Broj: Rev-x 1131/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. H. d.d. iz H., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & p. u Z., protiv tuženih Grada Hvara, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u H. i S. C. u H. zastupanu po msgr. S. Š., radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1220/2016-2 od 28. lipnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj P-3713/15 od 14. travnja 2016., u sjednici održanoj 16. travnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1220/2016-2 od 28. lipnja 2017. i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj P-3713/15 od 14. travnja 2016. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

O troškovima povodom izjavljene revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje da je vlasnik nekretnina označenih kao k.č.br. zgr. 14/2, k.č.br. zgr. 14/3, k.č.br. zem. 177/3, k.č.br. zem. 178/1, k.č.br. zem. 178/2 i k.č.br. zem. 178/3 iz z.k.ul. 118 k.o. H., slijedom čega da je ovlašten po pravomoćnosti prvostupanjske presude ishoditi upis prava vlasništva na svoje ime na označenim nekretninama. Ujedno je odbijen zahtjev  tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, a u toč. II izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 16.562,50 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te da preinači nižestupanjske presude na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Tužitelj u reviziji postavlja slijedeća materijalnopravna pitanja:

 

1. Da li se izdavanje građevinske, uporabne dozvole ili nekog drugog pravomoćnog upravnog akta vezanog za gradnju, od strane ovlaštenog upravnog tijela sukladno pozitivnoj zakonskoj regulativi bivše SFRJ na ime neke društvene osobe može smatrati rješenjem o predaji posjeda toj osobi u smislu čl. 38. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskih zemljišta, odnosno dokazom da je na valjanom pravnom temelju stečeno pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja nekretninom, a što je preduvjet za stjecanje prava vlasništva temeljem čl. 363. st. 2. i/ili čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, uz ispunjenje ostalih zakonskih uvjeta?

 

2. Da li se pravomoćni upravni akt o gradnji objekta i uporabi istog izdan od strane ovlaštenog upravnog tijela u korist nekog društvenog poduzeća može smatrati dokazom da je to društveno poduzeće unijelo izgrađenu nekretninu u osnovna sredstva društvenog poduzeća u smislu odredbi čl. 230. i/ili čl. 266. Zakona o udruženom radu, odnosno dokazom da je na valjanom pravnom temelju stečeno pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja nekretninom, a što je preduvjet za stjecanje prava vlasništva temeljem čl. 363. st. 2. i/ili čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, uz ispunjenje ostalih zakonskih uvjeta?

 

Revident u reviziji u biti postavlja pitanje da li i bez formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje se može uzeti da je to u materijalnopravnom smislu izvršeno putem drugih upravnih akata i predajom u posjed, i na koji način se radi o imovini bivšeg društvenog poduzeća koje je temeljem provedene pretvorbe društvenog vlasništva moglo steći pravo vlasništva takve nekretnine. Kao razlog važnosti tužitelj navodi i odluku ovoga suda Rev-x 196/16 od 19. travnja 2017. u kojoj da je zauzeto pravno shvaćanje identično kao što revident navodi u reviziji, odnosno da je pravno shvaćanje zauzeto u nižestupanjskim odlukama u suprotnosti s pravnim shvaćanjem ovoga suda.

 

Ovaj sud prije svega smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni iz razloga što je pravno shvaćanje izraženo u nižestupanjskim odlukama (posebno u drugostupanjskoj odluci) u suprotnosti s pravnim shvaćanjem ovoga suda u vezi toga kada se može smatrati da je društveno poduzeće prije pretvorbe imalo pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja određenom nekretninom, odnosno kada je takva nekretnina činila društveno sredstvo i imovinu takvog društvenog poduzeća nad kojim je bilo moguće izvršiti procjenu društvenog kapitala i provesti pretvorbu društvenog vlasništva na način da pravni sljednik takvog poduzeća postane vlasnik te imovine.

 

Stoga je ovaj sud temeljem odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena i koje pitanje se u reviziji određeno naznačuje kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj upisan kao posjednik spornih nekretnina, a u koji posjed je stupio 23. travnja 1960.,

 

- da je tužitelj stupio u posjed predmetnih nekretnina u vrijeme izgradnje gradskog restorana u G. H., predio Š. b.,

 

- da je prije izgradnje tog restorana izvršena deposedacija tadašnjih vlasnika uključujući i drugotuženika te im je isplaćena naknada za deposedaciju,

 

- da su predmetne nekretnine nacionalizirane na temelju rješenja tadašnjeg Narodnog odbora Općine Hvar i to 28. prosinca 1959. i 27. svibnja 1960., a navedena naknada utvrđena je i isplaćena temeljem rješenja o naknadi od 1. travnja 1964. i 21. svibnja 1964.,

 

- da je predaja u posjed predmetnih nekretnina izvršena predniku tužitelja na temelju zaključka od 8. veljače 1960.,

 

- da je tadašnjem Narodnom odboru Općine Hvar izdana građevinska dozvola za izgradnju 23. travnja 1960.,

 

- da je stvarni investitor tih građevinskih radova bio prednik tužitelja, a da prijenos nije formalno izvršen na prednika tužitelja iz razloga što je Općina Hvar dobila kredit za gradnju, a stvarnu provedbu gradnje i otplatu kredita izvršio je prednik tužitelja,

 

- da je 1980. izvršena nadogradnja i cjelokupna rekonstrukcija objekta izgrađenog na predmetnim nekretninama, a objekt je u naravi predstavljao restoran F. kojim je upravljao i bio u posjedu prednik tužitelja,

 

- da je Općina Hvar upravo predniku tužitelja izdala građevinsku dozvolu te uporabnu dozvolu za uporabu nekretnine i to 15. travnja 1980., odnosno uporabnu dozvolu 28. kolovoza 1981., a koji se temelje upravo na prvotno izdanoj građevinskoj dozvoli Općini Hvar,

 

- da tuženik nikada nije osporavao posjed prednika tužitelja niti tužitelja na predmetnoj nekretnini,

 

- da su temeljem rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15. svibnja 2001. predmetne nekretnine, uključujući i objekt restorana F. procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe bivšeg društvenog poduzeća HP S. H. (prednika tužitelja).

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja zaključivši da tužitelj nije dokazao pretpostavke za stjecanje prava vlasništva iz čl. 159. st. 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZVDP) jer da u konkretnom slučaju, obzirom da se radi o nekretninama u društvenom vlasništvu, nije bilo moguće steći dosjelošću pravo vlasništva prije 8. listopada 1991., a nakon toga nije protekao potreban rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz čl. 159. st. 3. ZVDSP. Pritom prvostupanjski sud uopće nije razmatrao da li postoji neki drugi način stjecanja prava vlasništva tužitelja jer smatra da tužitelj nije priložio nikakav akt ili odluku nadležnog tijela iz kojih bi proizašlo kako bi baš sporne nekretnine bile dane na upravljanje, korištenje i raspolaganje predniku tužitelja.

 

Drugostupanjski sud također zaključuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz razloga što u smislu odredbe čl. 390.a ZVDSP tužitelj nije dokazao da bi bio njegov prednik u trenutku procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe nositelju upravljanja, korištenja i raspolaganja predmetnih nekretnina, a koje su procijenjene u kapital društva. Drugostupanjski sud također polazi od toga da tužitelj nije doprinio niti dokazao da postoji akt o dodjeli prava upravljanja, korištenja i raspolaganja predmetnih nekretnina predniku tužitelja u doba društvenog vlasništva.

 

Revident u reviziji smatra da takva pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova nisu pravilna i da su u suprotnosti sa već zauzetim pravnim shvaćanjem ovoga suda, posebice u odluci ovoga suda broj Rev-x 196/16 od 19. travnja 2017. Tako revident navodi da u smislu odredbe čl. 363. st. 2. ZVDSP se može dokazivati da je prednik tužitelja stekao pravo upravljanja ili korištenja i raspolaganja na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje svih ostalih pretpostavki koje su se za stjecanje tog prava zahtijevale u trenutku stjecanja i bez samog formalnog akta o dodjeli na upravljanje, korištenje i raspolaganje od strane nadležnog tijela. Kod toga tužitelj ukazuje da su u konkretnom slučaju nekretnine bile predane u posjed predniku tužitelja još 1960., da je samo formalno ostao upis prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na prvotuženika iz razloga što prednik tužitelja nije mogao dobiti kredit, a to je mogao dobiti prednik prvotužitelja, a koji kredit je u cijelosti otplatio prednik tužitelja, te da je 1980. za dogradnju i rekonstrukciju izdana građevinska dozvola upravo na prednika tužitelja isto kao i uporabna dozvola, a prednik prvotuženika nikada nije niti osporavao posjed tužitelja i njegovog prednika.

 

U smislu odredbe čl. 390.a ZVDSP trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća može po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva steći vlasništvo određenih nekretnina ako su iste na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva te čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da se radi o nekretninama koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i da je njihova vrijednost procijenjena u kapitalu društva od strane Hrvatskog fonda za privatizaciju. Sporno je da li u momentu pretvorbe društvenog vlasništva se radilo o imovini prednika tužitelja odnosno da li su predmetne nekretnine bile u društvenom vlasništvu s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća prednika tužitelja. Nižestupanjski sudovi smatraju da u slučaju nepostojanja formalnog akta o dodjeli na upravljanje, korištenje i raspolaganje predmetnih nekretnina društvenom poduzeću se ne može uzeti da je zadovoljena ta pretpostavka.

 

Suprotno navedenom, ovaj sud je u svojoj odluci broj Rev-x 196/16 od 19. travnja 2017. izrazio pravno shvaćanje koje je suprotno pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova u ovoj pravnoj stvari. Iako je navedenom odlukom odbačena revizija kao nedopuštena, izraženo je pravno shvaćanje da se i  bez formalne odluke o dodjeli nekretnina na upravljanje, korištenje i raspolaganje može uzeti da postoji pravo upravljanja. korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća. Tako se treba uzeti u obzir i odredba čl. 268. st. 1. Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ", broj 35/76, 57/83, 85/87 i 6/88 – dalje: ZUR) kojom je bilo propisano da ako je nekretnina postala društveno sredstvo određene pravne osobe u doba društvenog vlasništva, da se njezino vraćanje može zahtijevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu uopće utvrđivali relevantne činjenice obzirom na takvu odredbu ZUR-a. Također u smislu odredbe čl. 362. postoje predmnijeve o vlasništvu nekretnine u društvenom vlasništvu, ali se može dokazivati suprotno pa onaj tko uspije dokazati da upisani nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja određene nekretnine u biti nema to pravo ima se smatrati nositeljem prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja. Stoga ovaj sud zauzima pravno shvaćanje da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje određenom društvenom poduzeću od strane nadležnog tijela u doba društvenog vlasništva samo po sebi ne znači da to društveno poduzeće u materijalnopravnom smislu i nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine (u ovom slučaju nekretnina) i da iste na taj način mogu predstavljati njenu imovinu i društvena sredstva nad kojima je mogla biti provedena pretvorba društvenog vlasništva (a što je ovdje učinjeno). Stoga su nižestupanjski sudovi imali pogrešan pravni pristup prilikom donošenja odluka u ovoj pravnoj stvari jer nisu uzimali u obzir navedeno pravno shvaćanje, a na taj način nisu niti smatrali relevantnim činjenice koje su odlučne za zaključak o postojanju pretpostavki da je tužitelj eventualno u materijalnopravnom smislu bio nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja bez obzira što takvo pravo nije bilo upisano na prednika tužitelja u času pretvorbe društvenog vlasništva.

 

Pritom nižestupanjski sudovi trebaju imati u vidu sve relevantne činjenice koje se odnose na predaju u posjed predmetnih nekretnina, činjenicu da je prednik tužitelja, a nakon toga tužitelj bio u nesmetanom posjedu kontinuirano od predaje u posjed te da je prednik tužitelja zapravo otplatio kredit za gradnju i da su građevna dozvola i uporabna dozvola kod rekonstrukcije objekta koje u biti čini spornu nekretninu izdane upravo na prednika tužitelja.

 

Obzirom na navedeno, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je valjalo nižestupanjske presude temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 16. travnja 2019.