Broj: Rev 85/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P., kompanija za spoljno trgovinski i unutrašnji promet i financijsko poslovanje ... Srbija, B., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovnog broja Gž-5718/13-2, od 8. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-10666/07-15, od 6. ožujka 2013., u sjednici održanoj 25. travnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija, kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu materijalne štete u iznosu 8.140.000,00 kuna sa zateznim kamatama te kojom je naloženo tužitelju nakaditi tuženoj trošak parničnog postupka u visini 600.000,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je, u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže sudu preinačiti, podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti nižestupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Protivno revizijskim navodima, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Drugostupanjski je sud otklonio žalbene navode (sada revidenta) o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka počinjenoj pred prvostupanjskim sudom (u smislu navedene odredbe) te su nižestupanjski sudovi dali jasne, nedvosmislene, neproturječne, dostatne razloge na kojima temelje svoju odluku, koja se iznesenim razlozima može ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu vrijednosti nekretnina upisanih u zk. ul. br. 5940 k.o. M. L. čest. zgr. 1610 villa 1611, 8032/2 maslinak, 8033/25 šuma, 8035 maslinak, 8029/1 maslinak, 8029/2 maslinak i 8029/3 maslinak, na kojima je, prema navodima tužitelja, on bio upisan kao korisnik prava korištenja od 1977. godine. Svoj zahtjev tužitelj temelji na odredbama Aneksa G Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanju sukcesije ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 2/04, 5/04 - dalje: Aneks G Ugovora o pitanju sukcesije).

 

Drugostupanjski je sud u cijelosti (pozivajući se na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a), prihvaćajući razloge iznesene u prvostupanjskoj odluci i njezinih, za ovu, revizijsku fazu postupka bitnih utvrđenja:

 

- da bi pravo korištenja (nekretnine u društvenom vlasništvu) pravnog prednika tužitelja na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92) prestalo i bilo pretvoreno u pravo vlasništva tužene još 1992. godine, dakle, prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZVDSP-a),

 

- da, zbog prethodnog, s osnove čl. 362. st. 1. ZVDSP-a tužitelj ne bi niti mogao kao nositelj prava korištenja postati vlasnikom predmetnih nekretnina,

 

- da čak nije nedvojbeno utvrđeno ni da je tužitelj pravni slijednik P. – G. poduzeća za međunarodnu trgovinu i drugo B. – pravne osobe koja je bila upisana kao nositelj prava korištenja predmetnih nekretnina,

 

ocijenio da nema osnove za naknadu vrijednosti predmetnih nekretnina sukladno odredbi čl. 2. Aneksa G Ugovora o pitanju sukcesije, jer da nije dokazano da su nekretnine bile na dan 31. prosinca 1990. utvrđene kao tužiteljevo vlasništvo, što je preduvjet za pravnu zaštitu u smislu navedene odredbe.

 

Protivno revizijskim navodima, uz ovakva, gore navedena činjenična utvrđenja, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je iz gornjih razloga ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim te njegove razloge u potpunosti prihvaća i ovaj, revizijski sud.

 

Naime, i po shvaćanju revizijskog suda, tužitelj je, da bi uspio u ovome sporu - za isplatu utužene naknade, trebao prije svega dokazati da su nekretnine na koje se njegov zahtjev odnosi bile njegovo vlasništvo (obzirom da uz vlasništvo tih nekretnina vezuje tužbeni zahtjev za isplatu) ili da se može smatrati njihovim predmnijevanim vlasnikom.

 

No, niti sam tužitelj ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijela akt koji mu priznaje pravo vlasništva na spornoj nekretnini.

 

Pravo vlasništva tužitelj nije stekao ni na temelju samog Ugovora o pitanjima sukcesije, a što jasno proizlazi iz zadnje rečenice odredbe čl. 2. st. 1. t. a) Aneksa G Ugovora o pitanju sukcesije koji glasi: „Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava“.

 

Nadalje, a vezano uz revizijske navode za obrazložiti je da je već prvostupanjski sud, a što se potvrđuje i pobijanom odlukom, zauzeo ispravno pravno shvaćanje, u odnosu na primjenu Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije te da su navedenim aneksom ugovorena samo temeljna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i drugih pravnih osoba (npr. načelo jednakosti u priznavanju i zaštiti stečenih prava, načelo priznavanja i zaštite prava stečenih do određenog datuma, načelo naturalne restitucije, načelo prava na naknadu ako naturalna restitucija nije moguća, načelo uvažavanja standarda i normi međunarodnog prava i dr.).

 

Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 4. Aneksa G Ugovora o pitanju sukcesije kojim je određeno da će države članice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom Aneksu, kao što je sklapanje dvostranih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih nadležnih tijela.

 

Stoga, navedene odredbe Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije ne daju tužitelju pravo tražiti od tuženika protuvrijednost imovine na kojoj je na dan 31. prosinca 1990. tužitelj možda čak imao pravo korištenja, no valja naglasiti da, imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova (koja, niti se revizijom osporavaju, a niti u ovoj, revizijskoj fazi postupka mogu biti predmetom preispitivanja), nije dokazano niti pravno sljedništvo između pravne osobe koje je bila upisana kao nositelj prava korištenja i samoga tužitelja iz čega proizlazi da nije dokazano da bi tužitelj bio nositelj prava korištenja, dakle ikakvog prava vezanog uz ovopredmetne nekretnine.

 

Slijedom svega navedenog ovaj je sud ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a, reviziju valjalo odbiti, kao neosnovanu.

 

Zagreb, 25. travnja 2019.