Broj: Rev-x 1083/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. W., B. B., zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. M. & L. S. iz R., protiv tuženice A. M. iz P., D., (prije A. S., R.), OIB ..., zastupane po punomoćniku M. L. odvjetniku iz Z., radi predaje u posjed vrijednosnih papira, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž x-26/15-4 od 21. lipnja 2017., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1341/2013-87 od 4. prosinca 2014., u sjednici održanoj 21. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici A. M. da tužitelju S. W. preda vrijednosne papire s oznakom .... s brojevima ... tj. 9 komada po 10 udjela i br. ..., tj. 5 komada po 1 udio, te je naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 128.653,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. prosinca 2014., do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1341/2013-87 od 4. prosinca 2014., u odluci o glavnoj stvari, dok je preinačena odluka o trošku, sadržana u prvostupanjskoj presudi, na način da je naloženo tuženici da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 95.471,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. prosinca 2014. do isplate, po stopi preciznije navedenoj u izreci te presude, sve u roku od 15 dana.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je uložila reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje u tekstu ZPP) zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijanih presuda i odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja, a podredno predlaže ukidanje pobijanih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava navode tuženice te predlaže odbiti njezinu reviziju, a njemu dosuditi troškove sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica preda u posjed vrijednosne papire, koje je kod njega deponirao njegov klijent uz nalog da se ti vrijednosni papiri prebace i knjiže u drugoj banci i to u D. G. u F.

 

U revizijskoj fazi postupka među strankama je ostalo sporno je li tuženica u posjedu predmetnih vrijednosnih papira i je li na njima mogla steći pravo (su)vlasništva, s obzirom da su ukradeni od strane nepoznate osobe za vrijeme dok su poštom prebacivani iz banke u L. do njemačke banke.

 

U odnosu na navedena prijeporna pravna pitanja nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

-              da su predmetni vrijednosti papiri tužitelju predani na čuvanje od strane njegova klijenta R. W., da je od toga klijenta dobio nalog da se vrijednosni papiri prebace i knjiže u drugoj banci (D. G. u F.), a da su isti ukradeni tužitelju tijekom njihovog prebacivanja u navedenu banku,

 

-              da je banka u K. tuženici oduzela te papire i zabranila isplatu u trenutku kada je ona preko svog punomoćnika-brokera M. S. pokušala unovčiti te papire,

 

-              da se kod nadležnog suda u L. vodi postupak radi amortizacije predmetnih vrijednosnih papira, koji postupak je u prekidu dok se ne utvrdi vlasništvo nad tim vrijednosnim papirima,

 

-              da je Državno odvjetništvo u S. (Njemačka) obavijestilo tužitelja, koji je podnio kaznenu prijavu da je obustavilo istražni postupak protiv tuženice zbog nedostatka dokaza jer je u iskazu kod istražnog suca obrazložila da je vrijednosne papire primila kao obeštećenje za pljačku za vrijeme rata i to od osobe D. K. vjerujući da je K. vrijednosne papire stekao na ispravan način,

 

-              da je banka vratila u posjed vrijednosne papire tuženici u siječnju 2000., a nakon što je u odnosu na tuženicu obustavljen istražni postupak kod nadležnog suda u Njemačkoj u S., a da je isplata po tim vrijednosnim papirima blokirana do dovršetka ovog postupka, tj. do utvrđenja vlasnika tih vrijednosnih papira,

 

-              da je tuženica, prvi put saslušana kao stranka u ovom parničnom postupku, tvrdila da je zajedno sa svojim bratom S. M. kupila predmetne vrijednosne papire od nepoznate osobe po imenu D. K., na P. gdje je ona radila u ugostiteljskoj djelatnosti, da su njemu dali svaki iznos od po 50.000 DEM, a da je u svom drugom iskazu navela da su ona i brat svaki dali iznos od po 25.000 DEM,

 

-              da su tuženica i njezin brat S. brokeru M. S. zajedno dali vrijednosne papire, kako bi ih on unovčio u banci u Austriji i ujedno provjerio valjanosti tih papira, ali kada ih je M. S. pokušao unovčiti, od nadležnog tijela u Austriji priopćeno mu je da su vrijednosni papiri ukradeni i da je stavljen zahtjev za blokadu tih papira,

 

-              da je S. M. tvrdio da su on i tuženica kupili vrijednosne papire od D. K., da se ne može sjetiti iznosa kojega su platili K., ali da je on dao više novca nego tuženica, te da su vrijednosni papiri kod njega, da ih je on dobio od banke u K., da ih je pohranio u sefu u banci u Njemačkoj i da je on sada u posjedu vrijednosnih papira, te da ih ne želi predati tužitelju.

 

Slijedom navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da su i tuženica i S. M. suposjednici predmetnih vrijednosnih papira jer ih je tuženica povjerila na čuvanje S. M. koji ih je pohranio u sefu u banci u Njemačkoj, zbog čega tuženica time nije izgubila posjed papira već je i dalje njihov posredni posjednik.

 

U odnosu na pitanje mogućnosti stjecanja prava vlasništva tuženice na predmetnim vrijednosnim papirima koji su ukradeni, nižestupanjski sudovi cijeneći, da je tuženica mijenjala iskaz vezano na način stjecanja predmetnih vrijednosnih papira, a da do kraja ovog postupka sudu nije dostavila nikakav pisani dokaz o tome da je kupila vrijednosne papire i da je dala određenu svotu novca za njih, iako je u postupku tvrdila da je K. sačinio potvrdu o plaćanju, zaključuju da tuženica nije dokazala pretpostavke iz čl. 118. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96) da bi stekla posjed predmetnih vrijednosnih papira naplatnim pravnim poslom, a isto tako da nije bila u dobroj vjeri prilikom stjecanja papira da bi imala razloga vjerovati da se ne radi o ukradenim vrijednosnim papirima.

 

Slijedom naprijed navedenog, nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev tužitelja cijeneći da je tužitelj u postupku dokazao da ima zakoniti pravni temelj za posjedovanje vrijednosnih papira, za razliku od tuženice koja nije dokazala pravni temelj posjedovanja predmetnih papira.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Neosnovano se revidentica poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a tvrdeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je izreka pobijane presude nerazumljiva, da izreka presuda proturječi razlozima presude, da u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, jer izreka presude nije nerazumljiva, niti postoje drugi nedostaci na koje ukazuje tuženica ističući navedenu tvrdnju o bitnoj povredi postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, tim više što, pozivajući se na navedenu bitnu povredu, tuženica nije navela ni jedan konkretni navod prema kojem bi pobijana presuda bila nejasna proturječna i sl.

 

Tuženici nije, kako u reviziji tvrdi, nametnuta nemoguća činidba, s obzirom da iz provedenih dokaza u spisu proizlazi da je tuženica sporne vrijednosne papire imala u neposrednom posjedu u lipnju 1999., kada je iste, zajedno sa svojim bratom, predala brokeru M. S. radi pokušaja naplate, kada su joj oduzeti, te stoga što su predmetni vrijednosni papiri u siječnju 2000. vraćeni upravo tuženici, nakon što je protiv iste obustavljen istražni postupak. Nije odlučno što je ona eventualno navedene vrijednosne papire povjerila na čuvanje svome bratu, a on ih pohranio na čuvanje u banci u Njemačkoj jer time tuženica nije izgubila posjed jer je i dalje ostala u njihovom posjedu, samo kao posredni posjednik. Stoga je ona pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

 

Neosnovano revidentica tvrdi da je tužbom trebao biti obuhvaćen i njezin brat S. M., odnosno da tužitelj nije mogao utužiti samo jednog (su)posjednika iz razloga što je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno su upravo tuženici nadležne vlasti u Njemačkoj oduzeti vrijednosni papiri, da su njoj ti papiri i vraćeni nakon što je protiv nje obustavljena istraga, te da je upravo tuženica svom bratu povjerila na čuvanje predmetne vrijednosne papire. Kako tuženica činom povjeravanja vrijednosnih papira na čuvanje svome bratu nije izgubila posjed vrijednosnih papira ona u svako vrijeme može zahtijevati od svoga brata da joj preda te papire te stoga tužitelj tužbom nije bio u obvezi obuhvatiti i S. M. Osim toga tužitelju, s obzirom na postupak amortizacije predmetnih vrijednosnih papira nije ni nužno da fizički dođe u posjed predmetnih vrijednosnih papira nego da se utvrdi obveza tuženice da tužitelju preda vrijednosne papire jer na temelju takve presude tužitelj može nastaviti postupak u L. vezano za amortizaciju navedenih vrijednosnih papira.

 

Neosnovano se revidentica poziva na prigovor zastare s obzirom da se radi o vlasničkopravnom zahtjevu koji ne zastarijeva.

 

Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju pozivom na odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban.

 

Zagreb, 21. svibnja 2019.