Broj: Gž Ob-602/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao suca izvjestitelja i Ankice Matić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J. iz S., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. B., odvjetniku u S., protiv tuženika 1. B. J. odsutnog i nepoznatog boravišta, OIB: …, zastupanog po privremenom zastupniku Z. G., odvjetniku u S. i 2. Z. R. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. K., odvjetniku u S., uz sudjelovanje M. L., iz S., OIB: …, kao umješača na strani tuženika, zastupanog po punomoćniku Ž. L., odvjetniku u S., radi nedopustivosti ovrhe, odlučujući o žalbi tuženika 2. protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pobs-60/14 od 2. kolovoza 2017., u sjednici vijeća održanoj 2. svibnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pobs-60/14 od 2. kolovoza 2017. u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke kojim je proglašena nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi toga suda broj I-144/97 od 11. 2. 2017., u dijelu koji se odnosi na suvlasnički dio tužiteljice od ½ stana u S., anagrafske oznake …, ulaz 3, kat 3, stan br. 24, koji je vlasništvo tužiteljice za ½  dijela te u odluci o parničnom trošku i u navedenom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje, time da će se postupak provesti pred drugim sucem pojedincem toga suda. 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je kako slijedi:

 

"I Djelomično se prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice te se sudi:

 

Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu pod posl. br. I 144/97 od 11. veljače 1997.g. u dijelu koji se odnosi na suvlasnički dio tužiteljice od ½ stana u S., anagrafske oznake …, ulaz 3, kat 3, stan br. 24, koji se sastoji od 2 sobe, dnevnog boravka, kuhinjske niše, hodnika, kupaone i spreme, koji je vlasništvo tužiteljice za ½ dijela, dok se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu pod posl. br. I 144/97 od 11. veljače 1997.g. i u preostalih ½ dijela stana u S., anagrafske oznake …, ulaz 3, kat 3, stan br. 24, koji se sastoji od 2 sobe, dnevnog boravka, kuhinjske niše, hodnika, kupaone i spreme

 

II Svaka stranka i umješač snose svoje troškove."

 

Protiv navedene presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te u odluci o troškovima postupka žalbe izjavljuju tuženik 1 i tuženik 2 zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), predlažući presudu u pobijanom dijelu preinačiti žalbenim navodima, podredno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe su osnovane.

 

Predmet spora u ovoj pravnog stvari čini zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nedopuštena ovrha u ovršnom predmetu toga suda broj I-144/97, a koja se vodi po prijedlogu ovdje tuženika 2. Zlatka Reljića, kao ovrhovoditelja, i to na stanu u S., anagrafske oznake …, ulaz 3, kat 3, stan br. 24. protiv ovršenika ovdje tuženika 1.

 

U postupku među strankama nije bilo sporno:

 

- da su tužiteljica i tuženik 1. B. J. bili bračni drugovi;

 

- da je tuženik 1. B. J. s tuženikom 2. Z. R. zaključio Ugovor o novčanoj pozajmici od 12. siječnja 1996. kojim se tuženika 2. obvezao tuženiku 1. pozajmiti novčana sredstva protuvrijednosti u kunama u iznosu od 45.500,00 DEM i to na rok od 6 mjeseci te da je radi osiguravanja navedenog potraživanja tuženik 1. ovlastio tuženika 2. da može bez njegovog pitanja i sudjelovanja u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Splitu ishoditi upis založnog prava u korist zajmodavca na nekretnini vlasništva zajmoprimca i to baš na predmetnom stanu.

 

U postupku je među strankama bilo sporno:

 

- je li stan u S. anagrafske oznake …, ulaz 3, kat 3, stan br. 24 suvlasništvo tužiteljice za ½ dijela;

 

- je li tužiteljici bilo poznato da su tuženik 1. i tuženik 2. zaključili Ugovor o novčanoj pozajmici od 12. siječnja 1996. te je li tužiteljica naknadno saznala za taj Ugovor i sa istim se suglasila.

 

Po provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće relevantne činjenice:

 

- da su stranke zaključile brak dana 09. lipnja 1979.g.;

 

- da su stambena zadruga P. d., kao zadruga, te M. i B. J., kao zadrugari, dana 25. rujna 1985.g. zaključili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana te da se zadruga obvezala izgraditi za potrebe zadrugara jedan stan koji se nalazi u trećem ulazu, III kat površine 45,75 m2, a koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, niše, hodnika, kupaone, i spreme te drvarnice, te da je ugovoren predračunski iznos troškova građenja predmetnog stana u visini 3.797.250- DIN;

 

- da su 02. travnja 1986.g. stambena zadruga P. d., kao zadruga, te M. i B. J., kao zadrugari, zaključili anex ugovora o udruživanju sredstava kojim aneksom su stranke složno utvrdile i prihvatile novi predračunski iznos troškova gradnja predmetnog stana u visini od 5.450.895.- DIN;

 

- da su osnovna banka J. S. i J. M. kao deponent zaključili ugovor o oročavanju sredstava broj 1885/6/12451 kojim su se sporazumjeli da deponent položi u oročeni depozit kod J. svoja sredstva u iznosu od 168.750,00 DIN radi stjecanja prava za dobivanje kredita za kupnju stana;

 

- da je tužiteljica dana 26.11.82.g. zaključila ugovor o kreditu broj 1885/6/12451 sa J. S. kojim ugovorom je J. odobrila tužitelju investicijski kredit u iznosu od 540.000,00 DIN, za kupnju dvosobnog stana u objektu G/500 na predjelu Bol kod stambene zadruge Z. s rokom otplate od 20.godina;

 

- da je tužiteljica bila zaposlena, te da je u braku tužiteljice i tuženika pod 1/ rođeno dvoje djece;

 

- da su M. J. i B. J. u predmeti stan uselili tijekom 1986.g.;

 

- da su Z. R. i B. J. dana 12. siječnja 1996.g. zaključili ugovor o novčanoj pozajmici kojim ugovorom se Z. R. obvezao B. J. pozajmiti novčana sredstva u protuvrijednosti u kunama u iznosu od 45.500 DEM, i to na rok od 6 mjeseci, te kojim se B. J. obvezao vratiti posuđena sredstva u kunama prema srednjem tečaju i to iznos od 8.750 DEM u pet mjesečnih obroka i to svakog 12-og u mjesecu po 1750 DEM počev od mjeseca veljače 1996.g., te iznos od 36.750DEM najkasnije do 12. srpnja 1996.g., te da je citiranim ugovorom radi osiguravanja potraživanja zajmodavca za posuđeni iznos, B. J. kao zajmoprimac ovlastio Z. R. kao zajmodavca da može bez njegovih pitanja i sudjelovanja u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Splitu ishoditi upis založnog prava (hipoteka) u korist zajmodavca na nekretnini vlasnosti zajmoprimca i to baš na predmetnom stanu;

 

- da je Z. R. zatražio ovrhu radi naplate novčane tražbine nad cijelim stanom, te da je ovaj sud donio rješenje pod posl. br. I 144/97 od 01.02.1997.g. kojim je određena ovrha;

 

- da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik bio upisan B. J., tuženik pod 1/;

 

- da tužiteljica nije navedena kao stranka Ugovora o novčanoj pozajmici od 12. siječnja 1996.g.;

 

- da niti jedan dokaz ne upućuje na činjenicu da je tužiteljica pristala na zaključenje Ugovora o novčanoj pozajmici od 12. siječnja 1996.g., kao i da bi pristala na opterećenje spornog stana hipotekom;

 

- da iz dokaza predloženih i provedenih tijekom postupka proizlazi da je tužiteljica za Ugovor o novčanoj pozajmici od 12. siječnja 1996.g. saznala tek kada je tuženik pod 2/ pokrenuo ovrhu, i kada je tužiteljici dostavljen primjerak prijedloga za ovrhu dana 15.02.1997.g.;

 

- da je već 21.02.1997.g. u spis zaprimljen podnesak ovdje tužiteljice M. J., u tom predmetu treće osobe, u kojem je tužiteljica prigovorila navodima da bi sporni stan bio u isključivom vlasništvu B. J.;

 

- da je tužiteljica rješenjem ovog suda pod posl. br. I 144/97 od 09.04.2001.g. upućena da u roku od 15 dana od dana primitka rješenja ovog suda pod posl. br. I 144/97 od 09.04.2001.g. pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to u dijelu koji se odnosi na prodaju ½ idealnog dijela stana u S., anagrafske oznake …, stan br. 24, ulaz 3, III kat, a da je tužiteljica rješenje pod posl. br. I 144/97 od 09.04.2001.g. zaprimila dana 11.04.2001.g.;

 

- da je tužiteljica predmetnu tužbu radi nedopustivosti ovrhe predala na sud neposredno dana 21.06.2001.g.;

 

Temeljem ovih odlučnih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je smatrao da predmet Ugovora o pozajmici zaključenog između tuženika 1. i tuženika 2. nije mogla biti ½ spornog stana, dakle, da tuženik 1. nije mogao raspolagati drugom polovicom stana.

 

Naime, sud je cijenio činjenicu da su stranke zaključile brak 9. 6. 1979. a Ugovor o udruživanju sredstava kojim se zadruga obvezala  izgraditi za potrebe zadrugara predmetni stan 25. 9. 1985. te da su stranke uselile u predmetni stan 1986. stoga predmetni stan predstavlja imovinu stečenu u braku tužiteljice i tuženika 1. B. J.

 

U odnosu na pitanje u kolikom je udjelu tužiteljica suvlasnica spornog stana, smatrao je da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 11/78, 45/83 i 59/90 dalje: ZBPO) a to s obzirom na vrijeme stjecanja sporne imovine i trajanja bračne zajednice stranaka, budući da je Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju spornog stana između parničnih stranaka i P. d. zaključen 25. rujna 1985.

 

Primjenom odredbe članka 283., 285. i 287. stavak 1. ZBPO-a, sud je zaključio da je tužiteljica suvlasnica predmetnog stana u ½ dijela. Pri tome je sud posebno kao odlučne činjenice cijenio utvrđenja da je tužiteljica tijekom bračne zajednice bila zaposlena, da je i ona, kao i njen suprug B. J. podizala kredite za kupnju stana, da je iste i vraćala. Osim toga, utvrđeno je da je u braku stranaka rođeno dvoje djece, te se tužiteljica zasigurno brinula oko odgoja dvoje djece u najmanju ruku kao i njen suprug. Također da je tužiteljica je kao supruga i majka više od njenog supruga radila u kućanstvu i oko kućanstva, poput čišćenja, peglanja, kuhanja i sl.

 

U odnosu na sporno pitanje-je li tužiteljica naknadno saznala za zasnivanje založnog prava na spornom stanu i odobrila ga makar i prešutno, odnosno u odnosu na prigovor tuženika 2 da je za zaključenje Ugovora saznala i da nije ništa poduzela da ga spriječi, sud prvog stupnja je cijeneći iskaz tužiteljice od 4. 10. 2006. kao i dopunski iskaz od 18. 2. 2013. zaključio da je tužiteljica za sporni ugovor o zajmu saznala tek kada joj je uručen prijedlog za ovrhu dana 15. 2. 1997. a da njeno spominjanje Ugovora u iskazu 1996. godine predstavlja pogrešku uslijed proteka 10 godina.

 

U pogledu spornog pitanja glede poduzimanja pravnih radnji u razdoblju od 1996. do 2001. kada je tužiteljica ustala tužbom, sud prvog stupnja je nadalje smatrao da nisu točni navodi i tvrdnje prema kojima tužiteljica u razdoblju od saznanja za postojanje spornog Ugovora (1996.) pa do dana 21. 6. 2001. (podnošenje tužbe), nije poduzimala nikakve radnje. Upravo suprotno, pregledom spisa I-144/97 da je utvrđeno kako je tužiteljica vodila vrlo intenzivan postupak radi zaštite svojih prava u pogledu spornog stana, a da je ovu tužbu podnijela tek kad je stekla pravo na podnošenje iste, nakon što je u postupku I-144/97 kao treća osoba upućena u parnicu.

 

Dakle, zaključak je prvostupanjskog suda da je tužiteljica bila savjesna u pogledu poduzimanja pravnih radnji radi zaštite svojih prava na spornom stanu.

 

Međutim, tužiteljičina nesavjesnost da bi se mogla ogledati jedino u činjenici da tužiteljica u zemljišnim knjigama nije upisala ½ dijela spornog stana kao svoje vlasništvo. Međutim, za takav propust tužiteljice da se može naći opravdanje, s obzirom da je Ugovor o udruživanju sredstava glasio i na ime tužiteljice i na ime tuženika 1, pa da tužiteljica nije imala razloga uopće sumnjati da bi tuženik 1, kod činjenice da ugovor o udruživanju sredstava glasi i na njeno ime, mogao sporni stan uknjižiti samo na svoje ime.

 

No, i sve kada bi tužiteljica bila nesavjesna zbog toga što svoj dio vlasništva predmetnog stana nije uknjižila na svoje ime, cijeneći pri tome ponašanje svih sudionika spornog pravnog posla sud prvog stupnja je smatrao da bi nesavjesnost tužiteljice bila minimalna, dok je nesavjesnost tuženika 1 i 2 višestruko veća i mogla bi se nazvati prevarom. U takvoj situaciji, zaključak je toga suda da tužiteljica ne bi trebala snositi štetne posljedice prevarnog postupanja tuženika 1 i 2, posebno prevarnog postupanja tuženika 1 B. J., svog supruga.

 

U odnosu na savjesnost tuženika 2, cijeneći posebno iskaz istog, sud prvog stupnja, nadalje, utvrđuje:

 

- da je tuženik 2 Z. R., u druženjima sa tuženikom ad 1 B. J., u trenucima dok je boravio u prostoru kojeg je tuženik ad 1 adaptirao za mesnicu, saznao da tuženik ad 1 ima suprugu, te da je u tim prilikama u mesnici bio nazočan i sin tuženika 1;

 

- da je tuženik 1 prije potpisivanja spornog ugovora donio svu dokumentaciju vezanu za stan, vlasništvo stana, i da je nakon pregleda dokumentacije odvjetnik rekao da je sve u redu,

 

- da iz priložene dokumentacije proizlazi da je i tužiteljica navedena zajedno sa tuženikom ad 1 kao zadrugar i to u Ugovoru o kreditu broj 1885-6-12451 od 26.11.1982.g., Izjavi J. o odobrenju stambenog kredita za kupnju troležajnog stana od 29.09.83.g., Anexu ugovoru o udruživanju sredstava od 2. travnja 1986.g., te ugovoru o udruživanju sredstava za izgradnju stana od 25.09.1985.g.;

 

- da je tuženik ad 2 od strane svog odvjetnika bio upoznat i upozoren da je tužiteljica supruga tuženika ad 1 B. J., te da je tužiteljica član Stambene zadruge Z.

 

Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, zaključak je prvostupanjskog suda da je tuženik ad 2 Z. R., prilikom zaključenja ugovora, te provedbe tog ugovora u zemljišnim knjigama bio nesavjestan, a to s obzirom da je bio upoznat sa obiteljskim prilikama tuženika ad 1, te sa dokumentacijom iz koje je proizlazilo da je tužiteljica supruga tuženika ad 1 i da je ista član Stambene zadruge Z., te stranka Ugovora o udruživanju sredstava.

 

Dakle, kako je u cjelokupnoj dokumentaciji, a posebno u Ugovoru o udruživanju sredstava i izgradnji stana od 25. rujna 1985.g. i njegovom anexu od 02. travnja 1986.g. navedena osim tuženika 1 i tužiteljica kao zadrugar, da je očito da je tuženik pod 2 već prilikom sastavljana spornog ugovora, dakle, prije potpisa ugovora, imao saznanja o tome da je i tužiteljica suvlasnica spornog stana.

 

Što se tiče tuženika ad 1 B. J., po ocjeni prvostupanjskog suda, isti je bio nesavjestan, a to s obzirom da je isti znao da je sporni stan stečen u braku, i da je tužiteljica doprinosila stjecanju spornog stana, na način da je podigla kredit koji je poslužio za kupnju stana, te da je na druge načine, znao da je tužiteljica stranka ugovora o udruživanju sredstava. Dakle, da su tuženik 1 i tuženik 2 bili nesavjesni prilikom zaključenja spornog ugovora.

 

U odnosu na prigovor tuženika 2. da je isti imao povjerenje u zemljišne knjige te da je kao vjerovnik nastupao s povjerenjem u zemljišne knjige, sud prvog stupnja je nadalje smatrao da navedeni prigovor nije osnovan. Naime, nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15 – dalje u tekstu: ZV) i Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 – dalje u tekstu: ZZK) načelo povjerenja bilo je odgođeno do 1.7.2002. a raspolaganje zajedničkom imovinom da je poduzeto ranije.

Osim toga da načelo povjerenja u zemljišne knjige podrazumijeva istinitost podataka sadržanim u zemljišnim knjigama uključujući i zbirke isprava, a ne samo glavne knjige u kojoj su provedeni zemljišno-knjižni upisi.

 

Pri tome je sud posebno cijenio iskaz tuženika 2. u dijelu gdje je naveo da mu je tuženik 1. prije potpisivanja ugovora predao na uvid cjelokupnu dokumentaciju, slijedom čega je tuženik 2. uvidom u Ugovor o udruživanju sredstava radi kupnje stana mogao utvrditi da je i tužiteljica zajedno s tuženikom navedena kao stranka koja je udružila sredstva radi kupnje spornog stana. Sve te okolnosti da upućuju na zaključak da je tuženik 2., unatoč zemljišno-knjižnom stanju imao dovoljno razloga posumnjati da predmetni stan, koji je bio predmet Ugovora o novčanoj pozajmici zaključenog između tuženika 2. i tuženika 1. od 12. 1. 1996. isključivo pripadaju založnom dužniku.

 

Zbog navedenog, stjecanje založnog prava tuženika 2. da nije valjano na ½ spornog stana pa da ono ne proizvodi pravne učinke u tom dijelu te da na temelju takvog prava tuženik 2. nije ovlašten tražiti ni namirenje svoje novčane tražbine osigurane tim pravom na dijelu koji predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice.

 

Nadalje, sud prvog stupnja je odbio i prigovor tuženika 2. kao neosnovan - da tužiteljica barata krivotvorenim Ugovorom o udruživanju sredstava. Naime, da iz rezultata provedenog postupka nedvojbeno proizlazi kako je sud utvrdio da su i tužiteljica i tuženik 2 stranke Ugovora o udruživanju sredstava, a osim toga da nitko od stranaka nije predložio izvođenje dokaza grafološkim vještačenjem spornih potpisa ili slično.

 

Također, utvrđenje je toga suda da Ugovor o novčanoj pozajmici koji je zaključen između tuženika 2 kao zajmodavca i tuženika 1 kao zajmoprimca 12. siječnja 1996. je dijelom ništetan i to u članku 4. gdje su tuženici ugovorili da je, poradi naplate potraživanja zajmodavca iz članka 3. Ugovora, zajmoprimac B. J. suglasan da se, nakon dospjelosti, isto potraživanje može naplatiti neposrednim izvršenjem na ½ dijela stana koji je u vlasništvu tužiteljice.

 

Dakle, budući je suprug tužiteljice raspolagao imovinom koja predstavlja bračnu stečevinu, svakog u 1/2 dijela, a što je u konkretnom slučaju protivno odredbi čl. 283. ZBPO, jer za to nije imao suglasnost tužiteljice, te budući da tužiteljica nije ni naknadno odobrila taj ugovor, predmetni ugovor u čl. 3 i 4 da je ništetan po odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj  53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) kojega je primijeniti u konkretnom slučaju sukladno odredbi članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05)  u dijelu gdje je raspolagano i ½ stana kojeg je vlasnica tužiteljica, jer je protivan prisilnom propisu, tj. odredbi čl. 283. ZBPO-a.

 

Dakle, tužiteljica je dokazala da na ½ spornog stana ima takva prava koja sprječavaju ovrhu na tom dijelu stana, slijedom čega je ocjena toga suda da je ovrha na ½ dijela spornog stana nedopuštena.

 

Slijedom iznijetog, kako je rečeni ugovor ništetan u dijelu kojim je tuženik pod 1/ dao tuženiku pod 2/ ovlaštenje za raspolaganje i ½ dijela spornog stana koji je vlasništvo tužiteljice, a kako tuženik pod 2/ upravo na tim odredbama koje su ništetne temelji svoj zahtjev za ovrhom spornog stana, to je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na ½ dijela spornog stana, te je odlučeno da nije dopuštena ovrha u ovršnom predmetu ovog suda pod posl. br. I 144/97 koja se vodi po prijedlogu tuženika pod 2/ Z. R. i to na ½ dijela spornog stana. Za više zatraženo, u dijelu kojim je tužiteljica zatražila da nije dopuštena ovrha u ovršnom predmetu toga suda pod posl. br. I 144/97 i na preostaloj polovici stana, vlasnik koje je tuženik ad 1/, sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, s obzirom da je tuženik ad 1/, kao vlasnik druge polovice stana, sa tom polovicom mogao raspolagati kako je htio.

 

 

Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja utemeljio na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a.

 

Međutim, žalbenim prigovorima tuženika 2. dovedena je u sumnju zakonitost i pravilnosti pobijane presude, u dijelu u kojem se ista pobija tužbom.

 

Gore navedena činjenična utvrđenja odnosno pravne zaključke prvostupanjskog suda žalbenim prigovorima tuženika 2. dovedene su u sumnju posebice glede savjesnosti, odnosno nesavjesnosti stranaka ove parnice.

 

Utvrđenja prvostupanjskog suda glede činjenice stjecanja prava vlasništva tužiteljice za ½ dijela na spornom stanu u bitnom prihvaća i ovaj žalbeni sud neovisno o činjenici što je u Ugovoru o novčanoj pozajmici sa zasnivanjem hipoteke te Ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana broj 184/83-85 kojeg je 25. rujna 1985. tuženik 1. kao zadrugar zaključio sa ZS P. d. te neovisno o činjenici što u spisu egzistiraju dva takva ugovora u kojem je kao zadrugar naveden tuženi 1. odnosno drugi ugovor, kojeg je u spis predmeta dostavila tužiteljica, iz kojeg bi proizlazilo da su ugovor kao zadrugari potpisali J. B. i. M. Naime, ova činjenica tj. činjenica postojanja dva ugovora te vjerodostojnost ugovora u spisu za sada  nije razjašnjena što je prvostupanjski sud obrazložio činjenicom da nitko od stranaka nije predlagao dokaze na okolnosti autentičnosti ugovora odnosno da to nije tužiteljica učinila.

 

Dakle, neovisno o autentičnosti ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana kojeg je tužiteljica priložila u spis, i po mišljenju ovog žalbenog suda, iz cjelokupnog činjeničnog supstrata jasno proizlazi da je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja braka, da je tužiteljica podizala kredit za kupnju stanu te da je istog isplatila, da je u braku stranaka rođeno dvoje djece pa je sud prvog stupnja pravilno u odnosu na navedeno utvrdio činjenice i valjano primijenio materijalno pravo – odredbe ZPO-a.  Stoga se u tom smislu žalitelj upućuje na navode pobijane presude.

 

Međutim, osnovano žalitelj ističe da sud prvog stupnja nije s dovoljno pozornosti utvrdio činjenice vezane za savjesnost stranaka prilikom zaključivanja spornog ugovora o novčanoj pozajmici kojeg je tuženik 1. sklopio s ovdje tuženikom 2. kao hipotekarnim vjerovnikom.

 

Naime, u ovom predmetu, ključno je utvrditi je li tuženik 2., u dobroj vjeri s tuženikom 1. zaključio sporni ugovor o novčanoj pozajmici sa zasnivanjem hipoteke, s obzirom da je ovaj tuženik svoje isključivo vlasništvo spornog stana temeljio na Ugovoru o udruživanju sredstava za izgradnju stana kojega je 25. 9. 1985. samo ovaj tuženik kao zadrugar zaključio sa SZ P. d. te na Ugovoru o stjecanju prava vlasništva zaključenog između ove zadruge i tuženika 2. 2. ožujka 1988. Ovi ugovori, zajedno sa spornim ugovorom o novčanoj pozajmici priloženi su zbirci isprava Općinskog suda u Splitu pod brojem ZS-946/96 te su isti ovjereni u potpisu.

 

U odnosu na ugovor koji je tužiteljica dostavila u spis uz podnesak od 21. 2. 1997. ne ulazeći u vjerodostojnost istog, uočiti je da na njemu nema ni ovjere potpisa ovlaštene osobe zadruge niti je kao takav pohranjen u zbirci isprava.

 

Međutim, prvostupanjski sud u presudi ističe kako načelo povjerenja u zemljišne knjige obuhvaća i povjerenje u istinitost i potpunost onoga što je u zemljišnoj knjizi upisano pa tako i na isprave položene u zbirci isprava. Nadalje, prvostupanjski sud u presudi zaključuje o prijevarnom postupanju tuženika pri tome smatrajući da je tužiteljica bila u dobroj vjeri odnosno savjesna iako je u ukidnoj odluci ovoga suda Gž x-668/13 od dana 9. 7. 2014. prvostupanjski sud upućen na relevantne činjenice i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz njegove odluke broj U-3-103/2008 od 14. lipnja 2011. (NN 77/11). U odnosu na navedeno, istaknuti je da iz spisa predmeta nedvojbeno proizlazi, a na što žalitelj upire u žalbi, da je za predmetni ugovor o novčanoj pozajmici tužiteljica saznala 1996., dakle, iste godine u kojoj je taj ugovor zaključen i temeljem toga ugovora sporna hipoteka upisana je u zemljišnoj knjizi.

 

Iz isprava priloženih ovom spisu odnosno ovršnom spisu broj I-144/97 i parničnom spisu broj I P-2318/04, neprijeporno proizlazi slijedeće:

 

- Ugovor o novčanoj pozajmici kojom je dana tabularna izjava za uknjižbu hipoteke na predmetnom stanu tuženici su zaključili dana 12. siječnja 1996.;

 

- isti ugovor predan je na uknjižbu zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda dana 21. veljače 2006. (spis ovog suda br.: Zs-946/1996);

 

- rješenje o ovrsi u predmetu br. I-144/97, kojim je određena procjena, prodaja i namirenje tuženika 2 kao ovrhovoditelja na predmetnom stanu donijeto je 11. veljače 1997.;

 

- tužbu u ovom predmetu radi nedopustivosti ovrhe tužiteljica je podnijela 21. lipnja i to samo glede jedne polovine predmetnog stana;

 

- tužbu radi utvrđenja da je ona vlasnica, tužiteljica je podnijela 2004. u predmetu ovog suda br. I P-2318/04 i to samo glede jedne polovine predmetnog stana, koja tužba je pravomoćno odbačena;

 

- tužbeni zahtjev kojim je zatražena nedopustivost ovrhe glede cijelog stana tužiteljica je u ovom postupku postavila podneskom od 14. veljače 2005.

 

Rezimirajući gornje, a respektirajući iskaz same tužiteljice, osnovano po mišljenju ovoga suda tuženik 2 ukazuje da je evidentno da je tužiteljica saznala za sporni ugovor o novčanoj pozajmici još 1996., u vrijeme kada je uknjižena hipoteka u korist tuženika 2 na predmetnom stanu za iznos sporne novčane pozajmice, nakon čega da se  i ona bezuspješno pokušala uknjižiti na taj stan. Štoviše, tada je tužiteljica od svog supruga saznala i za pobude za zaključenje toga ugovora kao i da će njezin suprug "to srediti". Tužiteljica je, po vlastitom kazivanju, o toj pozajmici  telefonom popričala i s tuženikom 2 kao zajmodavcem.

 

U to vrijeme, dakle, tužiteljica ne poduzima ništa u zaštiti svojih prava. Naprotiv, u dosadašnjem tijeku postupka tužiteljica je priložila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana u kojemu ona figurira kao kupac, te druge isprave, te time dokazivala da je ona od dana stjecanja ovog stana od SZ P. d.(1985.) imala jednako valjani titulus za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu kao i njen suprug – tuženik 1., a što su potvrdili i svjedoci – djelatnici ove stambene zadruge.

 

Nadalje, za sada ovaj sud ne može prihvatiti niti utvrđenja prvostupanjskog suda kako se tuženik 2. ne može pozivati na načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige, jer da nije pregledao zbirku isprava.

 

Naime, imovina bračnih drugova smatra se njihovom zajedničkom imovinom po ranije važećem ZBPO-u, dok je po Obiteljskom zakona ta imovina u njihovom suvlasništvu. Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu zajednički (članak 61. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a prema odredbi članka 322. stavak 2. ZOO-05 ostaje valjani posao koji je bio zabranjen samo jednoj strani, a ta se odredba u konkretnom slučaju može primijeniti iz razloga što sklapanje ugovora o novčanoj pozajmici sa zasnivanjem hipoteke nije bilo zabranjeno tuženiku 2. u svojstvu vjerovnika, odnosno treće osobe.

 

Isto tako, valja voditi računa i o odredbama ZZK-a koje jamče povjerenje u istinitost i potpunost stanja u zemljišnoj knjizi.

 

Članak 224. ZZK-a određuje da su izvanknjižni nositelji stvarnih prava dužni u roku od 5 godina pokrenuti postupak upisa u zemljišne knjige, ali to ne predstavlja nikakvu odgodu primjenom načela povjerenja (pouzdanja) u zemljišne knjige, a navedena odredba sama po sebi upućuje samo na zaključak da jeste i ostaje jedino relevantno ono što je upisano u zemljišnoj knjizi; to je samo poziv vlasnicima koji svoje stvarno pravo još nisu upisali da to što prije učine.

 

Konačno, sud prvog stupnja se u obrazloženju pobijane presude izrijekom poziva na stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske iz njegovih ranijih odluka, koja su suprotna Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-3-103/2018 od 14. lipnja 2011.

 

S obzirom na izneseno valjalo je prihvatiti kao osnovanu žalbu tuženika 2, kao i žalbu tuženika 1. jer se ovaj spor može riješiti na jednak način prema objema strankama u ovom postupku tj. isti su jedinstveni suparničari, te presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu ukinuti, sukladno odredbi članka 371. ZPP-a i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje time da će se postupak provesti pred drugim sucem pojedincem toga suda.

 

U nastavku postupka, prvostupanjski će se sud rukovodeći se navodima ovog ukidnog rješenja upotpuniti činjenično stanje izvođenjem dokaza koje stranke eventualno predlože te će potom, uz valjanu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o istaknutom tužbenom zahtjevu tužiteljice.

 

Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti odluku o troškovima postupka (članka 166. stavak 3. ZPP-a).

 

U Splitu 2. svibnja 2019.