Broj: Gž-1173/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Marka Pribisalića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. M., iz S. R. N., H., OIB: …, koga zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u V. G., protiv tuženih: 1. Grada Z., Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., 2. D. M. iz Z., OIB: … i 3. Z. K., iz Z., OIB: …, koga zastupaju punomoćnici Z. Z. i D. D., odvjetnici u Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika pod 1. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 54 P-4133/2014-37 od 19. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika pod 2. kao neosnovane, dok se djelomično odbija a djelomično prihvaća žalba tuženika pod 1. kao osnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 54 P-4133/2014-37 od 19. ožujka 2017.

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom se utvrđuje ništavim ugovor o kupoprodaji stana od 29. prosinca 1994. broj ugovora Su-038980/94, sklopljen između I. tuženika Grada Z., Z., OIB: …, kao prodavatelja, te II. tuženika D. M. iz Z., OIB: …, kao kupca, i to stana šifre 05246822 na II. katu lijevo, koji se sastoji od tri i pol sobe i ostalih prostorija u površini od 111,84 čm, a koji se nalazi u stambenoj zgradi šifre 0048895, Z., sagrađene na z.k.č.br. 2925 k.o. Grad Z., po novoj izmjeri čest. br. 6003 k.o. C., te pod točkom III. izreke

 

b) preinačava u dijelu pod točkom I. izreke kojim se utvrđuje da su bez pravnog učinka upisi pod poslovnim brojem Zs-2313/97, zaprimljeno 17. ožujka 1997., pa se uspostavlja prijašnje stanje kakvo je bilo prije provedbe ovog upisa, tako da se u podulošku 19874, z.k.ul.br. 4765 k.o. Grad Z. brišu prvoupis stana na II. katu lijevo, koji se sastoji od tri i pol sobe i ostalih prostorija u površini od 111,84 čm u AII popisnom listu, upis prava vlasništva II. tuženika u B vlasničkom listu i upis hipoteke u korist I. tuženika u C teretnom listu a što su I. tuženik i II. tuženik dužni priznati i trpjeti takvo brisanje u knjizi položenih ugovora zemljišno-knjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu, na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija.

 

II. Odluka o trošku postupka ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništavim ugovor o kupoprodaji stana od 29. prosinca 1994. broj ugovora Su-038980/94, sklopljen između I. tuženika Grada Z., Z., OIB: …, kao prodavatelja, te II. tuženika D. M. iz Z., OIB: …, kao kupca, i to stana šifre 05246822 na II. katu lijevo, koji se sastoji od tri i pol sobe i ostalih prostorija u površini od 111,84 čm, a koji se nalazi u stambenoj zgradi šifre 0048895, Z., sagrađene na z.k.č.br. 2925 k.o. Grad Z., po novoj izmjeri čest. br. 6003 k.o. C., te se utvrđuje da su bez pravnog učinka upisi pod poslovnim brojem Zs-2313/97, zaprimljeno 17. ožujka 1997., pa se uspostavlja prijašnje stanje kakvo je bilo prije provedbe ovog upisa, tako da se u podulošku 19874, z.k.ul.br. 4765 k.o. Grad Z. brišu prvoupis stana na II. katu lijevo, koji se sastoji od tri i pol sobe i ostalih prostorija u površini od 111,84 čm u AII popisnom listu, upis prava vlasništva II. tuženika u B vlasničkom listu i upis hipoteke u korist I. tuženika u C teretnom listu a što su I. tuženik i II. tuženik dužni priznati i trpjeti takvo brisanje u knjizi položenih ugovora zemljišno-knjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

II. Nalaže se I. tuženiku Gradu Z., Z., OIB: … i II. tuženiku M. D. iz Z., OIB: …, da naknade tužitelju M. R. iz S. R. N., H., OIB: …, troškove parničnog postupka u iznosu od 40.500,00 kn, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim tužitelj traži da se utrnjuje z.k. poduložak 19874 k.o. Grad Z., te u dijelu gdje tužitelj traži utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina od 15. ožujka 1997., a koji ugovor je sklopljen između II. tuženika D. M., kao prodavatelja i III. tuženika Z. K. iz Z., (ranije …), kao kupca, a kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužitelju M. R. da naknadi III. tuženiku K. Z. iz Z., OIB: …, troškove parničnog postupka u iznosu od 55.875,00 kn, u roku od 15 dana."

 

Protiv prvostupanjske presude i to točke II., III. i IV. izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači u točkama II., III. i IV. izreke, na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu parničnog troška, podredno, pobijanu presudu ukine u točkama II., III. i IV. izreke te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu daljnjih troškova žalbe.

 

Žali se tuženik pod 1., koji pobija prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP, predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači točke I. i II. izreke, na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i da se tužitelju naloži naknaditi prvotuženiku trošak postupka, podredno, da se ukinu točke I. i II. izreke presude i predmet vrati na ponovni postupak, uz nalaganje tužitelju naknade troškova tuženiku pod 1., kao i troškova žalbe.

 

Žali se i tuženik pod 2. koji pobija prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke ne navodeći iz koji žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP podnosi žalbu predlažući da ga se oslobodi od plaćanja sudskih troškova, jer da nije u mogućnosti podmiriti troškove. 

 

Tuženik pod 3. je podnio odgovor na žalbu, u kojemu navodi da nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja pa predlaže žalbu istog odbiti.

 

Žalbe tužitelja i tuženika pod 2. nisu osnovane, dok je žalba tuženika pod 1. djelomično osnovana

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora o kupoprodaji stana, od 29. prosinca 1994., sklopljenog između Grada Z. kao prodavatelja i tuženika D. M. kao kupca, te uspostava prijašnjeg stanja kakvo je bilo prije provedbe upisa, kao i utvrđenje ništetnim ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15. ožujka 1997., koji je sklopljen između tuženika pod 2. D. M. kao prodavatelja i tuženika pod 3. Z. K.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom postupku utvrdio sljedeće činjenice:

 

- da između stranaka nije sporno da je nekretnina u kojoj se nalazi sporni stan konfiscirana pravnom predniku tužitelja F. M. 1952. i da je u tijeku upravni postupak po zahtjevu R. M. za povratom oduzete imovine,

- da je između stranaka sporno je li tuženik pod 1. Grad Z. mogao raspolagati konfisciranom imovinom 1994., odnosno sklopiti kupoprodajni ugovor kojim je predmetni stan prodao nositelju stanarskog prava D. M. – tuženiku pod 2.,

- da je iz rješenja Kotarskog suda u Zagrebu broj I-351/52 od 18. listopada 1952. razvidno da je pravnom predniku tužitelja F. M. konfiscirana cjelokupna imovina, između ostalog i nekretnina k.č.br. 2925 upisana u z.k.ul.br. 4765 k.o. Grad Z., kao i da je protiv spomenute već vođen sekvestracioni postupak u spisu Kotarskog suda II u Zagrebu br: Kf-15/47, te je istim rješenjem određena uknjižba brisanja prava vlasništva s imena vlasnika F. M., uz istodobni upis istih na ime i korist općenarodne imovine pod upravom Odsjeka za imovinu NOGZ-a,

- da je iz povijesnog z.k. izvatka utvrđeno da je kuća pop br. 3909 i zgrada u … koja je od 1939. bila vlasništvo F. M. rješenjem suda br. Z-351/52 od 18. listopada 1952. uknjižena kao Općenarodna imovina, a kao organ upravljanja NO Grada Z.-Odsjek za imovinu,  

- da iz ovjerene preslike spisa z.k. odjela naslova br: Zs-2313/97 proizlazi da je rješenjem od 16. lipnja 1997. izvršeno polaganje kupoprodajnog ugovora od 29. prosinca 1994. za predmetni stan u knjigu PU poduložak 19874, z.k.ul.br. 4765 k.o. Grad Z., za korist D. M. iz Z., a po njegovom prijedlogu od 17. ožujka 1997.,

- da je  iz ovjerene preslike spisa z.k. odjela naslova br: Zs-2841/97 razvidno da je po prijedlogu Z. K. iz Z., od 3. travnja 1997. na temelju kupoprodajnog ugovora od 15. ožujka 1997. i potvrde od 28. ožujka 1997. izvršen upis prijenosa prava vlasništva na nekretnine D. M., te je kao novi z.k. vlasnik upisan Z. K.,  

- da je iz ugovora o kupoprodaji stana od 29. prosinca 1994. utvrđeno da je tuženik pod 1. Grad Z., kao prodavatelj, a po zahtjevu za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana od 23. veljače 1993. po osnovi članka 8. stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prodao stan u Z., II. kat lijevo, koji se sastoji od 3,5 sobe i ostalih prostorija, u površini od 111,84 m2, tuženiku pod 2. D. M., kao kupcu.

- da iz ugovora o kupoprodaji nekretnina od 15. ožujka 1997. proizlazi da je D. M., kao prodavatelj, prodao predmetni stan ovdje tuženiku pod 3. Z. K., kao kupcu, a koji se uknjižio kao z.k. vlasnik predmetnog stana u knjizi položenih ugovora,

- da je iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zagrebu br. O-9365/00 od 30. rujna 2002. razvidno da je ovdje tužitelj zakonski nasljednik iza pok. F. M. iz Z., a koji je pak rješenjem br. R1-2493/92 od 1. prosinca 1993. kao nestali proglašen umrlim,

- da iz djelomičnog rješenja Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada od 9. travnja 2014. proizlazi da je R. M. (kao nasljedniku podnositelja zahtjeva F. M.) u postupku povrata oduzete imovine temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 80/02 – dalje: Zakon o naknadi) dan u vlasništvo odgovarajući suvlasnički dio nekretnine u …, i to stan u suterenu, koji se sastoji od sobe, sobice, kuhinje, WC-a i predsoblja, površine 42,40 m2, budući je za predmetni stan činjenično stanje nesporno utvrđeno,

- da je iz spisa Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada razvidno da je F. M. podnio 30. lipnja 1997. zahtjev za povrat oduzete imovine, između ostalog i za zgradu u Z., a međuvremenu da je u predmetnom upravnom postupku doneseno novo djelomično rješenje 21. kolovoza 2015., kojim je R. M. utvrđeno pravo i visina naknade za oduzete i otkupljene stanove koji se nalaze u zgradi u Z., i to za dva troiposobna stana u prizemlju zgrade, jedan troiposobni stan na tavanu zgrade, dvoiposobni stan na I. katu zgrade, četveroiposobni stan na I. katu zgrade, dva troiposobna stana na III. katu zgrade, jedan jednosobni stan u suterenu zgrade i jedan jednosobni stan na IV. katu zgrade, u ukupnom iznosu od 1.491.085,22 kuna, s time da je obveznik naknade Fond za naknadu oduzete imovine, dok je s druge strane, u odnosu na dio zahtjeva za utvrđivanje prava na naknadu za troiposobni stan na II. katu lijevo, površine 111,84 m2, a koji je predmet ovog spora, predmetni upravni postupak prekinut do pravomoćnog okončanja ovog sudskog postupka,

- da je tuženik pod 3. prilikom kupnje stana od tuženika pod 2. postupao u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige. 

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud smatra da je sporni stan u Z., II kat lijevo, površine 118,84 čm u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji stana od 29. prosinca 1994. između tuženika pod 1. Grada Z. i tuženika pod 2. D. M. bio pod zabranom raspolaganja i nije mogao biti predmetom prodaje. Tuženik pod 1. da je suprotno Zakonu o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine" broj 53/90, 61/91, 25/93 i 70/93 – dalje: Zakon o zabrani prijenosa) raspolagao konfisciranom imovinom, budući da se radi o stanu koji je postao društveno vlasništvo temeljem Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. Stoga, da je ugovor o kupoprodaji stana od 29. prosinca 1994., a koji je sklopljen protivno odredbi članka 1. i 4. Zakona o zabrani prijenosa ništav, jer je sklopljen nakon 1. svibnja 1990. Također, predmetni ugovor da je ništav i sukladno odredbi članka 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Pri tome da valja posebno istaknuti kako je odredbom članka 109. ZOO propisano da sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti te da se na istu može pozvati svaka zainteresirana osoba, a pravo na isticanje ništavosti da se ne gasi. Kako je tužitelj nasljednik iza pok. F. M., koji je pred nadležnim tijelom pokrenuo postupak povrata oduzete imovine, isti da je aktivno legitimiran u ovom postupku pa tužitelj ima interes i pravo zatražiti otklanjanje posljedica ispunjenja ništavog ugovora. Tuženik pod 3. da je prilikom kupnje stana od drugotuženika u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Sporni stan da je u trenutku kupnje tuženika pod 3. bio upisan na tuženika pod 2. u knjizi položenih ugovora, pa tuženik pod 3., da glede stjecanja sporne nekretnine uživa zaštitu prema odredbama članka 122. – 124. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZV), u vezi sa člankom 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 53/13 i 60/13 - dalje: ZZK). Stoga, da je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na ugovor o kupoprodaji stana od 29. prosinca 1994. između tuženika pod 1. i tuženika pod 2. valjalo utvrditi ništavim te odrediti uspostavu prijašnjeg stanja kakvo je bilo prije provedbe pod brojem Zs-2313/97, odnosno prije upisa tuženika pod 2. kao zk. vlasnika, a sve sukladno odredbi članka 108. stavak 2. ZZK, no, sud u parničnom postupku da nije nadležan da može odrediti gašenje poduloška 19874 k.o. Grad Z. pa da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija, kao što se odbija i zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnine od 15. ožujka 1997. između tuženika pod 2. i tuženika pod 3.

 

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11., jer je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, raspravio sva sporna pitanja i za svoju odluku naveo jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, odnosno nisu proturječni stanju spisa.

 

Temeljem gore navedenog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je u vrijeme zaključenja ugovora od 29. prosinca 1994., bio na snazi Zakon o zabrani i da je prema odredbi članka 1. Zakona bio zabranjen prijenos prava raspolaganja i korištenja nekretnina koje su postale društveno vlasništvo, a prema odredbi članka 4. stavak 1. istog Zakona propisano je da je pravni posao, sklopljen protivno odredbama tog Zakona, ništav. Istim Zakonom propisano je da navedena zabrana traje do donošenja odgovarajućih zakona o pretvorbi društvenog vlasništva i o ustanovljavanju vlasništva fizičkih i pravnih osoba na opisanim nekretninama, a najkasnije do 31. prosinca 1991., pa je tog datuma trebala prestati propisana zabrana, no, kasnijim Zakonom o izmjeni Zakona o zabrani ("Narodne novine" broj 61/91) brisane su riječi "…najkasnije do 31. prosinca 1991.", čime je Zakon o zabrani bio na snazi sve do donošenja Zakona o naknadi koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.

 

Stupanjem na snagu Zakona o prodaji stanova nije bilo propisano da se zabrana iz članka 1. Zakona o zabrani ne odnosi na primjenu Zakona o prodaji stanova, iz čega slijedi da se zabrana prijenosa prava raspolaganja i korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba, propisana odredbom članka 1. Zakona o zabrani, odnosila i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo, dakle, da ta raspolaganja nisu bila izuzeta od primjene Zakona o zabrani.

 

Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je zabrana raspolaganja i dalje nastavljena Zakonom o fondu za naknadu oduzete imovine, a gdje je u članku 13. propisano da stanari (najmoprimci) konfisciranih stanova za koje nadležnom tijelu ne budu podneseni zahtjevi za naknadu u roku propisanom Zakonom o naknadi ili ti zahtjevi budu pravomoćno odbijeni, stječu pravo na otkup stanova po odredbama Zakona o naknadi. Međutim, iz citirane zakonske odredbe ne proizlazi da bi istom bila predviđena konvalidacija pravnih poslova sklopljenih do tada protivno Zakonu o zabrani.

 

Zakon o naknadi, koji je kasnije stupio na snagu, niti jednom svojom odredbom nije propisao nastupanje konvalidacije za ugovore o prodaji stanova sklopljenim protivno Zakonu o zabrani a, sukladno odredbi članka 107. stavak 1. ZOO, takvi ugovori, kada zabrana, ili koji drugi uzrok ništavosti, naknadno nestane, ne postaju pravovaljani.

 

Na temelju navedenog, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je sporni ugovor o prodaji, zaključen 29. prosinca 1994. između tuženika pod 1. i tuženika pod 2., dakle, za vrijeme trajanja opisane zabrane raspolaganja pa je do prodaje stana došlo protivno navedenim zakonskim odredbama Zakona o zabrani, tako da je navedeni ugovor, sukladno odredbi članka 103. stavak 1. ZOO, ništav. Ovo iz razloga što se pitanje pravne valjanosti pravnog posla cijeni prema propisima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a to u ovoj pravnoj stvari znači da je sporni ugovor, sklopljen 29. prosinca 1994., ništav, jer takvu pravnu posljedicu za ugovore sklopljene protivno članku 1. Zakona o zabrani, propisuje članak 4. istog Zakona pa, stoga, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika pod 1. da je u konkretnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti propise koji su važili u trenutku zaprimanja zahtjeva za otkup stana od 23. veljače 1993. Ovo stoga što tuženik pod 2. samim podnošenjem zahtjeva za otkup stana 23. veljače 1993. nije stekao nikakvo pravo, jer se samim podnošenjem zahtjeva u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ne stječe nikakvo pravo.

 

Tužitelj kao nasljednik pok. F. M., koji je pred upravnim tijelom pokrenuo postupak povrata oduzete imovine, je aktivno legitimiran za pokretanje predmetnog postupka, slijedom čega nisu točni navodi tuženika pod 1. da tužitelj nema pravni interes za pokretanje predmetnog postupka.

 

Nakon sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji stana od 29. prosinca 1994. između tuženika pod 1. i tuženika pod 2., tuženik pod 2. je kao kupac, istim stanom dalje raspolagao zaključivši sa tuženikom pod 3. ugovor o kupoprodaji stan 15. ožujka 1997. za kojeg je pravilno prvostupanjski sud zaključio da nije osnovan tužbeni zahtjev glede utvrđenja ništavosti ugovora zaključenog 15. ožujka 1997. između tuženika pod 2. i tuženika pod 3. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari pogrešno se prvostupanjski sud poziva na odredbe članka 122. do 124. ZV-a, jer tako nešto ne proizlazi iz izvatka iz knjige položenih ugovora za zgradu, ulica …, u kojoj se i nalazi predmetni stan. Naime, tužitelj ne tvrdi da bi postojao drugi razlog ništavosti ugovora zaključenog između tuženika pod 2. i tuženika pod 3. osim da bi ugovor bio ništav zbog ništavosti ugovora od 29. prosinca 1994. Ništavost ugovora od 29. prosinca 1994. nema za posljedicu ništavost ugovora od 15. ožujka 1997. jer stečena nekretnina od nevlasnika nije razlog za ništetnost ugovora, odnosno pravni posao temeljem kojeg je nevlasnik prodao trećoj osobi stvar nije protivan prinudno pravnim propisima niti moralu društva te ne dovodi do ništavosti pravnog posla, a o čemu se izjasnila i sudska praksa.

 

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja da odredi gašenje poduloška 19874 k.o. Grad Z., a sve sukladno odredbi članka 108. stavak 2. ZZK., slijedom čega, žalbeni navodi žalitelja u tom dijelu nisu osnovani.

 

Međutim, osnovano tuženik pod 1. ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužitelju pripada pravo uspostave zemljišnoknjižnog stanja prije provedenog ništavog ugovora u zemljišnu knjigu kao jedini način povrata u zakonito stanje koje je postojalo prije nezakonitih posljedica ništavosti predmetnog ugovora.

 

Naime, u situaciji kada je prvostupanjski sud osnovano odbio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ugovora o kupoprodaji između tuženika pod 2. i tuženika pod 3. i zahtjev za utrnuće poduloška 19874 k.o. Grad Z., nema pravo prema odredbama Zakona o zemljišnim knjigama da istovremeno u točki I. izreke uspostavlja prijašnje stanje prije provedbe na način da se u podulošku 19874, z.k.ul.br. 4765 k.o. Grad Z. briše prvoupis stana na II. katu lijevo, obzirom da je tuženik pod 3. upisan kao vlasnik predmetnog stana, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

 

Iako je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, odluka o parničnom trošku ostaje neizmijenjena, obzirom da tužitelj i tuženik pod 2. nisu uspjeli u žalbama, dok je tuženik pod 1., samo neznatno uspio u svojoj žalbi.

 

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. i 373. stavak. 1. točka 3. ZPP-a,  odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude

 

Splitu 24. travnja 2019.