Broj: Gž-167/19-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Marina Grbića,  predsjednika vijeća, Marine Tante, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ante Milovca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. R. iz Z., OIB: …, zastupana po punomoćniku D. C., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: 1) P. b. d.d. Z., OIB: …, zastupana po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz O. društva S. & Š. d.o.o. Z.,2) R. d.o.o. za trgovinu i usluge u stečaju, OIB: …, zastupan po stečajnom upravitelju Z. M. iz Z., OIB: … i 3) I. R. iz Z., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1675/17 od 20. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 11. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice R. R. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1675/17 od 20. prosinca 2018. te se odbija zahtjev radi naknade troška žalbenog postupka, kao i zahtjev tuženice pod 1) P. b. d.d. Z. radi naknade troška na ime sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je: 

 

«" I.               Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              "I. Utvrđuje se da je ništav Sporazum o zasnivanju založnog prava i neposrednom provođenju prisilne ovrhe sklopljen dana 20. srpnja 2005. između P. b. Z. d.d., Z., kao vjerovnika, R. d.o.o. Z., kao dužnika, te O. C.. d.o.o., S., i …Z., kao založnog dužnika, u dijelu u čl. 2. kojim je zasnovano založno pravo na z.k.č.br. 647/18, kuća u R., dvorište i vrt, ukupne površine 245 hvati, upisano u zk.ul.br. 4389. k.o. R..

II. Utvrđuje se da je ništav Opći sporazum o osiguranju stjecanjem založnog prava i neposrednom provođenju prisilne ovrhe sklopljen dana 12. srpnja 2006. između P. b. Z. d.d., Z., kao vjerovnika, R. d.o.o. Z., kao dužnika i založnog dužnika, te Ivana Renića 324, Zagreb, kao založnog dužnika, u dijelu u čl. 6. kojim je zasnovano založno pravo na z.k.č.br. 647/18, kuća u R., dvorište i vrt, ukupne površine 245 hvati, upisano u zk.ul.br. 4389. k.o. R..

III. Utvrđuje se da je ništav Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama i pravu na neposrednu ovrhu sklopljen dana 13. ožujka 2008. između P.b. Z. d.d., Z., kao vjerovnika, R. d.o.o. Z., kao dužnika, te I. R. Z., kao založnog dužnika, u dijelu u članku drugom kojim je zasnovano založno pravo na z.k.č.br. 647/18, kuća u R., dvorište i vrt, ukupne površine 245 hvati, upisano u zk.ul.br. 4389. k.o. R..

IV. Utvrđuje se da je ništav Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama i pravu na neposrednu ovrhu sklopljen dana 17. lipnja 2008. između P. b. Z. d.d., Z., kao vjerovnika, R. d.o.o. Z., , kao dužnika, te I. R. 324, Z., kao založnog dužnika, u dijelu u članku drugom kojim je zasnovano založno pravo na z.k.č.br. 647/18, kuća u R., dvorište i vrt, ukupne površine 245 hvati, upisano u zk.ul.br. 4389. k.o. R..

V. Nalaže se tuženicima da tužiteljici naknade parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate."

 

II.              Nalaže se tužiteljici R. R. iz Z.,OIB: …, da u roku od 15 dana nadoknadi I-tuženiku P. b. Z. d.d. iz Z., OIB: …, parnični trošak u iznosu od 31.250,00 kn.»

 

              Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te  pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U žalbi, u bitnom, navodi kako unatoč nespornoj činjenici da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, sud odbija tužbeni zahtjev, smatrajući pritom kako tužiteljica nije bila savjesna, odnosno da nije logično da ne bi znala da je na nekretnini, koja predstavlja njezino suvlasništvo, zasnovano založno pravo. Sud pritom analizira odnos tužiteljice prema sinu M. te pritom navodi kako nije životno logično da nije znala za poslove svojeg sina, kao ni za podizanje kredita i zasnivanje založnog prava. Pogrešno sud analizira odnos tužiteljice prema sinu M., odnosno sasvim pogrešno tumači savjesnost tužiteljice. Naime, prilikom utvrđivanja savjesnosti tužiteljice glede raspolaganja imovinom, koja predstavlja bračnu stečevinu, sud je trebao analizirati odnos tužiteljice i njenog supruga, tuženika pod 3), a ne odnos prema sinu. Naime, predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništavosti sporazuma koje je sklopio tuženik pod 3), kao založni dužnik, te su predmetni sporazumi ništavi upravo iz razloga jer ih je sklopio tuženik pod 3), čime je raspolagao imovinom koja predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika pod 3). Sve i da se prihvati obrazloženje kako nije moguće da tužiteljica nije znala ništa o poslovima svojeg sina, iako i dalje ustraje da nije imala takvih saznanja, isto nema veze sa savjesnošću ili nesavjesnošću tužiteljice. Naime, nesporno je da je u vrijeme sklapanja predmetnih sporazuma o zasnivanju založnog prava tuženik pod 3) bio upisan kao isključivi vlasnik nekretnine na kojoj je zasnovano založno pravo temeljem predmetnih sporazuma, te je stoga bilo bitno utvrditi da li je tuženik pod 3) svojoj supruzi, ovdje tužiteljici, na bilo koji način dao do znanja da namjerava založiti predmetnu nekretninu te da je, konačno, i sklopio predmetne sporazume o zasnivanju založnih prava. Bitno je, dakle, da li je tužiteljica znala za sklapanje predmetnih sporazuma kojima je zasnovano založno pravo na nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu. Iz iskaza tuženika pod 3) proizlazi da uistinu nije razgovarao sa svojom suprugom, ovdje tužiteljicom, o sklapanja predmetnih ugovora pa tako ni o zasnivanju založnog prava na nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu. Nejasno je, međutim, zašto sud smatra da je takva dinamika obiteljskih odnosa nelogična. Naime, tužiteljica je od 1970. - ih pa nadalje sa suprugom živjela u Njemačkoj, dok je sin M., kao i ostala djeca, živio u Republici Hrvatskoj. Dakle, nije nemoguće, pa ni nelogično, da se tužiteljica kao majka iz tradicionalne patrijarhalne sredine nije uplitala u poslove svoje djece, odnosno da nije razgovarala sa sinom o detaljima njegovog poslovanja. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je znala da njezin sin ima firmu koja se bavi prodajom robe te da se radilo o marki B. Tužiteljica, dakle, nije iskazivala da nije imala nikakvih saznanja o poslovanju svojeg sina, a kako to pogrešno tumači sud, već da nije imala detaljnijih saznanja, što je životno logično. U odnosu na savjesnost tuženika pod 1) nejasno je da li je tuženik pod 1), prije sklapanja predmetnih sporazuma, utvrdio (makar i izjavom tuženika pod 3)), da predmetna nekretnina ne predstavlja bračnu stečevinu te je stoga upitno da li je tuženik pod 1) uopće savjesna ugovorna strana. U obrazloženju pobijane presude sud navodi kako je iskaz tužiteljice proturječan u pogledu trenutka saznanja za predmetnu hipoteku, odnosno da je tužiteljica saznala za hipoteku 2012. od svog odvjetnika, dok tuženik pod 3) i svjedok M. R. navode da je saznala za hipoteku kada je došao dopis od banke. Suprotno obrazloženju suda, u iskazu tužiteljice i tuženika pod 3) te svjedoka, nema proturječnosti te su svi iskazi suglasni u pogledu vremena kada je tužiteljica saznala za hipoteku. Naime, životno je i logično da je tužiteljica, nakon zaprimanja opomene, zatražila savjet odvjetnika jer kao laik nije razumjela pravne termine te je od odvjetnika saznala detalje o čemu se zapravo radi. Ističe, kako suprotno stavu suda, nema proturječnosti o saznanju tužiteljice za predmetne sporazume i zasnivanju založnog prava te je tužiteljica za sve detalje predmetnih pravnih poslova saznala tek nakon savjetovanja sa odvjetnikom. Pogrešno sud navodi kako se na konkretan slučaj ne može primijeniti izričita zabrana samostalnog raspolaganja udjelom u zajedničkoj imovini iz čl. 277. st. 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima. Naime, sud smatra da se Zakon o braku i porodičnim odnosima može primijeniti na stjecanje predmetne nekretnine, odnosno na pitanje da li ista predstavlja bračnu stečevinu ili ne te da se na konkretan pravni odnos - zasnivanje založnih prava, ima primijeniti Obiteljski zakon iz 2003., koji je bio na snazi u vrijeme raspolaganja bračnom stečevinom.  Naime, ukoliko je sud već utvrdio da se na stjecanje imovine odnosno na pitanje da li imovina predstavlja bračnu stečevinu ima primijeniti Zakon o braku i porodičnim odnosima, a prema kojem bračna stečevina predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova, tada se na raspolaganje takvom imovinom imaju primijeniti opće odredbe o raspolaganju takvom imovinom. Sukladno čl. 61. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima zajedničkom imovinom zajedničari raspolažu zajednički, a pojedini od njih može stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali. Predmetnu su nekretninu tužiteljica i tuženik pod 3) stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice te u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o braku i porodičnim odnosima te se stoga bračna stečevina smatrala zajedničkom imovinom. Zajedničku imovinu zajedničari mogu sukladno čl. 63. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima podijeliti te se presuda poslovni broj P-2798/12 od 9. studenog 2012. treba smatrati upravo takvom podjelom. To znači da je bračna stečevina tužiteljice i tuženika pod 3), sve do donošenja presude poslovni broj P-2798/12 od 9. studenoga 2012., predstavljala zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika pod 3), a kojom imovinom tuženik pod 3), kao jedan o zajedničara, sukladno čl. 61. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim, nije mogao samostalno raspolagati. Tuženik pod 3) je raspolagao predmetnom nekretninom suprotno odredbi čl. 283. Zakon o braku i porodičnim odnosima, zbog čega je takvo raspolaganje ništavo. Sudska je praksa zauzela jasan stav da je raspolaganje bračnom stečevinom, kao zajedničkom imovinom jednog od bračnih drugova ništavo, ukoliko nema suglasnosti drugog bračnog druga, bez obzira na činjenicu tko je u zemljišne knjige upisan kao vlasnik (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2772/95, Rev-142/2004 i Rev-x-379/2009, i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-493/2002). Predlaže preinačiti pobijanu presudu uz naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

Tuženica pod 1) je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode tužiteljice, uz prijedlog da drugostupanjski sud žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku odluku.

              Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst - dalje ZPP) na postojanje kojih ovaj sud po čl. 365. st. 2. istog Zakona pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora je zahtjev radi utvrđenja djelomične ništavosti Sporazuma o zasnivanju založnog prava, pobliže označenog u izreci pobijane presude, koji su sklopljeni između P. b. Z. d.d., kao vjerovnika, R. d.o.o. Z., kao dužnika, te O. C.. d.o.o., kao založnog dužnika, u dijelu Sporazuma kojima je zasnovano založno pravo na čest. 647/18, kuća u R., dvorište i vrt, ukupne površine 245 hvati, upisano u zk. ul. 4389. k.o. R., a koja nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i njenog supruga svako za ½ dijela, tvrdeći da su isti sklopljeni bez njezinog znanja i pristanka, dakle, protivno čl. 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima zbog čega su ti Sporazumi ništavi u dijelu koji se odnosi na zasnivanje založnog prava na spornoj nekretnini.

 

Iz stanja spisa predmeta proizlazi:

 

- da je pravomoćnom presudom na temelju priznanja prvostupanjskog suda poslovni broj P-2978/12-9 od 9. studenoga 2012. utvrđeno da je nekretnina na kojoj je zasnovano založno pravo u korist tuženice pod 1) bračna stečevina tužiteljice i tuženika pod 3),

 

- da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Z-58213/12 od 21. prosinca 2012. dopuštena uknjižba prava vlasništva tužiteljice na temelju spomenute presude na ½ dijela predmetne nekretnine,

 

- da je u vrijeme sklapanja spornih Sporazuma o zasnivanju založnog prava, isto kao u trenutku podnošenja prijedloga za upis založnog prava u zemljišnu knjigu, kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine bio upisan tuženik pod 3),

 

- da je sporne Sporazume, kao založni vjerovnik za predmetnu nekretninu, potpisao samo tuženik pod 3),

 

- da je tužiteljica u svom iskazu, u bitnome, navela kako je 2012. od svog odvjetnika saznala da je nekretnina na B. c. opterećena hipotekom osnovom koje je pokrenuta ovrha, kako joj suprug to nikada nije rekao i kako o tome nije imala nikakvih saznanja, kako ne bi pristala da se njihova kuća stavi u zalog samo u korist jednog djeteta, budući da imaju troje djece, kako su sinovi razgovore o poslovima vodili sa svojim ocem, a ona nije u njima sudjelovala, 

 

- da je u svom iskazu tuženik pod 3) naveo kako je kuća stavljena pod hipoteku zbog toga što su djeca imala dućan i sin M. je podigao kredit za proširenje dućana,pa je bilo potrebno založiti kuću, a to je učinio bez znanja svoje supruge, koju takve stvari nisu nikada prije zanimale, kako ju o tome nije obavijestio niti sin, a za zalog je morao supruzi reći kada su doma stigle opomene P. b. pa ga je ona pitala o čemu se radi, a nakon što je saznala da je burno reagirala i

 

- da je svjedok M. R., sin tužiteljice i tuženika pod 3) iskazao kako je imao firmu R., čiji je bio direktor i vlasnik, kako je firma  poslovala uspješno te su odlučili proširiti poslovanje za što im je trebao kredit, a budući da ponuđena sredstva osiguranja nisu bila dovoljna, odlučio je založiti obiteljsku kuću u Z., … te je tražio od svoga oca suglasnost jer je kuća u zemljišnim knjigama bila upisana kao njegovo vlasništvo, da je na kraju otac pristao založiti kuću, bez njenog znanja, budući da je firma uspješno poslovala, međutim, 2008. došla je kriza, firma je propala 2012. i tada je majka saznala za hipoteku kada je došao dopis od banke.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužiteljica i tuženik pod 3) u braku od 1970., da su ubrzo nakon toga otišli raditi u N., gdje imaju restoran, te da su zajedničkim radom stekli predmetnu nekretninu i izgradili obiteljsku kuću u Z., …. koja je dovršena 1986., međutim, da je tužiteljica imala saznanja o poslovima svojeg sina M. R., odnosno da je znala kako je njezin sin podigao kredit radi širenja poslovanja svoje firme, tim više su obiteljski odnosi bili skladni sve do 2012. ,kada je tužiteljica saznala za hipoteku, a osim toga da tužiteljica sve do prije podnošenja tužbe radi utvrđenja bračne stečevine (24. travnja 2012.) i upisa zabilježbe spora u zemljišnim knjigama, ni na koji način nije štitila svoje pravo vlasništva, odnosno suvlasništva na predmetnoj nekretnini, slijedom čega opravdano zaključio da je postupanje tužiteljice, u konkretnoj situaciji, bilo nesavjesno, tim više što žalba neutemeljeno prigovara da sud ne bi ispitivao savjesnost iste u odnosu na njenog supruga, već samo sina.

 

Ocjenjujući savjesnost i poštenje tuženice pod 1), u smislu odredbe  čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,  90/10, 143/12 i 152/14, dalje ZVDSP) prilikom stjecanja založnog prava, sud je prvenstveno imao u vidu zemljišnoknjižno stanje i činjenicu da je u trenutku sklapanja spornih Sporazuma i podnošenja prijedloga za upis založnog prava u zemljišnu knjigu, kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine bio upisan tuženik pod 3), tim više što svaki od spornih Sporazuma sadrži ugovornu odredbu kojom založni dužnik izjavljuje da je založena nekretnina njegovo vlasništvo i da zemljišnoknjižno stanje u pogledu vlasništva, stvarnih prava i tereta odgovara stanju u zemljišnoknjižnom izvatku priloženom Sporazumu, što je tuženik pod 3) potvrdio potpisom Sporazuma. Dakle, potpisivanjem spornih Sporazuma tuženik pod 3), kao založni dužnik, je jamčio tuženici pod 1), kao založnom vjerovniku, da stvarno zemljišnoknjižno stanje odgovara izvatku iz zemljišne knjige koji je sastavni dio Sporazuma. Imajući u vidu sve navedeno, sud je zaključio da tuženica pod 1) nije znala niti je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati u to da tuženik pod 3) nije jedini vlasnik predmetne nekretnine Tuženica pod 1) je, stoga, bila u dobroj vjeri kako u trenutku sklapanja posla, tako i u trenutku kad je zahtijevala upis založnog prava u zemljišnu knjigu.

 

S obzirom na sve navedeno, zaključeni Sporazumi o zasnivanju založnog prava na nekretnini nisu protivni prisilnim propisima, a isto tako nije utvrđeno postojanje bilo kojeg drugog razloga ništetnosti iz čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i 41/08), u svezi s čl. 57. st. 3. i čl. 61. st. 2. ZVDSP, s tim da se na konkretan pravni odnos primjenjuju odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa, zasnivanje založnog prava na nekretnini, a to je bio Obiteljski zakon iz 2003. (Narodne novine, broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 61/11).

 

Po  mišljenju ovog suda,  u svakom konkretnom slučaju treba ispitivati savjesnost svih sudionika pravnog posla te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica pod 1), prilikom sklapanja predmetnih Sporazuma o zasnivanju založnog prava, postupala u cijelosti savjesno pa je povjerenjem u zemljišne knjige, u smislu čl. 122. st. 1. ZVDSP i čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13) zakonito stekao založno pravo na cijeloj predmetnoj nekretnini neovisno o eventualnim pravima tužiteljice s osnova bračne stečevine.

 

Stoga je pravilan zaključak suda da pravni poslovi koje su sklopili tuženici nisu djelomično ništavi.

 

Neosnovani su i navodi tužiteljice da je tuženica pod 1) bila nesavjesna, jer da tuženica pod 1), prije sklapanja predmetnih Sporazuma nije utvrdila (makar i izjavom tuženika pod 3)), da bi predmetna nekretnina bila njegovo isključivo vlasništvo.

            U situaciji kada tuženica pod 1) sklapa Sporazume o osiguranju s tuženikom pod 3), kada je ovaj upisan kao isključivi nositelj prava, kada tuženik pod 3) izričito potvrđuje i jamči da je sporna nekretnina njegovo isključivo vlasništvo, tuženici pod 1) se ne može kao propust stavljati na teret što od tuženika pod 3) nije tražila da ovaj potpiše i posebnu izjavu o isključivom pravu vlasništva, sve to u situaciji kada je u korist tuženika pod 1) bilo ugovoreno, zasnovano i upisano založno pravo. Tuženica pod 1) nije niti bila dužna više istraživati izvanknjižno stanje predmetnih nekretnina, a niti se u bilo kojem postupku tuženice pod 1) može naći nesavjesno postupanje (tako odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2610/2016-2 i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011.).

 

              Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke, na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP.

 

Valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice radi naknade troška žalbenog postupka kao neosnovan, jer ista sa žalbom nije uspjela, kao i zahtjev tuženice pod 1) radi naknade troška na ime sastava odgovora na žalbu, jer taj odgovor, kao procesna radnja, nije bio potreban za odlučivanje o žalbi (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zadar, 11. travnja 2019.