Broj: Rev 1981/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Š. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice M. Z. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1778/16-2 od 28. ožujka 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8518/09-47 od 25. svibnja 2016., u sjednici održanoj 15. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 268.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini dosuđeni mjesečni iznos od njegova dospijeća do isplate te je naloženo tuženici nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 53.600,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama (stavak I. izreke); a odbijen je zahtjev tuženice za nadoknadom parničnih troškova (stavak II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba tuženice te je preinačena presuda suda prvog stupnja na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, a tužiteljici je naloženo nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 19.062,50 kn.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu ukine.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati naknadu koju je ostvarila uporabom 68,98 m² stambenog prostora obiteljske stambene zgrade u Z., koja nekretnina je u suvlasničkoj zajednici tužiteljice, tuženice, R. M. i B. M. te B. C.

 

Polazeći od utvrđenja:

 

- da je tužiteljica suvlasnica u 117/160, tuženica u 24/160, B. i R. M. svaki u 8/160, a B. C. u 3/160 dijela nekretnine – obiteljske stambene jednokatne zgrade u Z.,

- da su suvlasnici postigli sporazum o načinu suposjedovanja predmetne nekretnine na način da B. i R. M. koriste stan u prizemlju, tuženica stan na prvom katu i jednu podrumsku prostoriju, dok tužiteljica koristi stan na drugom katu, jednu stambenu prostoriju u prizemlju te jednu tavansku prostoriju,

- da neto korisna površina posebnih dijelova zgrade iznosi 310,17 m², a zajedničkih dijelova zgrade 93,73 m²,

- da neto korisna površina posebnih dijelova nekretnine koje tuženica koristi iznosi 118,06 m² (što bi odgovaralo idealnom dijelu od 60,90/160 dijela nekretnine), a da bi ona prema upisanom suvlasničkom omjeru od 24/160 dijela trebala koristiti tek 49,80 m²,

- da neto korisna površina posebnih dijelova nekretnine koje tužiteljica koristi iznosi 173,77 m², a da bi prema upisanom suvlasničkom omjeru od 117/160 dijelova tužiteljica trebala koristiti 242,75 m²,

- da tuženica, dakle, koristi 68,98 m² više od njezinog pripadajućeg dijela, dok da tužiteljica koristi 68,98 m² manje od njezinog pripadajućeg dijela,

- da tuženica koristi upravo onaj suvlasnički dio koji bi pripadao tužiteljici,

prvostupanjski sud, na temelju odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 115/11 - dalje: ZOO), prihvaća tužbeni zahtjev te nalaže tuženici da tužiteljici za vremenski period od 15. srpnja 2007. pa do 1. lipnja 2015. plati mjesečni iznos od po 3.000,00 kn s osnove korištenja stambenog prostora u površini od 68,98 m² koji pripada tužiteljici i koji bi, da ga tuženica ne koristi, tužiteljica mogla iznajmljivati i ostvarivati korist ubiranjem najamnine.

 

Polazeći od utvrđenja suda prvog stupnja, drugostupanjski sud zaključuje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1120. ZOO kada je tužbeni zahtjev prihvaćen, s obzirom na to da je zahtjev za plaćanje postignute koristi prema člancima 1111. te 1120. ZOO osnovan isključivo onda kada nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje nekretnine iz čije se vrijednosti ostvaruje korist. U konkretnom slučaju tužiteljica, kao suvlasnica, uz zahtjev za isplatu nije postavila i zahtjev za predaju nekretnine u suposjed, pa joj ne pripada pravo niti na naknadu koristi koju je tuženica eventualno ostvarila posjedovanjem sporne stambene površine, u smislu odredbi članaka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP).

 

Uz to, sud drugog stupnja ističe da je još između prednika stranaka postojao sporazum o načinu podjele posjeda predmetne nekretnine, jer su još tadašnji suvlasnici koristili pojedine dijelove stambene zgrade kao etažne cjeline, iako etažiranje nikada nije provedeno, pa sud drugog stupnja zaključuje da su parnične stranke tako stupile u pravnu poziciju svojih prednica i da među njima postoji sporazum o načinu suposjedovanja suvlasničke zajednice.

 

Stoga, imajući u vidu da su obje stranke suvlasnice iste nekretnine, a da suvlasništvo među njima nije podijeljeno, drugostupanjski sud je stajališta da i tužiteljica i tuženica imaju pravo, do uspostave etažnog vlasništva, glede cijele stvari izvršavati sve one ovlasti koje imaju kao suvlasnice.

 

Iz navedenih razloga preinačena je prvostupanjska presuda i u cijelosti odbijen zahtjev tužbe.

 

U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) na koju se ukazuje u reviziji, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, razlozi nisu niti nejasni niti proturječni, a presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta, drugostupanjski je sud iznio iscrpne i neproturječne razloge na kojima temelji svoju presudu, a ovaj sud ne nalazi da postoji proturječnost u sadržaju obrazloženja drugostupanjske presude između onoga što se u razlozima presude navodi i provedenim dokazima, odnosno sadržaju spisa.

 

Naime, neovisno o tome je li i na koji način bio podijeljen posjed između ranijih suvlasnika predmetne stambene zgrade, pa tako i između prednica stranaka, iz sadržaja isprava koje prileže spisu proizlazi da između suvlasnika postoji sporazum o načinu suposjedovanja nekretnine, jer među strankama nema spora da i one same i suvlasnici R. i B. M. koriste određene posebne dijelove zgrade neovisno o tome što etažno vlasništvo nije uspostavljeno. S druge strane, B. C., iako suvlasnik u samo 3/160 dijela, uopće ne koristi predmetnu nekretninu.

 

Stoga, kada postoji takav sporazum (o načinu suposjedovanja), neovisno o tome što neki od suvlasnika posjeduje stvar u većem opsegu od svog suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici ne mogu ostvarivati pravo na naknadu koristi koje su njima eventualno uskraćene takvim posjedovanjem.

 

Odredbom članka 38. stavka 1. ZVDSP propisano je da svaki suvlasnik, ako što drugo nije određeno, smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva. Prema odredbi članka 42. stavka 1. istog Zakona, svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, s time da oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih suvlasničkih ovlasti glede nje.

 

Dakle, sve do uspostave etažnog vlasništva, kada će se sa suvlasničkim dijelom svakog suvlasnika povezati i vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine, svi suvlasnici imaju pravo koristiti cijelu stvar ili prema usmenom ili pisanom sporazumu koristiti pojedine dijelove te iste stvari.

 

Pored činjenice da B. i R. M. koriste 12,68 m² manje od njihovog pripadajućeg dijela, a da B. C., iako bi mu pripadalo 5,82 m² posebnog dijela zgrade, ne koristi nikakav prostor u zgradi (nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. građ. Z. Š. - list 57-78 spisa, te nalaz i mišljenje vještaka mag. ing. aedif. T. M. - list 107-124 spisa), ostaje nejasan revizijski navod da jedino kod tuženice postoji nesrazmjer između površine stambenog prostora koji ona koristi od onog koji bi joj, sukladno suvlasničkom omjeru od 24/160 dijela, pripadao. S tim u vezi ostaje nejasan i zaključak da tuženica koristi baš onu stambenu površinu koja bi pripadala tužiteljici, a ne primjerice suvlasnicima M. i C.

 

Neosnovano tužiteljica ističe da bi pred sudom drugog stupnja bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP, jer taj sud nije, odlučivanjem o žalbi tuženice i donošenjem presude kojom je preinačio presudu suda prvog stupnja na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, prekoračio tužbeni zahtjev.

 

Naime, sud je odbio upravo onaj zahtjev koji je tužiteljica tijekom postupka postavila, pa kad je odlučeno u granicama postavljenog zahtjeva (članak 2. stavak 1. ZPP), onda nije osnovan prigovor revidentice da bi sud drugog stupnja, time što je iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo drugačiji zaključak od onog koji je izveo sud prvog stupnja, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP.

 

Neovisno o utvrđenju da tuženica u predmetnoj stambenoj zgradi koristi 68,98 m² stambenog prostora više od onog koji bi joj pripadao, i ovaj sud prihvaća zaključak drugostupanjskog suda da obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nema mjesta primjeni odredbe članka 1120. ZOO.

 

Naime, prema odredbi članka 1120. ZOO, kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

 

Osim što se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je tuženica korištenjem viška kvadrata uporabila tuđu stvar (jer je ista do uspostave etažnog vlasništva ovlaštena glede cijele nekretnine izvršavati suposjed), osnovano sud drugog stupnja zaključuje da bi u konkretnom slučaju, imajući u vidu da se radi o nekretnini (nepotrošnoj stvari), naknada koristi dolazila u obzir samo i da je prema tuženici postavljen zahtjev za vraćanje te stvari.

 

Iz sadržaja spisa ne proizlazi da je takav zahtjev postavljen, izuzev što se u činjeničnim navodima tužbe ističe da tuženica odbija predati tužiteljici u posjed i na korištenje 64 m² nekretnine u njihovom suvlasništvu.

 

Okolnost što je tuženica u odgovoru na tužbu istaknula da je zahtjev za predaju u posjed (koji u tužbi nije postavljen) i za plaćanje najamnine neosnovan, ne upućuje na zaključak da je prema tuženici postavljen određen zahtjev za predaju (vraćanje) u suposjed spornog dijela nekretnine.

 

Sve i da se odnos stranaka može prosuđivati prema odredbi članka 1120. ZOO, koja upućuje na odredbe ZVDSP-a o pravnom položaju poštenog i nepoštenog posjednika, u situaciji kada je vraćanje/predaja stvari moguća, naknada se koristi koju je posjednik imao za vrijeme svog posjedovanja te stvari prosuđuje upravo prema odredbi članaka 164. i 165. ZVDSP, ali samo u slučaju kada zahtjev za naknadu koristi prati i zahtjev za predaju stvari.

 

Uz sve navedeno, ostaje nejasno kako bi tužiteljica, da tuženica nije koristila spornih 68,98 m², ostvarila korist davanjem u najam upravo tih kvadrata koji ne čine posebni dio nekretnine već su sastavni dio trosobnog stana na prvom katu zgrade koji koristi tuženica. Jednako tako, davanje stvari u najam posao je izvanredne uprave, za koji se traži suglasnost svih suvlasnika (članak 41. stavak 1. ZVDSP), pa tužiteljica tu korist ne bi mogla niti ostvariti bez prethodne suglasnosti svih suvlasnika, uključujući i tuženice.

 

Sporni odnos stranaka moguće je razriješiti razvrgnućem suvlasništva, odnosno uspostavom etažnog vlasništva, a do tada svi suvlasnici imaju pravo na suposjed cijele nekretnine ili nekog njezinog određenog dijela, ako je između njih sporazumno taj posjed podijeljen.

 

Slijedom svega navedenoga, ovaj sud smatra da je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati naknadu koristi koju je ostvarila uporabom 68,98 m² nekretnine u njihovom suvlasništvu, zbog čega je reviziju tužiteljice valjao odbiti na temelju odredbe članka 393. ZPP.

 

Za odluku u ovoj pravnoj stvari neodlučno je pozivanje revidentice na pravno shvaćanje ovog suda izraženo u odlukama Rev-2564/15, Revx-369/11, Rev-81/08 i dr., da se suvlasnik, koji je koristio bez naknade suvlasnički dio kuće drugog suvlasnika, neosnovano obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao platiti te da je to korist koju je on dužan naknaditi suvlasniku koji bi tu najamninu realno mogao ostvarivati da mu nije bio oduzet suposjed kuće.

 

To stoga što je takvo shvaćanje izraženo u konkretnim okolnostima i činjeničnim utvrđenjima svakog pojedinog slučaja (o tome je li suvlasnik koji koristi suvlasnički dio nekretnine drugog suvlasnika u potpunosti ili djelomično isključio tog suvlasnika iz suposjeda, je li suvlasnik koji koristi suvlasnički dio nekretnine drugog suvlasnika pozvan i/ili obvezan predati mu u posjed/suposjed taj dio i sl.).

 

Zagreb, 15. svibnja 2019.