinog titulusa (pravne osnove stjecanja prava vlasništva) tuženici su tijekom postupka prigovarali, a što ponavljaju i u reviziji, da su ugovori na koje se tužiteljica poziva fiktivni, jer se tim ugovorima pokušao prikriti ugovor o zajmu tužiteljičinog muža sa direktorom 1. tuženika, kao fizičkom osobom, u odnosu na koju osobu se, kako je u reviziji navedeno, vodio poseban postupak koji je u međuvremenu pravomoćno okončan. U odnosu no tu bitnu činjenicu, iako su u spis vezano za te navode tuženika, priloženi određeni dokazi, nižestupanjski sudovi te dokaze nisu cijenili, niti su uopće dali razloge vezano za navedene prigovore, pa se iz navedenog razloga pobijana presuda ne može ispitati.

 

Jednako tako i u odnosu na prigovore tuženika vezano za valjanost predmetne punomoći broj 131/96 nižestupanjski sudovi, osim što su konstatirali da je valjana, nisu dali nikakve razloge u odnosu na prigovore tuženika vezano uz sadržaj i (ne)valjanost navedene punomoći, neovisno o tome što na punomoći postoji pečat i potpis ovlaštene osobe 1. tuženika (A. J.), a koje sada osnovano ponavljaju u reviziji.

 

Osnovani su i revizijski navodi vezano za pravilnost primjene materijalnog prava. Naime, kako je već navedeno pravnim poslom se vlasništvo nekretnine stječe u trenutku upisa u zemljišne knjige, a u konkretnom slučaju tužiteljica nije upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica predmetnih nekretnina, pa bez obzira što je prvostupanjski sud smatrao da su navedeni ugovori valjani ona temelju navedenih ugovora još uvijek nije stekla pravo vlasništva na tim nekretninama. Prigovori tuženika da bi se radilo fiktivnim pravnim poslovima radi prikrivanja ugovora o zajmu su važni prigovori, jer od njih zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari, pa je navedene prigovore tuženika potrebno raspraviti i ocjenom provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP-a ocijeniti osnovanost takvih prigovora tuženika. Ukoliko se pokaže da navedeni prigovori tuženika nisu osnovani tada je u smislu čl. 125. ZVDSP-a nužno utvrditi tko je od stjecatelja (tužiteljica ili drugo tuženik) postupao u dobroj vjeri i tko je kao takav prvi zatražio upis u zemljišnu knjigu.

 

Osim navedenog prigovora da se radilo o fiktivnim ugovorima važni su i prigovori tuženika, kojima se nižestupanjski sudovi nisu bavili, a koji su vezani za valjanost navedene punomoći, kojom je 1. tuženik ovlastio 3. tuženika za prodaju navedene nekretnine pa je i taj prigovor tuženika potrebno raspraviti kroz sadržaj teksta punomoći, i ocijeniti od kakvog je značaja činjenica da je zakonska zastupnica 1. tuženika (A. J.) istog dana kada je izdana punomoć dala i tu izjavu, kao i činjenica sklapanja ugovora od 17. travnja 1998., i odredbe u tom ugovoru vezano za dogovor o načinu prodaje zajednički građenih stanova i sa tog aspekta ocijeniti valjanost navedene punomoći.

 

Slijedom izloženog, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova izostao je pravilan pristup u rješavanju predmeta spora, i kako u postupku koji je prethodio ovome nisu raspravljeni svi prigovori tuženika odlučni za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja bilo je nužno ukinuti obje nižestupanjske presude. Stoga će u nastavku postupka, nakon što otklone počinjenu bitnu povredu, upotpuniti činjenično stanje u pravcu iznesenog obrazloženja, nakon čega će bit u mogućnosti ocjenom provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP-a donijeti novu zakonitu presudu.

 

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima postupka ostavljena je za konačnu odluku u smislu čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 9. travnja 2019.