Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Broj: Gž-1860/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. V. OIB: .. iz P., zastupana po punomoćniku N. I., odvjetniku iz R., protiv tuženika 1. M. – M. d.o.o. L., OIB: ... i 2. I. K. OIB: .. iz L., kao pravni slijednik iza pok. L. K. OIB: .. iz I., tuženici zastupani po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužiteljice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1342/2017 od 28. veljače 2018., u sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2019.
p r e s u d i o j e
Uvaženjem žalbe tužiteljice preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1342/2017 od 28. veljače 2018. u točki 1. podtočke 1., 2. i 3. izreke te u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke 2. izreke i sudi:
uknjiži svoje pravo vlasništva na nekretninama iz točke 1. izreke ove presude.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev sa sadržajem kao u izreci ove presude (podtočke 1., 2. i 3. izreke) dok je točkom 2. izreke prvostupanjske presude naloženo tužiteljici da tuženicima plati parnični trošak od 39.858,75 kn u roku od 15 dana te su tuženici odbijeni s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.
Protiv presude sadržane u točki 1. podtočke 1., 2 i 3. izreke i dosuđujućeg dijela odluke o troškovima postupka iz točke 2. izreke, žalbu podnosi tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13. i 89/14. - dalje ZPP).
Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao i zahtjev za naknadu troškova postupka uključujući i žalbeni trošak, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
U zajedničkom odgovoru na žalbu tuženici osporavaju osnovanost žalbenih navoda s prijedlogom da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana.
Žalba tužiteljice je osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi vlasnicom u izreci odluke označenih nekretnina, koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo tuženika na temelju kupoprodajnih ugovora, pri čemu tužiteljica tvrdi da je iste stekla dosjelošću prije uknjižbe tuženika, odnosno da se putem svojih pravnih prednika koje je naslijedila, gotovo 100 godina nalazi u samostalnom i poštenom posjedu nekretnina koristeći ih kao svoje vlasništvo.
Ispitujući pobijanu presudu, a pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda postupka iz točke 11. citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upire tužiteljica budući da pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, istu je moguće ispitati, te nema proturječnosti niti nedostataka.
U provedenom prvostupanjskom postupku utvrđene su slijedeće činjenice:
- predmetne nekretnine predstavljaju ruševnu staru roditeljsku kuću tužiteljice u mjestu L. iznad L. (gr.č. 578, gr.č. 579 i grč. 580 k.o. L.) sa okolnim nekretninama u tom mjestu, zatim dvije susjedne nekretnine u rubnom naseljenom dijelu L. (k.č. 671 i k.č. 672 k.o. L.) te preostale brojne nekretnine manjih površina (vrtovi, livade, šume i sl.) na raznim lokacijama k.o. L., prikazane u grafičkom dijelu nalaza i mišljenja vještaka mjerničke struke nakon provedenog očevida,
- u povijesnom dijelu zemljišnim knjigama kao vlasnik većine predmetnih nekretnina bio je upisan F. V., djeda tužiteljice, i to temeljem Kupoprodajnih pogodbi iz 1899.g., 1908.g. i 1913.g. (isprave o ovim pravnim poslovima tužiteljica je u izvorniku priložila u spis), kojeg je na temelju dokumenta iz 1919. (oporuka pok. F. V.) naslijedio i upisao se kao vlasnik godine 1931. najstariji sin A. V. (tada kao mljt. A. V.) dok je supruzi ostavitelja M. V. (baki tužiteljice) te svoj preostaloj djeci, među njima i ocu tužiteljice J. V., ostavljeno pravo doživotnog uživanja svih nekretnina,
- A. V. je 1931. odselio u A., gdje je zasnovao obitelj, nikada se više nije vraćao u rodni kraj u L., a nakon njegova odlaska te raseljavanja i odlaska preostale djece u posjedu predmetnih nekretnina ostala je njihova majka M. V. s kojom je ostao živjeti najmlađi sin J. V. i po ženidbi istog, snaha A. V., odnosno roditelji tužiteljice, koji su u kući od nikoga ometani živjeli, dok su ostale nekretnine gospodarski iskorištavali ili ih davali drugim mještanima da ih za svoje potrebe obrađuju,
- pok. M. V. sve svoje nekretnine pa tako i većinu prijepornih (kao vanknjižno vlasništvo) oporukom iz 1958. ostavila je u nasljedstvo svome sinu i snahi J. i A. V., što je potvrđeno rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-298/1963 od 14. listopada 1964., nakon čega su roditelji tužiteljice nastavili na isti način posjedovati predmetne nekretnine živeći u kući sa tužiteljicom koja se u međuvremenu 1951. u istoj rodila te se o udaji odselila u V., a kada je tužiteljičin otac J. V. preminuo 1992., tužiteljica je majku preuzela k sebi na brigu sve do majčine smrti 2003., nastavivši obilaziti nekretnine koje je kao jedina zakonska nasljednica svojih roditelja naslijedila,
- u katastarskim evidencijama i posjedovnom listu navedeni prednici tužiteljice i ona sama bili su upisani kao posjednici predmetnih nekretnina od osnivanja katastra 1952. pa sve do 2011.,
- kada je nakon provedenog ostavinskog postupka iza pok. majke, tužiteljica utvrdila da su predmetne obiteljske nekretnine još uvijek u zemljišnim knjigama upisane ne ime strica A. V. iz A., tužiteljica je 2006. godine pokrenula parnični postupak poslovni broj P-249/2006 radi utvrđenja prava vlasništva predmetnih nekretnina u kojem je u konačnici povukla tužbu zbog utvrđenja da je tuženik odnosno upisani vlasnik A. V. preminuo prije podnošenja tužbe pa ne može biti stranka u postupku niti mu se može postaviti poseban skrbnik, što je utvrđeno rješenjem o povlačenju tužbe od 3. rujna 2007.,
- odmah potom tužiteljica je kao predlagateljica pokrenula izvanparnični postupak poslovni broj R1-80/2007 radi proglašenja nestale osobe A. V. umrlom, u koji postupak se povodom sudskog oglasa i poziva uključio drugotuženik I. K., koji je bio zainteresiran za kupnju nekih od nekretnina na kojima je pok. A. V. bio upisan kao vlasnik (k.č. 671 i k.č. 672 k.o. L.),
- nakon neuspjelog kontakta s tužiteljicom i njezinom odvjetnicom Z. V. vezano za zahtjev oko prodaje predmetnih nekretnina, drugotuženik I. K. je od nasljednika pok. A. V. iz A. pribavio relevantnu dokumentaciju za dokazivanje činjenice smrti (smrtni list o datumu smrti 8. listopada 1982.), radi čega je prijedlog tužiteljice u tom izvanparničnom predmetu pravomoćno odbijen rješenjem od 18. lipnja 2010.,
- u ostavinskom postupku poslovni broj O-68/2010 pokrenutom 9. veljače 2010. iza pok. A. V., drugotuženik I. K. je u svojstvu punomoćnika, na temelju pribavljenih specijalnih punomoći od nasljednika pok. A. V. iz A., dao nasljedničke izjave te je temeljem rješenja o nasljeđivanju od 16. lipnja 2011. kćer pok. A. V. - S. A. V. kao zakonska i oporučna nasljednica naslijedila u cijelosti predmetne nekretnine, tada sve upisane u zk.ul. 491. k.o. L., nakon što joj je suprug K. R. S. kao drugi oporučni nasljednik ustupio svoj nasljedni dio,
- uslijedilo je zaključivanje pravnih poslova s novom vlasnicom nekretnina S. A. V. iz A. kao prodavateljicom tako da je prvotuženik 1. M. M. d.o.o. L. zastupan po direktoru i z.z. I. K. zaključio Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 30. rujna 2011. za dio nekretnina otpisanih u zk.ul. 2133 k.o. L. a L. K. (majka I. K. koja je tijekom postupka preminula pa je isti stupio u njezinu procesnu poziciju), za preostale nekretnine iz zk.ul. 491 k.o L. također je zaključila Kupoprodajni ugovor od 30. rujna 2011.,
- prodavateljicu S. A. V. iz A. je prilikom zaključivanja kupoprodajnih ugovora zastupao punomoćnik I. K. temeljem specijalne punomoći, zastupan po punomoćniku F. M. odvjetniku iz R., a I. K. je ujedno bio i zakonski zastupnik jednog od kupca M. M. d.o.o. te sin drugog kupca L. K.,
- predmetne kupoprodajne ugovore je po prethodno dobivenim podacima i nalogu tuženika sastavio odvjetnik F. M. iz R., koji je inače za tuženike sastavio 20-ak takvih sličnih pravnih poslova kupoprodaje nekretnina na području L. i okolice,
- predmetni kupoprodajni ugovori su predani na uknjižbu 11. listopada 2011. te su nesporno provedeni u zemljišnim knjigama (jedan od predmeta je broj Z-9174/2011) a kupci su uknjiženi vlasnicima,
- tužiteljica je odmah potom 30. studenog 2011. ustala predmetnom tužbom radi utvrđenja prava vlasništva protiv novo uknjiženih vlasnika, ovdje prvotuženika M. M. d.o.o. i pravne prednice drugotuženika L. K., a u drugom parničnom postupku pokrenutom 13. prosinca 2011. uspjela je sa zahtjevom za pružanje posjedovne zaštite u odnosu na ovdje prvotuženika u pogledu nekretnina k.č. 671 i k.č. 672 k.o. L..
Dakle, u postupku je utvrđeno da su tuženici pravo vlasništva predmetnih nekretnina stekli na temelju pravnih poslova - Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 30. rujna 2011. sklopljenih sa zemljišnoknjižnom vlasnicom nekretnina te uknjižbom prava vlasništva u zemljišnim knjigama dana 11. listopada 2011., sve sukladno odredbama članka 115. stavak 1., članka 119. stavak 1. i članka 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14. i 81/15. - pročišćeni tekst - dalje ZV), dok s druge strane tužiteljica tvrdi da je pravo vlasništva nekretnina stekla na temelju zakona - dosjelošću prije nego su navedeni kupoprodajni ugovori realizirani.
S obzirom na takvu pravnu situaciju u kojoj su suprotstavljena dva temelja stjecanja prava vlasništva nekretnina, odnosno stjecanje na temelju zakona (tužiteljica) i stjecanje na temelju pravnog posla (tuženici), činjenična utvrđenja provedenog postupka, sud prvog stupnja je, prema uputi ovog drugostupanjskog suda, prosuđivao kroz primjenu odredbe članka 130. stavak 2. ZV-a koja propisuje da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano u zemljišne knjige. Stoga, prvostupanjski sud uvažava da je tužiteljica trebala prvenstveno dokazati ispunjenost pretpostavki za stjecanje svoga prava vlasništva nekretnina dosjelošću te da je istovremeno trebala obeskrijepiti okolnost što tuženike štiti načelo zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga proklamirano odredbom članka 122. stavak 1. ZV-a u vezi s člankom 123. i člankom 124. ZV-a te odredbom članka 8. stavak 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96., 137/99., 73/00., 114/01., 100/04, 107/07., 152/08., 126/10., 55/13. i 60/13. - dalje u tekstu ZZK).
Na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja, uvažavajući nesporno utvrđenu činjenicu da nitko nikada nije osporavao pravo posjeda tužiteljici ili njenim roditeljima koji su se u pogledu predmetnih nekretnina odnosili kao vlasnici, sud prvog stupnja utvrđuje da su se na strani tužiteljice ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pozivajući se pritom na odredbu paragrafa § 1468. Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koji se primjenjuju temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj: 73/91.) te odredbu članka 28. stavak 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91- dalje ZOVO), sve u vezi s člankom 388. stavak 2. ZV-a. U tom pravcu sud utvrđuje da su roditelji tužiteljice postali zakoniti posjednici u trenutku primitka rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-298/1963 od 14. listopada 1964. iza pok. M. V., jer su imali osnova smatrati se vlasnicima nekretnina iako isto nije bilo upisano u zemljišnoj knjizi, te da su nastavno posjedovanjem nekretnina u potrebnom vremenu (prije nego su neke od nekretnina podruštovljene rješenjem Općine O. od 9. veljače 1984.) stekli pravo vlasništva dosjelošću.
Međutim, prvostupanjski sud nalazi da kada se ovo pravo vlasništva suprotstavi sa stečenim pravom vlasništva po tuženicima tada da pravo tužiteljice nije jače od vlasništva tuženika u odnosu na koje utvrđuje da ih štiti načelo zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga. U tom pravcu prvostupanjski sud uvažava utvrđenu činjenicu da je u izvanparničnom predmetu proglašenja A. V. umrlim poslovni broj R1-80/2007 drugotuženik I. K. u rujnu 2009. osim sudu, ujedno i tužiteljici koja je bila predlagateljica u tom postupku te njezinoj tadašnjoj punomoćnici Z. V. predočio podatke o trenutku smrti i nasljednicima pok. A. V. te da je iskazao interes za kupnju predmetnih nekretnina a da unatoč tome tužiteljica u narednih dvije godine ništa nije poduzela ako je već i smatrala da je ona vlasnica predmetnih nekretnina da se obrati nasljednicima upisanog vlasnika kako bi se mogla legitimirati i u zemljišnoj knjizi kao vlasnik zaštititi svoje vlasništvo. Osim toga, sud smatra da su tužiteljica i njezina punomoćnica imale saznanja da je pokrenut i ostavinski postupak iza pok. A. V., u koji da se tužiteljica nije uključila sa eventualnim zahtjevom da predmetne nekretnine ne predstavljaju ostavinsku imovinu te da je tužiteljica vlasnica istih.
Na temelju toga prvostupanjski sud zaključuje da s obzirom na činjenicu da nakon svih ovih saznanja, posebno saznanja za nasljednike iza pok. A. V. kao osoba sa kojima je mogla riješiti pitanje vlasništva nekretnina, tužiteljica ništa nije poduzela u svezi upisa svog prava vlasništva, tada da tuženici nisu trebali smatrati tužiteljicu vlasnicom nekretnina u trenutku kada su po proteku dvije godine od saznanja i neaktivnosti tužiteljice, tj. 30. rujna 2011. zaključili predmetne ugovore o kupoprodaji nekretnina sa nasljednicom pok. A. V., radi čega da se tuženike ne može utvrditi nepoštenima.
Stoga odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan dok odluku o troškovima postupka donosi primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.
Ovaj sud prihvaća po sudu prvog stupnja utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava vezano za utvrđenje ispunjenosti zakonskih pretpostavki na strani tužiteljice za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću.
Međutim, ne može se prihvatiti kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda o tome da su u vrijeme zaključenja kupoprodajnih ugovora i u vrijeme kada su zahtijevali upis u zemljišne knjige, tuženici bili stjecatelji u dobroj vjeri na način kako to propisuje odredba članka 122. stavak 2. ZV-a i članka 8. stavak 3. ZZK-a.
Stoga je ovaj sud koristeći ovlaštenja iz članka 373.a stavak 1. i 2. ZPP-a, osim činjeničnih utvrđenja provedenog postupka koje je prvostupanjski sud uzeo u obzir, cijenio i druge činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza i isprava a sud prvog stupnja ih je zanemario, prilikom ocjenjivanja dobre vjere tuženika u relevantnim trenucima odnosno jesu li isti postupali u skladu s povjerenjem u zemljišne knjige koje uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava za koje se smatra da istinito i potpuno odražavaju činjenično i pravno stanje zemljišta prema članku 122. stavak 1. ZV-a i člankom 8. stavak 1. i 2. ZZK-a.
Kada se govori o osnovanosti tvrdnji tužiteljice da je predmetne nekretnine stekla dosjelošću putem svojih pravnih prednika koje je naslijedila, u tom pravcu bez sumnje je dokazana ispunjenost pretpostavki zahtijevanih pravnim propisima koji su bili na snazi kroz dugo vrijeme posjedovanja nekretnina (OGZ, ZOVO i ZV), pri čemu ovaj sud smatra da se tužiteljici treba uzeti u obzir i uračunati u vrijeme posjedovanja i ono vrijeme od kada je njezina baka M. V. ušla u samostalan i pošten posjed nekretnina po trajnom odlasku najstarijeg sina A. V. u A. 1931. godine. Treba uzeti u obzir činjenicu da se A. V. nakon odlaska više se nikada nije vratio u rodni kraj, nije se interesirao za predmetne nekretnine koje je nastavnih 30 godina do svoje smrti 1963. nesmetano posjedovala njegova majka M. V. živeći u zajedničkom kućanstvu sa roditeljima tužiteljice J. i A. V., time da nije utvrđeno da bi kroz navedeno vrijeme A. V. pismenim putem ili na neki drugi način komunikacije tome prigovarao ili postavljao majci i bratu kakve vlasničke zahtjeve u pogledu ovih obiteljskih nekretnina sve do svoje smrti 1982. u A., niti je utvrđeno da bi u tom pravcu neke zahtjeve postavljala supruga A. - V. V. prilikom posjeta rodnom kraju. Osim toga, utvrđeno je da je A. V., kao jedan od nasljednika bio uredno pozvan na ostavinsku raspravu iza svoje majke na koju se nije odazvao, uredno je zaprimio rješenje o nasljeđivanju na koje se nije žalio te je isto postalo pravomoćno pa imajući u vidu da je majka ostavila A. V. samo novčani iznos a da je ostavinskim nekretninama, pa tako i onima koje su zemljišnoknjižno upisane na A. V., raspolagala u korist njegova brata i šogorice, činjenica da A. V. na to nije reagirao, svakako je utjecala na savjesnost roditelja tužiteljice kao nasljednika ostavinskih nekretnina pa isti prema stajalištu ovoga suda u takvim okolnostima nisu imali razloga sumnjati da im ne pripada pravo na posjed kojeg su nastavili neometano izvršavati po smrti M. V. 1963. Sva ova utvrđenja upućuju na zaključak o stjecanju vlasništva dosjelošću putem pravnih prednika tužiteljice još za vrijeme važenja pravnih pravila OGZ-a, bez obzira na saznanje o upisu u zemljišnim knjigama, pa je irelevantna činjenica što su neke od predmetnih nekretnina bile u statusu društvenog vlasništva u periodu od 1984. do 1992. jer je vlasništvo stečeno prije toga perioda.
Da bi se prema pravnim pravilima OGZ-a pravo vlasništva nekretnine steklo po osnovi dosjelosti potrebno je uz ispunjenje ostalih nužnih pretpostavki iz pravnog pravila paragrafa § 1460. OGZ-a, koje se tiču sposobnosti stjecatelja i sposobnosti stvari, da onaj koji se poziva na dosjelost predmetnu nekretninu posjeduje kao svoju što znači da ne postoje okolnosti na temelju kojih posjednik zna ili bi mogao znati da stvar koju posjeduje nije njegova prema pravnom pravilu paragrafa § 1463. OGZ-a u vezi s paragrafom § 326. OGZ-a, dakle da je pošteni posjednik i da je takav posjed trajao kroz cijelo vrijeme određeno zakonom a za poštenog posjednika to je vrijeme kontinuiranog posjeda od 20 godina koje su sve pretpostavke u konkretnom slučaju ispunjene i potvrđene iskazima svjedoka. Pritom se poštenje posjednika presumira dok se ne dokaže suprotno prema pravnom pravilu paragrafa § 1477. OGZ-a u vezi s paragrafom § 328. OGZ-a, koja zakonska presumpcija u ovome postupku nije oborena.
Dakle, treba zaključiti da A. V. iz A. u trenutku smrti 1982. nije bio vlasnik predmetnih nekretnina u k.o. L. pa istima nije niti mogao raspolagati oporukom u korist svoje kćerke S. A. V. i njezina supruga iz A. (u prijevodu pismene oporuke iz 1982. koja prileži ostavinskom predmetu, nekretnine u H. se posebno ne navode već stoji generalni navod „sve nekretnine bilo gdje smještene). Činjenica je da je unatoč tome pred hrvatskim sudom (javnom bilježnikom kao povjerenikom) iza pok. A. V. proveden ostavinski postupak u pogledu nekretnina koje se nalaze u Republici Hrvatskoj te je S. A. V. proglašena nasljednicom, temeljem rješenja o nasljeđivanju je upisana kao vlasnica nekretnina te je istim nekretninama nastavno raspolagala u korist tuženika, iako sadržaj prevedene e-mali poruke (list 257 spisa) upućene punomoćniku tužiteljice, ukazuje na sumnju prodavateljice S. A. V. u pravilnost postupka upisa njezina prava vlasništva na nekretnina u Republici Hrvatskoj, gotovo 30 godina nakon smrti oca, koje je inicirano upravo telefonskim kontaktom drugotuženika I. K.
Tuženici tvrde da u relevantnim trenucima zaključivanja kupoprodajnih ugovora (30. rujan 2011.) i njihova podnošenja na uknjižbu (11. listopada 2011.) nisu imali razloga sumnjati da kupljene nekretnine pripadaju prodavateljici S. A. V., odnosno da su bili u dobroj vjeri i savjesni, pouzdajući se u stanje postojeće u zemljišnim knjigama.
Utvrđenje prvostupanjskog suda da su navedene tvrdnje tuženika točne i dokazane, osnovano se dovodi u pitanje žalbom tužiteljice, koja žalba se gotovo u cijelosti svodi na napadanje takvog zaključka suda prvog stupnja a prema stajalištu ovoga suda većom kritičkom analizom i ocjenom provedenih dokaza, dolazi se do suprotnog zaključka.
Odredbom članka 115. stavak 2. ZV-a je propisano da se na temelju pravnog posla ne može steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeru uživa zaštitu. Stjecanje vlasništva na temelju pravnog posla ne utječe na prava trećih koja postoje na toj stvari, osim ako je drukčije određeno zakonom radi zaštite onoga koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ili druge javne evidencije namijenjene spoznaji mjerodavnih podataka.
Naime, u odnosu na poštenog stjecatelja koji nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u valjanost upisa vlasništva provedenog u korist prodavatelja, smatrati će se da je vlasnik nekretnine upravo osoba koja je upisana u zemljišnu knjigu jer ako su ispunjene pretpostavke iz članka 122. i 123. ZV-a pošteni stjecatelj steći će tada na temelju povjerenja u zemljišne knjige vlasništvo nekretnine.
Ovaj sud je imao na umu da pravni poredak Republike Hrvatske nalaže poštivanje načela povjerenja u zemljišne knjige kao temeljnog načela zemljišnoknjižnog prava jer u protivnom dolazi do narušavanja načela pravne sigurnosti i povjerenja u pravni poredak a među stranke ugovornih odnosa unosi pravnu neizvjesnost, nesigurnost i nepovjerenje u pravni promet, što je suprotno načelu vladavine prava.
O dobroj vjeri tuženika kao stjecatelja, u odnosu na prvotuženika kao pravne osobe trebalo je prosuđivati kroz postupanje direktora i z.z. prvotuženika I. K. a kod procjenjivanja dobre vjere pok. L. K. trebalo je voditi računa da je I. K. njezin sin te da je njegova majka očito bila upoznata sa svim postupanjima i saznanjima sina, što potvrđuje dio njezina iskaza da se „u njihovoj familiji sve zna“, a prema navodima svjedoka F. M. ista je aktivno sudjelovala u pravnim pregovorima sina i traženju nekretnina za moguću kupnju.
Iako odredbe članka 122. stavak 3. ZV-a i članka 8. stavak 3. ZZK-a u takvoj situaciji ne nalažu stjecatelju (kupcu) da istražuje izvanknjižno stanje, odnosno nedostatak dobre vjere se ne može predbaciti nikome zbog razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje, prema ocjeni ovog suda utvrđenja provedenog postupka ukazuju da postupanje tuženika i bez da su imali saznanja o stanju na terenu (iako su nastanjeni u području gdje se predmetne nekretnine nalaze, posebno roditeljska kuća tužiteljice), zbog svih saznanja i postupanja koja su prethodila zaključivanju ugovora, imali su više nego dovoljno razloga posumnjati u neusklađenost zemljišnoknjižnog stanja sa stvarnim stanjem.
Treba poći već od prvog kontakta 2009. i posjeta drugotuženika I. K. i njegove majke L. tužiteljici čemu su bili nazočni suprug tužiteljice P. V. i kćerka I. J., saslušani kao svjedoci. Pravilnom ocjenom iskaza svih ovih osoba proizlazi da su se tuženici obratili tužiteljici sa zahtjevom da im proda predmetne nekretnine što potvrđuje i iskaz svjedokinje Z. V. tadašnje punomoćnice tužiteljice koja je potvrdila da se drugotuženik I. K. i njoj dva puta telefonski obratio iskazujući zahtjev za kupovinom nekretnina. Kratkoća trajanja kontakta i atmosfera koja je zaostala nakon što tužiteljica nije pristala na prodaju obiteljskih nekretnina, o kojoj su iskazivale saslušane osobe, također potvrđuju navode tužiteljice o cilju navedene posjete te obeskrjepljuju tvrdnje tuženika da su se samo raspitivali o tome je li tužiteljica ovlaštena u ime A. V. prodavati njegove nekretnine. Osim toga, svjedokinja Z. V. je drugotuženiku dala podatak da je tužiteljica već ranije pokušala utvrditi vlasništvo ovih nekretnina u parničnom postupku poslovni broj P-249/2006. O namjeri tužiteljice drugotuženik I. K. je svakako dobio saznanje u izvanparničnom predmetu poslovni broj R1-80/2007 jer je tužiteljica kao predlagateljica u samom prijedlogu kao i kasnije tijekom postupka sasvim jasno iskazala u čemu se sastoji njezin pravni interes da se A. V. proglasi umrlom osobom budući da je upisan kao vlasnik na nekretninama koje tužiteljica smatra svojim vlasništvom koje nastavno želi urediti u odgovarajućem postupku.
Drugotuženik I. K. se u taj postupak kao treća osoba uključio 2009. (nakon što mu je tužiteljica odbila prodati nekretnine) te je upravo po njemu dostavljena relevantna dokumentacija za utvrđivanje činjenice smrti pok. A. V., radi čega je prijedlog tužiteljice odbijen a nastavno postupanje tuženika prema mišljenju ovoga suda sasvim sigurno govore u prilog tome da su tuženici iz svega željeli izostaviti tužiteljicu, unatoč saznanju da ista polaže prava na predmetne nekretnine.
Na to ukazuju utvrđene činjenice da je drugotuženik od oporučnih nasljednika pok. A. V. iz A. pribavio odgovarajuće punomoći, oporuku ostavitelja i njegov smrtni list, proveo je ostavinski postupak iza istog u Republici Hrvatskoj u kojem je u ime nasljednika dao nasljedničke izjave (nasljedničke izjave ostalih zakonskih nasljednika - sinova A. V. nisu tražene kao niti izjava da li isti priznaju oporuku), doneseno je rješenje o nasljeđivanju koje je dostavljeno samo I. K. kao punomoćniku oporučnih nasljednika te je isto postalo pravomoćno. Nakon što je kćer ostavitelja upisana u zemljišne knjige kao vlasnica, putem posebne punomoći ovlastio je odvjetnika F. M. da istu zastupa u pravnom poslu zaključivanja kupoprodajnih ugovora u pogledu tako naslijeđenih nekretnina u kojima se upravo tuženici javljaju kao kupci, za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 15.000,00 EUR po svakom kupoprodajnom ugovoru (za nekretnine površine oko 10 000 m2) iako je spisu priložena procjena tržišne vrijednosti koja za samo dvije nekretnine k.č. 671 i k.č. 672 k.o. L., kao građevinskog zemljišta za stambenu gradnju, iznosi 183.310,00 EUR (list 47 spisa).
Uvažavajući iskaz svjedoka F. M. koji je kao odvjetnik za tuženike sačinjavao kupoprodajne ugovore te zastupao prodavateljicu, u kojem je objasnio „modus“ postupanja tuženika i potvrdio da se posebno drugotuženik vrlo dobro snalazio u pronalaženju i proučavanju zemljišnoknjižnih i katastarskih podataka, jer se kao poduzetnik bavio kupovinom nekretnina interesantnih za gradnju, tada i činjenica da je drugotuženik I. K. bi upoznat sa upisom tužiteljice kao posjednice kupljenih nekretnina (posjedovni list je priložen ispravama priloženim predmetu broj Z-9174/2011), unatoč općepoznatoj činjenici neusklađenosti zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja, trebalo je biti pokazatelj tuženicima o neskladu knjižnog i stvarnog stanja, tim više što su tuženici prethodno kontaktirali s tužiteljicom kao mogućom vlasnicom.
Sve gore navedene činjenice vezane za vrijeme prije zaključivanja kupoprodajnih ugovora ukazuju na zaključak da tuženici upravo zbog svih tih saznanja od prije (dobivenih u kontaktu s tužiteljicom i njezinom punomoćnicom, odnosno kroz izvanparnični i ostavinski postupak) nisu bili u dobroj vjeri. Ne može se tužiteljici na teret stavljati dvije godine koje prvog stupnja utvrđuje kao ključne za ocjenu da tuženici istu nisu mogli smatrati vlasnicom jer da kroz to vrijeme nije poduzela ništa da riješi vlasničko stanje u kontaktu sa nasljednicima A. V. ili kroz ostavinski postupak iza istog. Ovaj sud smatra vjerodostojnim tvrdnje tužiteljice da je ista čekala da se završi ostavinski postupak u koji, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, kao treća osoba koja nije nasljednik, nije mogla stupiti niti postavljati bilo kakve zahtjeve u pogledu ostavinskih nekretnina. Nastavno je namjera tužiteljice bila rješiti pitanje vlasništva sa rođacima iz Australije, jer je to pokušala i prije kroz parnični i izvanparnični postupak, pa nakon što su je tuženici u tome preduhitrili zaključivanjem kupoprodajnih ugovora, tužiteljica je odmah reagirala predmetnom tužbom.
Radi svega navedenog prema stajalištu ovoga suda tužbeni zahtjev je valjalo u cijelosti prihvatiti kao osnovan.
Budući da je preinačenjem pobijane presude tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, treba joj primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a priznati troškove postupka koji joj pripadaju prema članku 154. stavak 1. ZPP-a i članku 155. stavak 1. ZPP-a uz daljnju primjenu relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarifa). Tužiteljici su priznati troškovi nagrade punomoćniku za sastavljanje tužbe 2.500,00 kn (Tbr. 7. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 26. travnja 2012., 28. lipnja 2012., 16. srpnja 2012., 26. rujna 2012., 18. veljače 2013., 13. rujna 2013., 11. lipnja 2014., 21. lipnja 2017., 20. studeni 2017. i 23. siječnja 2018., za svako ročište po 2.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za sastav četiri podneska od 29. prosinca 2011., 16. srpnja 2012., 30. studenog 2013. i 28. lipnja 2017. za svaki podnesak po 2.500,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), za sastav podnesaka od 28. prosinca 2016. i 2. siječnja 2017. za svaki podnesak po 500,00 kn (Tbr. 8. točka 3. Tarife), za sastav žalbe protiv ukinutog prvostupanjskog rješenja od 25. listopada 2013. iznos od 1.250,00 kn (Tbr. 10. točka 5. Tarife), za sastav žalbe protiv ukinute presude poslovni broj P-747/2011 od 21. srpnja 2014. i žalbe protiv predmetne presude poslovni broj P-1342/2017 od 28. veljače 2018. za svaku žalbu po 3.125,00 kn (Tbr. 10. točka 1. Tarife), sve uvećano za PDV-a u iznosu od 11.500,00 kn (Tbr. 42. Tarife), što na ime zastupanja po punomoćniku daje iznos od 57.500,00 kn.
Tužiteljici je dalje priznat trošak geodetskog vještačenja u iznosu od 4.975,00 tako da sveukupni trošak priznat tužiteljici iznosi 62.475,00 kn dok je preostali dio zahtjeva za naknadu troškova tužiteljice kao neosnovan odbijen.
Slijedom svega obrazloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 373.a stavak 1. i 2. ZPP-a.
Odbijajući dio odluke o troškovima postupka iz točke 2. izreke presude, kao nepobijan ostaje neizmijenjen.
U Rijeci 10. svibnja 2019.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.