Broj: Rev 1555/2015-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. I. iz Z., zastupane po punomoćnicima D. C. i S. P., odvjetnicima u S., protiv tuženika A. D. iz Z., zastupanog po punomoćniku Z. P., odvjetniku u Z., radi zaštite od uznemiravanja i naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1674/13-3 od 9. prosinca 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-782/08-79 od 22. veljače 2013. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-782/08-84 od 13. siječnja 2014., u sjednici održanoj 10. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija protiv odluke o parničnom trošku odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              „I Nalaže se tuženiku A. D. da prestane bespravno uznemiravati tužiteljicu I. Lj. u izvršavanju njezinih ovlasti kao vlasnice stana koji se nalazi u Z., tako da je tuženik dužan izvršiti stručnu sanaciju i zamjenu cijevi odvoda oborinskih voda i slivnika oborinskih voda, na terasi svoga stana, te time onemogućiti prodor oborinskih i drugih voda u stan tužiteljice, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Tuženik A. D. dužan je tužiteljici I. Lj. na ime naknade imovinske štete isplatiti ukupan iznos od 370.178,29 kn, i to na ime naknade građevinske štete i uništene tepihe iznos od 44.470,29 kn, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te na ime izgubljene zarade iznos od 325.708,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. svibnja 2012. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 38.125,00 kn u roku od 15 dana.

 

Rješenjem suda prvog stupnja od 13. siječnja 2014. ispravljena je gore navedena presuda suda prvog stupnja u uvodu, redak 4., glede adrese tuženika, tako da umjesto: „A. D. iz S.“ ima pisati: „A. D. iz Z.“ te u točki I. izreke 4. redak odozgo, tako da između riječi „tuženik“ i „izvršiti“ ima pisati „dužan“.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja zajedno s njezinim ispravkom potvrđena.

 

Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju podnosi tužiteljica pa se poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Odluku suda smatra nezakonitom zajedno sa odlukom o troškovima postupka pa predlaže da se revizija prihvati i nižestupanjske presude ukinu te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjenim raspravnim sucem.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana, a u odnosu na odluku o parničnom trošku nedopuštena.

 

Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13 i 89/14 - dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

 

Ispitujući na takav način pobijanu presudu u odluci o glavnoj stvari ne nalazi se da bi u njenom donošenju bilo pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Naime, predmet ovoga spora predstavlja zahtjev tužiteljice za pružanje joj zaštite od uznemiravanja tuženika uz obvezu tuženika u izvođenju sanacije i zamjene cijevi odvoda oborinskih voda i slivnika oborinskih voda na terasi tuženika kako bi se onemogućio prodor oborinskih i drugih voda u stan tužiteljice, kao i zahtjev za naknadu joj pretrpljene štete.

 

Odredbom iz čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 – dalje: ZVDSP) propisano je u st. 1. da ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane.

 

U st. 2. propisano je da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz st. 1. ovoga članka, on mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.

 

Stavkom 3. je propisano da kad je uznemiravanjem iz st. 1. ovoga članka prouzročena šteta, vlasnik ima pravo zahtijevati naknadu štete po Općim pravilima o naknadi štete.

 

U st. 4. je propisano da pravo na zaštitu, pored onoga koji je dokazao da je stvar njegovo vlasništvo, ima i onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istiniti način svoga stjecanja posjeda prava (predmnijevani vlasnik), no nema pravo na zaštitu vlasništva od uznemiravanja onaj koji nije bio pošteni posjednik stvari. Na pravo na zaštitu predmnjevanog vlasnika na odgovarajući se način primjenjuju pravila o vlasničkoj tužbi predmnjevanog vlasnika.

 

Nižestupanjski sudovi smatraju tužbeni zahtjev neosnovanim jer da tužiteljica nije dokazala ispunjenost pretpostavki za pružanje zaštite od uznemiravanja koje se traži osnovom odredbe čl. 167. ZVDSP. Ovo stoga što je u postupku utvrđeno da tuženik nije poduzeo niti jednu radnju sa ciljem uznemiravanja tužiteljice na koju ona upire u postupku. Dapače, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je tuženik kao suvlasnik zgrade u kojoj je, pored ostalih suvlasnica i tužiteljica, ima stan na 1. katu, a tužiteljica u prizemlju te da je tuženik poduzeo sve radnje kako bi se utvrdio i otklonio uzrok procurivanja oborinskih voda u stan tužiteljice kada su još 2005. angažmanom upravitelja zgrade obavljeni radovi na sanaciji. No, utvrđeno je da je ponovno kod većih oborina došlo do procurivanja pa je putem vještačenja u postupku utvrđeno da uzrok leži u neispravnim odvodnim cijevima oborinskih voda zgrade i odvoda (slivnika) te načina izvedbe tih odvodnih cijevi. Utvrđeno je da navedene cijevi i odvod predstavljaju zajedničke dijelove zgrade.

 

Odredbom iz čl. 3. Uredbe o održavanju zgrade („Narodne novine“ broj 64/97 – dalje: Uredba) propisano je da se zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade smatraju, ako suvlasnici zgrade međuvlasničkim ugovorom ne urede drugačije, između ostalih instalacije kanalizacije, glavni vertikalni i horizontalni vodovi i temeljne instalacije uključivo reviziona okna. U konkretnom predmetu niti tužiteljica nije tvrdila da bi međuvlasničkim ugovorom (ukoliko je i sklopljen) bio postignut dogovor oko zajedničkih dijelova zgrade.

 

Slijedom navedenog tuženik ne može snositi odgovornost za procurivanje vode sa zajedničkih dijelova zgrade.

 

U smislu odredbe iz čl. 92. ZVDSP tuženik je kao suvlasnik ispoštovao svoje ovlaštenje i dužnost kada je sa zajedničkim upraviteljem poduzeo mjere za otklanjanje eventualnih uzroka sanacije na svojoj terasi, pa kako je utvrđeno da, iako je i nakon toga došlo do procurivanja vode kako u njegov stan tako i u stan tužiteljice, ne može snositi odgovornost za sanaciju koju tužiteljica traži od tuženika obzirom da uzrok leži u zajedničkim dijelovima zgrade, a ne zbog neadekvatne hidroizolacije terase kako je to tužiteljica nastojala tijekom cijelog postupka, a sad ponovljeno i u reviziji, prikazati.

 

Pravilno stoga nižestupanjski sudovi smatraju da tužiteljica nije dokazala da bi uzrok procurivanja ležao u neadekvatnoj sanaciji hidroizolacije ispod montažnog zimskog vrta na terasi tuženika. Dapače, nalijevanjem vode na predmetnu terasu tijekom provođenja očevida i vještačenja, utvrđeno je u postupku da nema nikakvog procurivanja vode u tom dijelu.

 

              Revizijom tužiteljica nastoji osporiti utvrđeno činjenično stanje, međutim, činjeničnim se pitanjima revizijski sud ne može baviti osim onima koja su utvrđena u postupku jer osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušteni revizijski razlog sukladno odredbi iz čl. 385. ZPP.

 

              Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbijen.

 

              Valjalo je stoga reviziju kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

              Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka (koje je u ovom slučaju sadržano u presudi) nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija jer se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora.

 

              Stoga je revizija u pobijanju odluke o parničnom trošku nedopuštena pa ju je valjalo odbaciti i tako odlučiti kao u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 400. st. 3. ZPP u vezi s čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 10. travnja 2019.