Broj: Rev-x 580/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. D. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. b. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik B. J., odvjetnik u Z., radi utvrđenja postojanja prava zaloga, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5960/14-2 od 11. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2915/13-52 od 14. ožujka 2014., ispravljena rješenjem poslovni broj P-2915/13-59 od 10. lipnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

              Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem od 10. lipnja 2014. utvrđeno je da založno pravo kojim je osigurano potraživanje tužiteljice iz točke I. izreke presude prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-3403/05 od 29. ožujka 2006. zasnovano rješenjem o osiguranju tražbine tog suda od 18. ožujka 1994. pod poslovnim brojem I-816/94 na nekretnini koja se sastoji od 694,43/16951,76 dijela nekretnine, dio građevine poslovnog i trgovačkog kompleksa P. E. s podzemnom garažom, uključujući komunalne instalacije i priključke unutar zona obuhvata kompleksa P. E., a koja je na pravu građenja izgrađena ispod površina dijela z.k.čest. 3689, 3690 i 3691 upisane u z.k.ul. 8973 k.o. G. Z. te ispod dijela k.č.br. 3690/4 upisane u z.k.ul. 24391 k.o. G. Z., povezano s vlasništvom lokala na etaži -1 u planu bojano crvenom bojom oznake 130, površine 694,43 m2, sve upisano u z.k.ul. 24275 k.o. G. Z., nije prestalo (točka I.).

 

              Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu 462.594,47 kn (točka II.).

 

              Odbijen je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu 139.371,94 kn (točka III.).

 

              Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka IV.).

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika C. b. d.d. kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) izjavio je  tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je predložio da se pobijanu presudu (presude) preinači i odbije tužbeni zahtjev.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila da se reviziju tuženika odbije kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Suprotno revizijskim navodima time što je u izreci prvostupanjske presude na osnovu odluke o ispravljanju pravilno označen poslovni broj sudskog spisa u kojem je osnovano založno pravo, ne može imati značaj relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 338. st. 3. ZPP jer identitet predmeta spora u ničem nije promijenjen.

 

Nadalje, u postupku koji je prethodio reviziji nisu učinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je nižestupanjske presude glede odlučnih razloga u svemu moguće ispitati.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev da založno pravo pobliže opisano u prethodnom dijelu presude kojim je osigurana tražbina iz točke I. izreke prvostupanjske presude poslovni broj P-3403/05 od 29. ožujka 2006. (riječ je o 3,716.585,05 kn kao kunskoj protuvrijednosti 1,000.000,00 DEM), a koje je osnovano sporazumom i rješenjem o osiguranju tražbine od 18. ožujka 1994. kod Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj I-816//94 na nekretnini također pobliže opisanoj u izreci, nije prestalo.

 

Pritom prije svega treba ponoviti da je rješenjem o ispravku prvostupanjske presude poslovni broj P-2915/13-59 od 10. lipnja 2014. ispravljena navedena presuda u izreci tako što je umjesto riječi "I-516/94" naveden kao pravilan poslovni broj spisa "I-816/94".

 

Nalazeći da založno pravo nije prestalo ni na jedan od zakonom propisanih načina, tužbeni zahtjev je prihvaćen, što prihvaća i revizijski sud.

 

Pritom u odnosu na revizijske prigovore da je založno pravo prestalo na temelju obnove (novacije), treba ponoviti navode iz prijašnje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-879/08-2 od 19. rujna 2012. da novčana  tražbina osigurana predmetnim založnim pravom nije prestala time što je uključena u kasnije sklopljeni ugovor o dugoročnom kreditu od 19. prosinca 1994. jer je riječ samo o "reprogramiranju" i proširenju prijašnje djeljive novčane obveze.

 

Zbog toga ne može biti govora o obnovi (novaciji) kao načinu prestanka obveze jer nema namjere noviranja (animus novandi), zatim nije promijenjen identitet pravnog odnosa i predmetne obveze, budući da je u svemu ostala i stara novčana obveza u iznosu 3,716.585,05 kn, u pogledu koje je i zasnovana sporna hipoteka, a sve u smislu odredbi čl. 348. i čl. 349. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 -  dalje: ZOO/91).

 

              Konačno, predmetno založno pravo nije prestalo ni na osnovu zaštite tuđeg povjerenja u smislu čl. 349. mjerodavnog Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04  – dalje: ZV), budući da opterećenu nekretninu nije stekla osoba koja nije znala niti morala znati da pravo zaloga postoji, a kako je to posebice obrazloženo u razlozima prvostupanjske presude, koje je drugostupanjski sud u svojoj presudi prihvatio.

 

              Naime, riječ je pored toga o činjeničnom (subjektivnom) segmentu procesne građe koji se suglasno odredbi čl. 385. ZPP ne može osporavati u revizijskom stupnju postupka.

 

              Zbog toga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

              Na temelju odredbe čl. 155. ZPP valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju kao nepotreban.

 

Zagreb, 8. svibnja 2019.