Broj: Gž-3012/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice V. G. Ž. iz R. B. de V., OIB: ..., zastupana po punomoćniku D. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika-protutužitelja V. Z. iz Z., OIB: ..., zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništavosti, rješavajući žalbu tužiteljice-protutuženice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-3084/2015 od 13. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2019.

 

r i j e š i o   j e

 

Uvaženjem žalbe tužiteljice-protutuženice V. G. Ž. ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-3084/2015 od 13. srpnja 2017. u točkama II. i III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništav Ugovor o darovanju nekretnine sklopljen dana 27. listopada 2003. kojim tužiteljica V. G. Ž. kao darovateljica daruje tuženiku V. Z. kao daroprimatelju stan u dvorišnoj zgradi, ukupne površine 41,32 m2 sve nedvojbeno povezano sa suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi nekretnine, a koja se nekretnina nalazi u dvorišnoj zgradi u Z., koja je sagrađena na z.k.č.br. ... k.o. G. Z., upisana u zk.ul. ... k.o. G. Z. ukupne površine čestice od 370,9 čhv ili 1334 m2.

 

Točkom II. izreke prihvaćen je protutužbeni zahtjev na utvrđenje da Ugovor o darovanju nekretnine sklopljen između tužiteljice-protutuženice V. G. Ž. i tuženika-protutužitelja V. Z., dana 27. listopada 2003. vrijedi kao kupoprodajni ugovor s kojim je tuženik-protutužitelj stekao pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva nekretnine i to istog stana pobliže opisanog u točki I. izreke presude.

 

U točki III. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

 

Protiv presude sadržane u točki II. izreke kojom je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja V. Z. (dalje u tekstu protutužitelj) i odluke o trošku iz točke III. izreke, žalbu podnosi tužiteljica-protutuženica V. G. Ž. (dalje u tekstu protutuženica) pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP).

 

Predlaže da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da se preinači i protutužbeni zahtjev odbije u cijelosti te potražuje troškove postupka uključujući i žalbeni trošak.

 

U odgovoru na žalbu protutužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba protutuženice odbije kao neosnovana te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

 

              Žalba protutuženice je osnovana.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje neke od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem presude bile počinjene neke od tih procesnih povreda pa tako niti povreda iz točke 11. citirane zakonske odredbe na koju neosnovano protutuženica upire u žalbi.

 

U provedenom postupku je utvrđeno da su stranke zaključile Ugovor o darovanju nekretnine dana 27. listopada 2003. (dalje Ugovor o darovanju nekretnine) i to protutužitelj kao daroprimatelj i protutuženica kao darovateljica koja je svoj potpis na ugovoru ovjerila kod Generalnog konzulata R. H. u C. u V. gdje je protutuženica nastanjena a tekst ugovora je po zahtjevu protutužitelja sačinio odvjetnik P. L. iz Z.. Predmet Ugovora o darovanju je stan površine 41,32 m2 u dvorišnoj zgradi u Z., čija je vrijednost ugovorom utvrđena sa 120.000,00 kn. Utvrđeno je da su prethodno tomu, predmetni stan kao i druge nekretnine vraćene protutuženici u postupku povrata imovine oduzete njezinim prednicima za vrijeme komunističke vladavine, da je ista preko punomoćnika prodavala tako vraćene nekretnine i imovinu u R. H. te da su stranke međusobno 2003. godine zaključile još dva ugovora o raspolaganju nekretninama protutuženice u korist protutužitelja na istoj adresi ali u uličnoj zgradi (koji su ugovori isto tako predmet ispitivanja pravne valjanosti u drugom parničnom postupku). Utvrđeno je dalje da se temeljem Ugovora o darovanju protutužitelj upisao kao vlasnik stana u zemljišnim knjigama ali da nikada nije ušao u posjed istog jer je u stanu živjela obitelj T. u svojstvu zaštićenih najmoprimaca te da je protutužitelj naknadno pravno raspolagao sa stanom zamijenivši ga za drugu nekretninu s G. Z..

 

U ovome postupku je po tužbi V. G. Ž. utvrđena ništavost predmetnog Ugovora o darovanju nekretnine a kao razlog za ništavost tog pravnog posla sud je utvrdio nedostatak zakonom propisane forme budući da ugovor nije bio sastavljen u formi javnobilježničkog akta u situaciji kada je izostala prava predaja u posjed nekretnine daroprimatelju V. Z. (niti darovateljica V. G. Ž. prethodno nije bila u posjedu nekretnine).

 

Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev primjenom članka 53. stavak 2. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj: 78/93., 29/94., 162/98., 16/07., 75/09., 120/16. - dalje ZJB) i članka 70. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/01., 111/93., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. - dalje ZOO/91). Kako je tužbeni zahtjev pravomoćno prihvaćen nepobijanom točkom I. izreke presude, to isti neće biti predmet razmatranja u ovom žalbenom postupku. 

 

Odlučujući o osnovanosti protutužbenog zahtjeva kojim je protutužitelj V. Z. tražio utvrđenje da predmetni Ugovor o darovanju prikriva kupoprodajni ugovor koji vrijedi među strankama i osnovom kojeg je protutužitelj stekao pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama, sud prvog stupnja analizira i ocjenjuje kao vjerodostojne iskaze protutužitelja i svjedoka P. L. te M. P., nalazeći da protutuženica njihovu vjerodostojnost ničim nije osporila. Sud utvrđuje da protutuženica nije izričito navela niti ičim dokazala koje bi životne, logične i uvjerljive pobude imala da protutužitelju daruje sporni stan. Osim toga, primjenom članka 221. stavak 2. ZPP-a sud posebno cijeni da je u tužbi protutuženice izričito navedeno da je ona s protutužiteljem zaključila ugovor o kupoprodaji za predmetni stan, da bi kasnije prilikom objektivne preinake tužbe, ove navode izmijenila, pa sud cijeni to što je protutuženica ovu činjenicu najprije priznala a potom porekla. U prilog zaključku da Ugovor o darovanju prikriva kupoprodaju sud nalazi i u prethodno utvrđenoj manjkavosti u formi predmetnog ugovora kao darovnog pa smatra da to upućuje na izostanak volje stranaka da sklope pravni posao darovanja tim više što je ugovor sastavio odvjetnik P. L. koji je morao znati o potrebnoj formi ugovora.

 

              Stoga prvostupanjski sud primjenom članka 66. stavak 1. ZOO/91 utvrđuje da je  Ugovor o darovanju nekretnine nevaljan a primjenom članka 66. stavak 2. ZOO/91 da je između stranaka sklopljen ugovor o prodaji predmetnog stana u smislu članka 454. stavak 1. ZOO/91 utvrđujući da isti ima pisanu formu, da je protutužitelj stekao pravo vlasništva predmetnog stana, da su stranke ugovorile obvezu protutužitelja da protutuženici isplati cijenu koja je obveza i izvršena. Sud posebno cijeni da je u članku 6. Ugovora o darovanju nekretnine utvrđena vrijednost stana u iznosu od 120.000,00 kn za koji sud utvrđuje da je neživotan i neuvjerljiv uvažavajući adresu predmetnog stana, pa uzima da je cijena stana bila 1.200.000,00 kn u EUR koliko je tvrdio protutužitelj da je isplatio protutuženici jer je taj iznos prema ocjeni prvostupanjskog suda u znamenkama iznimno sličan iznosu iz Ugovora o darovanju nekretnine od 120.000,00 kn.

 

              Na temelju toga sud prihvaća protutužbeni zahtjev pozivom na članak 187. stavak 2. ZPP-a dok odluku o troškovima postupka donosi primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

U ovoj fazi žalbenog postupka još uvijek je sporno jesu li Ugovorom o darovanju nekretnine, koji je pravomoćno utvrđen ništavim, stranke zapravo ugovorile disimulirani pravni posao kupoprodaje iste nekretnine.

 

Prema odredbi članka 66. stavak 1. ZOO/91 prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama dok stavak 2. istog članka propisuje da ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost.

 

Za razliku od apsolutne simulacije kod koje stranke sklapaju određeni ugovor iako zapravo ne žele sklopiti nikakav ugovor (članak 66. stavak 1. ZOO/91), kod relativne simulacije nema suglasja stranačke volje „samo“ za sklapanje prividnog (simuliranog) ugovora, ali postoji stranačka volja za sklapanje drugog, prikrivenog (disimuliranog) ugovora koji prikriva prividan simulirani ugovor (članak 66. stavak 2. ZOO-a). U takvom slučaju simulirani ugovor je ništetan jer ne odražava stvarnu ugovornu volju stranaka, dok je disimulirani ugovor, obzirom da ga stranke uistinu žele sklopiti, valjan ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost.

 

S obzirom na do sada utvrđeno činjenično stanje, ovome sudu je prihvatljiv pravni zaključak suda prvog stupnja da stranke prilikom potpisivanja Ugovora o darovanju nekretnine, bez obzira na naziv i sadržaj toga ugovora, nisu imale volju zaključiti ugovor o darovanju, koje se utvrđenje uostalom ne dovodi u pitanje žalbenim navodima protutuženice.

 

U daljnjoj prosudbi spornog pitanja da li bi se u ovom slučaju radilo o simulaciji prema kojoj Ugovor o darovanju nekretnine prikriva neki drugi valjani (disimulirani) ugovor, tada je na protutužitelju bio teret dokaza činjenica da je udovoljeno uvjetima za pravnu valjanost takvog drugog pravnog posla. U ovom postupku protutužitelj tvrdi da sporni Ugovor o darovanju predstavlja kupoprodajni ugovor temeljem kojeg su stranke ugovorile određenu kupoprodajnu cijenu koju je tužitelj isplatio protutuženici te da je isti ugovor protutužitelj konzumirao upisom prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

 

Člankom 26. ZOO/91 propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a izjava volje za sklapanje ugovora može se izjaviti na jedan od načina iz članka 28. ZOO/91.

 

              Člankom 454. stavak 1. ZOO/91 propisano je da su bitni sastojci ugovora o kupoprodaji predmet i cijena dok je člankom 115. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (”Narodne novine” broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01. - dalje ZV) propisan poseban uvjet te je određeno da pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku.

 

U slučaju utvrđenja nedostatka zakonom propisane forme ugovora, kako bi se izbjegla sankcija za takav nedostatak predviđena člankom 70. ZOO/91 odnosno da bi takav ugovor konvalidirao prema članku 73. ZOO/91, tada je potrebo utvrditi da su ugovorne strane ugovor izvršile u cijelosti ili u pretežitom dijelu.

 

              Jednako tako ukoliko bi se primijenila i odredba o konverziji ugovora, tada je isto potrebno utvrditi elemente za pravovaljanost drugog ugovora jer je odredbom članka 106.  ZOO/91 propisano da kad ništav ugovor udovoljava uvjetima za pravovaljanost nekog drugog ugovora, onda će među ugovarateljima važiti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u suglasnosti s ciljem koji su ugovaratelji imali na umu kad su ugovor sklopili i ako se može uzeti da bi oni sklopili taj ugovora da su znali za ništavost svog ugovora.

 

Prema stajalištu ovoga suda za sada nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je udovoljeno uvjetima za pravovaljanost disimuliranog pravnog posla kupoprodaje koji da je sklopljen u pisanom obliku nakon što su stranke ugovorile bitne sastojke kupoprodaje - predmet i cijenu a posebno je dvojbeno utvrđenje suda da je protutužitelj izvršio svoju obvezu i isplatio protutuženici dogovorenu kupoprodajnu cijenu od 1.200.000,00 kn u EUR.

 

Za sada je u pogledu ovih spornih pitanja činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno radi čega se ne može ispitati pravilnost primjene materijalnog prava iz citiranih odredbi.

 

Osnovano se žalbom protutuženice osporava zaključak suda o postignutom dogovoru stranaka o bitnom sastojku kupoprodajnog ugovora – cijeni za stan u Z. površine 41,32 m2, pri čemu sud dovodi u vezu vrijednost stana navedenu u Ugovoru o darovanju nekretnine od 120.000,00 kn sa tvrdnjama protutužitelja da se radilo o 1.2000.000,00 kn, iako se radi o višestruko većem iznosu. Sud prvog stupnja je nekritički prihvatio tvrdnje protutužitelja a posebno njegov stranački iskaz u kojem se isti nije decidirano izjasnio o visini kupoprodajne cijene izjavljujući da je ista iznosila oko 1.200.000,00 kn plativo u EUR, pritom neodređeno iskazujući da ne zna sa kojeg njegovog računa niti iz koje banke (u A., N. ili Š.) niti na koji račun protutuženice je cijena isplaćena, u situaciji kada se stranke ne poznaju, kontaktiraju isključivo telefonski (jer protutuženica prebiva u V.) a između stranka su u isto vrijeme zaključena i druga dva ugovora za kompleks nekretnina - stan veličine 109 m2 i poslovni prostor veličine 350 m2, sve u susjednoj uličnoj zgradi, uz kupoprodajnu cijenu za obje nekretnine u visini od cca 1.150.000,00 - 1.200.000,00 kn. Osim što za sada nije nedvojbeno utvrđena odlučna činjenica postizanja dogovora stranaka oko cijene (što je bitno ukoliko bi se radilo o pismenom kupoprodajom ugovoru), za sada nije sa sigurnošću utvrđeno niti da bi tužitelj navedenu kupoprodajnu cijenu protutuženici isplatio (koja činjenica izvršenja ugovora je odlučna ukoliko bi se radilo o usmenom ugovoru o kupoprodaji da bi isti konvalidirao). U pravcu utvrđenja ovih odlučnih činjenica za sada ne ukazuju niti po protutužitelju ponuđeni dokazi, saslušanje svjedoka P. L. i M. P. čiji iskazi nisu bili decidirani o kakvoj vrsti ugovora između stranaka se radilo, za što je točno niti u kojem iznosu izvršena isplata protutuženici.

 

Kako je prvostupanjski sud propustio raspraviti i presudom utvrditi sve činjenice odlučne za pravilno presuđenje, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno, na što sve protutuženica s pravom upire u žalbi, presudu je u pobijanom dijelu valjalo ukinuti kako bi u nastavku postupka, prvostupanjski utvrdio odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost protutužbenog zahtjeva - o tome da li su ništavim Ugovorom o darovanju nekretnine stranke zaključile disimulirani ugovor o kupoprodaji, u kojoj formi i da li bi taj i takav ugovor bio valjan, nakon čega će donijeti novu, zakonitu odluku kojom će odlučiti i o troškovima postupka sukladno članku 166. stavak 3. ZPP-a.

 

Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja pozivom na članak 370. ZPP-a.

 

Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 10. travnja 2019.