Broj: Rev-x 974/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M., OIB ..., iz V. L., kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. K. i M. M. J. u M. L., protiv tuženice Primorsko Goranske županije, OIB: ..., R., koju zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-314/17-2 od 19. travnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-3206/15-32 od 30. siječnja 2017., u sjednici održanoj 7. svibnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-314/17-2 od 19. travnja 2017. i presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-3206/15-32 od 30. siječnja 2017. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

"I. Tužbeni zahtjevi koji glase:

 

1. "Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik dijela nekretnine č.zem. 508 upisane u zk.ul. 1473 k.o. V. L. u površini od 239 m2, što je tuženik dužan priznati te je dužan trpjeti da se temeljem ove pravomoćne presude i njezinog sastavnog dijela - prijavnog lista od 09.05.2016. godine sačinjenog po stalnom sudskom vještaku geodetske struke D. J. i ovjerenog od Područnog ureda za katastar R., Ispostava M. L. provede parcelacija označene nekretnine u katastarskim mapama i operatima na č.zem. 508/1 površine 2679 m2 i č.zem. 508/2 površine 239 m2, te je tuženik dužan trpjeti da se temeljem ove pravomoćne presude i njezinog sastavnog dijela - Prijavnog lista od 09.05.2016. godine sačinjenog po stalnom sudskom vještaku geodetske struke D. J. i ovjerenog od Područnog ureda za katastar R., Ispostava M. L., provede parcelacija č.zem. 508 k.o. V. L. u zemljišnim knjigama i upis prava vlasništva tužitelja na novonastaloj č.zem. 508/2 k.o. V. L. površine 239,00 m2 sve u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, u roku od 15 dana,

 

2. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik dijela nekretnine č.zem. 508 upisane u zk.ul. 1473 k.o. V. L. u površini od 239 m2, koji dio je na Skici lica mjesta - prijedlog diobe stalnog sudskog vještaka geodeta D. J. od 02.03.2016. godine obojen žutom bojom i označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L, što odgovara suvlasničkom dijelu nekretnine od 239/2918 dijela, a što je tuženik dužan priznati, te je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na suvlasničkom dijelu od 239/2918 nekretnine č.zem. 508 upisane u zk.ul. 1473 k.o. V. L., u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, u roku 15 dana

 

3. Utvrđuje se da je tužitelj stekao pravo vlasništva na 239/2918 dijela nekretnine č.zem. 508 upisane u zk.ul. 1473 k.o.V. L., što je tuženik dužan priznati, te je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na označeno suvlasničkom dijelu, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, u roku od 15 dana.

 

4. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik dijela nekretnine č.zem. 508 upisane u zk.ul. 1473 k.o. V. L. u površini od 239,m2, koji dio je na Skici lica mjesta - Prijedlog diobe stalnog sudskog vještaka geodeta D. J. od 02.03.2016. godine obojen žutom bojom i označen slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L, što je tuženik dužan priznati, te je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na označenom dijelu nekretnine, u roku 15 dana po pravomoćnosti ove presude.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u roku od 15 dana." o d b i j a j u  s e.

 

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 13.750,00 kn u roku od 15 dana.

 

Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova postupka sa iznosom od 1.875,00 kn."

 

Drugostupanjskom odlukom odlučeno je:

 

"I. Žalba tužitelja od 13. veljače 2017. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju pod posl. br. P-3206/15-32 od 30. siječnja 2017. u pobijanom dijelu (točka I. pod toč. 1., 2., 3. i 4., te točka II. prvi stavak).

 

II. Dopuna žalbe tužitelja od 22. ožujka 2017. izjavljena protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju pod posl. br. P-3206/15-32 od 30. siječnja 2017. odbacuje se kao nepravodobna."

 

Tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude navodeći da istu podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Tužitelj smatra da je predmetna revizija bitna radi rješenja materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja koja se pojavljuju u ovom predmetu, što je bitno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, te preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbu i tužbeni zahtjev podredno ukine pobijanu presudu te vrati predmet na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju (tzv. izvanredna revizija) protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema stavku 1. istog čl. (redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa se tako primjerice navodi:

 

1)              ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2)              ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3)              ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji koju podnosi temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva dijela čest. zem. 508/2 površine 239 m2 i to onog dijela kako je to označeno u vještvu vještaka geodeta D. J., a kao zamjenu za oduzeto mu zemljište k.č.br. 699 k.o. V. L. površine 650 m2 u svrhu gradnje zaobilaznice u V. L.

 

Sudovi su u postupku koji je prethodio revizijskom utvrdili:

 

- da je predmetna nekretnina bila uknjižena kao općenarodna imovina pod upravom Ministarstva unutrašnjih poslova Narodne Republike Hrvatske u Z.,

 

- da je 24. lipnja 1970. na istoj uknjiženo društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Mali Lošinj,

 

- da je 5. travnja 1982. kao korisnik uknjižena bolnica ... V. L.,

 

- da je 7. veljače 1994. kao vlasnik uknjižen tuženik,

 

- da je posjed tužitelja bio pošten,

 

- da je zaključkom Mjesne zajednice Veli Lošinj od 10. listopada 1978. tužitelju dan na korištenje dio k.č. 508 radi formiranja okućnice,

 

- da je bolnica V. L. dala suglasnost da taj dio nekretnine pripoji tužiteljevim nekretninama,

 

- da je Uvjerenjem Komiteta za privredu Općine Cres Lošinj od 23. ožujka 1984. općina Cres Lošinj izdala tužitelju uvjerenje o uvjetima uređenja prostora, odnosno formiranja njegovih nekretnina č.zgr. 935 i č.zem. 507 i pripajanja dijela zemljišta č.zem. 508 tužiteljevim nekretninama,

 

- da od strane tadašnje Općine Cres Lošinj tužitelju nije izdano rješenje o davanju na korištenje građevinskog zemljišta, niti je doneseno rješenje o oduzimanju zemljišta iz posjeda prijašnjeg vlasnika ili korisnika i davanja na korištenje tužitelju, niti je zaključen ugovor o međunarodnim pravima i obvezama sklopljenim u skladu s uvjetima koji bi bili utvrđeni u rješenju o davanju na korištenje građevinskog zemljišta.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Drugostupanjski sud je zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

 

"Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da s obzirom da na prije navedena utvrđenja tužitelj nije dokazao da je u posjedu predmetne nekretnine, potrebno vrijeme nakon što je ukinuto društveno vlasništvo, odnosno da dosjelošću nije stekao pravo vlasništva, pa je pravilno primijenio i materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev i to kako glavni tako i podredni, eventualni koji su istaknuti, kako tužitelj navodi na različitu sudsku praksu glede stjecanja prava vlasništva presudom na dijelu nekretnine."

 

S obzirom na navedeno stajalište nižestupanjskih sudova, tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

 

"1. Da li je odbijanjem tužbenog zahtjeva zbog nepostojanja valjane isprave za upis prava korištenja tužitelja, kao isključive posljedice greške i propusta na strani pravnog prednika tuženika Općine Cres Lošinj, sud postupio protivno odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu "Trgo protiv Hrvatske" i tužitelja stavio u neravnopravan položaj, budući tužitelj zbog greške u postupanju javnog tijela trpi štetnu posljedicu trajne nemogućnosti uknjižbe svog prava vlasništva?

 

2. Da li je sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 364. st. 6. i čl. 365. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pravo kada je odbio tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva tužitelja isključivo zbog nepostojanja valjane isprave za upis prava korištenja tužitelja u zemljišnim knjigama, iako iz svih ostalih provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj stekao vanknjižno pravo korištenja prijepora?"

 

Kao razloge zbog kojih smatra da bi takva pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelj se pozvao na odluke Europskog suda za ljudska prava "Gashi protiv Hrvatske", "Trgo protiv Hrvatske" i "Radomilja protiv Hrvatske."

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, ovaj sud je ocijenio da su pravna pitanja zbog kojih je revizija podnesena važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev na temelju utvrđenja da je tužitelj tužbu podnio 28. rujna 2004., a cijeneći da je društveno vlasništvo ukinuto 8. listopada 1991., to tužitelj nije dokazao da je pošteni posjednik prijeporne nekretnine 40 godina nakon ukidanja društvenog vlasništva.

 

Sukladno odredbi čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP) samostalan posjednik nepokretne stvari kojeg je posjed zakonit, istinit i pošten stječe pravo vlasništva protekom 10 godina neprekinutog posjeda, a sukladno odredbi st. 3. istog članka posjednik vlasništvo stječe protekom 20 godina neprekinutog posjeda.

 

Odredbom st. 4. čl. 159. ZVDSP-a određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, tada je stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina.

 

Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja, posjed je isitnit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zloupotrebom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed s time da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (čl. 18. ZVDSP-a).

 

Nižestupanjski sudovi su prilikom odlučivanja propustili cijeniti postoje li pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini i prije 8. listopada 1991., odnosno u vremenu nakon što je tužitelj stupio u posjed na predmetnom dijelu k.č. 508 k.o. V. L., a na temelju zaključka Mjesne zajednice Veli Lošinj od 10. listopada 1978.

 

Iz nižestupanjskih odluka također ostaje nejasno je li posjed tužitelja zakonit ili nije, obzirom prvostupanjski sud obrazlaže da nije među strankama sporno da je općina Cres Lošinj 1978. tužitelju dala na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište, a što proizlazi iz zaključka Mjesne zajednice Veli Lošinj od 10. listopada 1978.

 

Iako u obrazloženju presude sud nije naveo propise koji su vrijedili prije 8. listopada 1991., iz presude je jasno da je suđeno u skladu sa zakonodavstvom bivše SFRJ, a posebno s odredbom čl. 29. i 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji su branili stjecanje vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu.

 

U ovom slučaju valja poći od toga da je člankom 3. Zakona o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 od 8. listopada 1991.) stavljen izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Dana 17. studenog 1999., Ustavni sud je ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., "Narodne novine" broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

 

U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, a na koje odluke se pozvao i revident u svojoj reviziji.

 

U tim presudama je zauzeto pravno shvaćanje:

 

"U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

 

Stoga je ovaj sud glede pitanja "Treba li u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kada i prije toga dana tada traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tužitelja?" zauzeo pravno shvaćanje:

 

"Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

 

Kako se iz podataka u spisu dade razabrati da je tužitelj posjedovao sporne nekretnine i prije 8. listopada 1991. sud će u nastavku postupka ispitati i te iznesene okolnosti, provesti druge dokaze koje će stranke eventualno predložiti, te ispitati postoje li i okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su aktima bivših vlasti prešle iz režima vlasništva u režim društvenog vlasništva, te također nedvojbeno utvrditi da li je tužiteljev posjed bio zakonit ili nije.

 

Slijedom navedenog, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nedovoljno i nepotpuno utvrđeno valjalo je presude sudova nižeg stupnja ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje u smislu odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

Zagreb, 7. svibnja 2019.