Broj: Gž-1092/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Alena Perhata predsjednika vijeća, Brankice Malnar sutkinje izvjestiteljice i Helene Randić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. O. iz B. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. G., odvjetniku iz B. na M., protiv tuženika  1. M. O. pok. V., 2. T. S. iz S., 3. S. O. pok. G., 4. T. O. pok. G., 5. P. B. ud. M., 6. M. B. ž. J., 7. V. O. iz K., kao nasljednika S. O. pok. V., 8. S. O. ud. M., 9. M. P. ž. P. iz Z., 10. M. O. ž. M., 11. R. O. sina I., 12. J. O. pok. I., 13. T. O. pok. I., 14. M. O. ž. P. iz B., S., 15. K. O. – P. iz Z., 16. I. R., 17. M. O. ud. A. iz B., S., za sebe i kao nasljednica M. O. pok. A., 18. M. O. pok. A. – V. iz B., S., za sebe i kao nasljednik M. O. pok. A., 19. D. O. pok. A. – V. iz B., za sebe i kao nasljednik M. O. pok. A., 20. M. T. ž. M., 21. A. M. A., 22. M. M. A., 23. M. M. A., 24. A. O. ž. M., 25. T. B. ž. I. iz B., S., 26. M. P. pok. M., 27. S. L. ž. A., 28. M. K. ž. N., 29. T. O. ud. J., 30. T. O. pok. M., 31. A. M. ž. J., 32. S. B. V., 33. R. O. pok. M. iz R., 34. Š. K., djevojački Š. O. pok. M., iz S., za sebe i kao nasljednica M. O. pok. J., 35. M. O. pok. M., za sebe i kao nasljednica M. O. pok. J., 36. S. O. pok. M., kao nasljednik A. O. ud. I., 37. K. R. ž. V. iz R., 38. F. O. pok. I. iz S., za sebe i kao nasljednik A. O. ud. I., 39. Z. L. rođ. O. iz Z., 40. J. O. sin M. iz B., S., 41. T. O. pok. M. iz Š., 42. M. O. iz Z., 43. S. M. pok. I. iz Z., i 44. Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Z., tuženici 1., 3., 6.,.8., 10. do 13., 16., 20. do 24., 26.do 32. i 35. do 36., odsutni i nepoznata boravišta, zastupani po privremenoj zastupnici E. P., odvjetnici iz B., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika Republike Hrvatske protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj P-1326/15 od 29. ožujka 2017.,. 15. svibnja 2019.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj P-1326/15 od 29. ožujka 2017. u odnosu na tuženika Republiku Hrvatsku i utvrđenje prava vlasništva tužitelja na suvlasničkom dijelu kat. čest. 1034/1 k.o. R. uknjiženom na ime Republike Hrvatske, kao i rješenje prvostupanjskog suda u dijelu točke II. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva odnosno suvlasništva na nekretninama navedenim u izreci što da su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelj to svoje pravo upiše u zemljišnim knjigama temeljem ove presude nakon njene pravomoćnosti uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tuženika odnosno njihovih pravnih prednika. Rješenjem suda odbačena je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži da su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelj svoje pravo vlasništva na opisanim grafičkim likovima i označenim slovima, parcelacijom odvoji od odgovarajućih katastarskih čestica i formira zasebne katastarske čestice te da se  upiše vlasnikom. Odbijen je i zahtjev tuženika Republike Hrvatske za naknadom troškova parničnog postupka.

 

Protiv dijela presude kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu u odnosu na Republiku Hrvatsku za utvrđenjem prava suvlasništva tužitelja na dijelu kat. čest. 1034/1 k.o. R. te točke II. izreke rješenja, žali se tuženik RH zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, u daljnjem tekstu ZPP).

 

U žalbi tvrdi da tužitelj nije dokazao pošteni posjed u trajanju od 40 godina prije 06. travnja 1941., a nakon tog datuma da nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću. Tvrdi da saslušani svjedoci s obzirom na svoju dob nemaju saznanja o neprekidnom mirnom i savjesnom posjedu tužitelja u tom razdoblju.

 

Predlaže uvaženje žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

Žalba je osnovana.

 

Donoseći presudu u pobijanom dijelu sud prvog stupnja je utvrdio da je dio kat. čest.1034/1 k.o. R., koji je predmetom tužbenog zahtjeva u posjedu tužitelja i prednika dugi niz godina. Prihvaćanjem iskaza saslušanih svjedoka i prihvaćanjem njihovih posrednih saznanja utvrdio je da su tužitelj I. O., njegova majka I. O. i njegov djed po majci M. O. pok. J., koristili to zemljište preko 100 godina, na istome su sagradili kuću, u njoj stanovali, držali koze i imali vrt te da ih nitko nije smetao u posjedu te nekretnine. Sukladno tom utvrđenju zaključio je da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću, u smislu odredbe članka 159. stavak 4. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96:dalje -ZV) koji je stupio na snagu  01. siječnja 1997. jer da je dokazao da je do 01. siječnja 1997 kao pošteni posjednik (osobno te putem prednika) posjedovao sporni dio te nekretnine. Kako je odredbom članak 388. stavak 4. ZV-a /96 bilo propisano da se u rok stjecanja prava vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja prije toga dana uzeo je u obzir njegovo posjedovanje do 01. siječnja 1997. god. (od 1957. god. do 1997.). Nastavno je utvrdio da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. („Narodne novine“ broj 137/99) ukinuta odredba članka 388. stavak 4. ZV-a te da je odredbom članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZV-a („Narodne novine“ broj 114/01), koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. određeno da se na nekretninama koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu u vrijeme dosjelosti ne računa i vrijeme proteklo prije toga dana. Kako je ukinuta odredba bila na snazi i u primjeni sve do ukidanja (u razdoblju od 01. siječnja 1997. do 17. studenog 1999.) i da je i u tom razdoblju tužitelj kao posjednik nekretnina u društvenom vlasništvu mogao stjecati pravo vlasništva dosjelošću te da su do ukidanja te odredbe bile ispunjene pretpostavke za stjecanjem prava vlasništva u pogledu duljine i kvalitete posjeda priznao je pravne učinke odredbe tog članka i na tužitelja obrazlažući da tužitelj ne mora snositi rizik i posljedice neustavne odredbe o čemu da govore i presude Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv RH, Radomilja protiv RH i Jakeljić protiv RH).

 

              U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je kat. čest. 1034/1 k.o. R. uknjižena na RH  kao pašnjaka u površini od 6 436 367,00 m2 te da je u čitavoj površini bila uvrštena u Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištima benkovačkog užeg područja krša za razdoblje od 1982. do 1991. Nije sporno ni da je dio nekretnine koji je predmetom ovog tužbenog zahtjeva ograđen betonskim zidom i žičanom ogradom i da se unutar tog zida nalazi kuća, pomoćni objekti, dvorište i maslinik s oko pedesetak stabala maslina. Sporno je, je li tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću u smislu odredbe članka 159. stavak 4. ZV-a, osobnim posjedom i posjedom prednika u razdoblju do 01. siječnja 1997., kako to utvrđuje sud prvog stupnja.

 

Činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda za sada ne bi opravdavalo zaključak suda prvog stupnja o stjecanju prava vlasništva tužitelja dosjelošću.

 

Prvostupanjski sud prije svega trebao je utvrditi  je li predmetna nekretnina u vrijeme stjecanja bila šuma i šumsko zemljište, na što upućuje činjenice da je bila uvrštena u program gospodarenja šumom i šumskim zemljištem, te da površina čitave kat. čest. (koja obuhvaća i sporni dio) iznosi 6.436 367,00 m2.

 

Ukoliko bi se radilo o  šumskom zemljišta tada tužitelj osobnim posjedom i posjedom prednika nakon prijenosa te nekretnine u društveno vlasništvo ne bi mogao steći pravo vlasništva dosjelošću. Naime, odredbom članka 51. Zakona o šumama („Narodne novine“ 54/83, u daljnjem tekstu ZŠ) kao i kasnijim izmjenama tog zakona je izričito propisano da se na šumama i šumskim zemljištima u društvenom vlasništvu ne može se steći pravo vlasništva dosjelošću.

 

Takvo utvrđenje ne bi se moglo temeljiti ni na sadržaju presuda Europskog suda za ljudska prava na koje se poziva sud prvog stupnja.

 

Presudom ESLJP od 11. lipnja 2009. u predmetu Trgo protiv RH, je zauzet stav da bi se podnositelju zahtjeva za zaštitu ljudskih prava i sloboda u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću računalo i vrijeme posjedovanja u kojemu su te nekretnine prema važećim zakonskim propisima RH bile u društvenom vlasništvu u razdoblju u kojemu se po važećim propisima RH nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu. U toj presudi ESLJP na odluku Ustavnog suda RH gleda kao na ispravak nepoštenih učinaka članka 388. stavka 4. ZV-a 1996. ali taj svoj zaključak temelji na konkretnim činjenicama iz predmeta (da je vlasnik predmetnog zemljišta bio pok. ujak podnositelja zahtjeva, da je zemljište bilo konfiscirano 1949. od socijalističkih vlasti i da je od tada kao vlasnik upisana država, da je majka podnositelja zahtjeva bila u posjedu zemljišta od 1953., kao što je to nastavio biti i podnositelj zahtjeva nakon njezine smrti 16. veljače 1992. i da se podnositelj zahtjeva razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno zbog čega da ne bi trebao s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavan propis).

 

Analizom presude ESLJP-a Trgo protiv RH može se zaključiti da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u tom predmetu odlučno pitanje vremena podnošenja tužbe u kojoj se okolnosti upravo ovaj predmet spora u bitnome razlikuje od predmeta Trgo protiv RH. Naime, tužitelj u predmetu Trgo protiv RH podnio je tužbu u vrijeme važenja odredbe članka 388. stavka 4. ZV-a, dakle između 28. listopada  1996. i 13. prosinca 1999., kada se temeljem te zakonske odredbe moglo stjecati prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu poštenim  posjedovanjem prije 1991., zbog čega je sud u tom predmetu utvrdio da se podnositelj zahtjeva razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno i u bitnome je na tom zaključku, uzimajući u obzir i druge okolnosti (izostanak štete u odnosu na prava trećih osoba) temeljio utvrđenje da taj tužitelj ne smije snositi posljedice greške koju je počinila država donijevši neustavan propis, dok u konkretnom predmetu ta pretpostavka ne bi bila ispunjena.

 

Tužitelj je u ovom predmetu podnio tužbu 2015. kada je na snazi zabrana uračunavanja vremena posjedovanja nekretnine u društvenom vlasništvu u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i u tim okolnostima ovdje tužitelj nije se mogao razumno osloniti na zakonodavstvo koje bi bilo kasnije ukinuto kao neustavno dok bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva protivno važećim propisima omogućava daljnja primjena ukinute neustavne odredbe iz članka 388. stavak 4. ZV-a.

 

Osim toga sud prvog stupnja nije mogao tek pozivom na presudu ESLJP utvrditi da se tužitelju u rok za stjecanje dosjelošću računa i posjedovanje predmetne nekretnine u razdoblju prije 1991. kada je ta nekretnina bila u društvenom vlasništvu, već bi prema testu razmjernosti, a u okviru činjeničnih navoda tužbe eventualno mogao utvrđivati bi li ne priznavanje tog prava predstavljalo povredu prava tužitelja na mirno uživanje vlasništva u smislu članka 1. Protokol br. 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ MU broj 18/97,6/99,14/02,13/03,9/05,1/06 i 2/10: dalje-Konvencija) kojom je određeno da svatko ima pravo na mirno uživanje vlasništva i da se nitko ne smije lišiti vlasništva osim u javnom interesu uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 

Kako za sad ne bi bilo prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja o stjecanju prava vlasništva dosjelošću, posjedovanjem nekretnine od podruštvovljenja pa do 1991. dok prvostupanjski sud nije utvrđivao ni analizirao poštenje posjeda tužitelja i prednika do podruštvovljenja i eventualno ispunjenje pretpostavki za stjecanjem prava vlasništva dosjelošću u tom razdoblju valjalo je ukinuti presudu u pobijanom dijelu i vratiti predmet u tom dijelu sud prvog stupnja na ponovni postupak.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud bi analizom provedenih dokaza odnosno primjenom pravila o teretu dokazivanja trebao utvrditi o kakvom se zemljištu radi te kada je preneseno u društveno vlasništvo, odnosno kada su prednici tužitelja ušli u posjed sporne nekretnine i kojeg njezinog dijela te je li tužitelj osobno te putem prednika poštenim posjedovanjem kroz zakonom propisano vrijeme stekao pravo vlasništva dosjelošću do podruštvovljenja (vodeći računa o s propisima koji su bili u primjeni u vrijeme stjecanja nekretnine).

 

Saslušani svjedoci, kako pravilno tvrdi žalitelj, imaju tek posredna saznanja o posjedu prednika. Osim toga ti svjedoci govore o posjedu kuće te korištenju zemljišta kao vrt (po prednici tužitelja, njegovoj majci) dok bi iz stanja lica mjesta proizlazilo da je izgrađen tek manji rubni dio sporne nekretnine te da su na većoj površini zasađena stabla maslina. Kroz sadržaj tih iskaza nije određeno utvrđeno kada su prednici tužitelja ušli u posjed i kojeg dijela nekretnine, kojim posjedovnim radnjama su ih posjedovali te koju površinu predmetne nekretnine (je li od ulaska u posjed prvih prednika ograđeno zemljište u sadašnjoj površini ili je žičana ograda iz nekog kasnijeg razdoblja i kojeg o kada su sađene masline).

 

U ponovnom postupku prvostupanjski bi sud u okviru dokaznih prijedloga stranaka, odnosno primjenom pravila o teretu dokazivanja (vodeću računa o činjenici da je teret dokaza o trajanju posjeda na tužitelju, a o nepoštenju posjeda na tuženiku) trebao donijeti novu zakonitu odluku sukladno gornjoj uputi.

 

Zbog ukidanja presude u dijelu glavnog zahtjeva ukinuto je i rješenje u dijelu u kojem je odbijen tuženik RH sa zahtjevom za naknadom troškova postupka kako bi sud prvog stupnja u ponovnom postupku (ovisno o osnovanosti tužbenog zahtjeva) odlučio i o osnovanosti zahtjeva RH za naknadom troškova postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

 

Iz tih je razloga, primjenom odredbe članka 371. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

 

Nepobijani dio presude u odnosu na ostale tuženike, osim RH i prava suvlasništva tužitelja na kat. čest. 1034/1 k.o. R. uknjiženog na ime RH, te u točki I. izreke rješenja ostaje neizmijenjeno.

 

U Rijeci 15. svibnja 2019.