Broj: Rev 2759/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz V., OIB ..., koju zastupa punomoćnik S. Ž., odvjetnik u Ž., protiv I-tuženika P. B. P. r.z.z.o.j. K. b. B. r.G.m.b. H ... B./P., R Austrija, kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Ž. i II-tuženika S. B. iz V., K. OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Ž., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-166/16-3 od 30. kolovoza 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji poslovni broj P-222/15 od 13. studenoga 2015., u sjednici održanoj 22. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice M. B. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Proglašava se da ovrha u predmetu koji se vodi kod Općinskog suda u Županji-sada Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji, pod poslovnim brojem Ovr 409/12- sada Ovr 1488/15, i to na 1/2 dijela nekretnina upisanih u z.k. ul. br. 2908 k.o. C. na k.č. br. 2608/51 pašnjak B. površine 637 m2 i k.č. br. 2608/52 pašnjak B. površine 638 m2 i nekretnina upisanih u z.k. ul. 634 k.o. V. i to k.č. br. 356 kuća, dvorište i oranica u selu površine 2662 m2, nije dopuštena."

Nalaže se tužiteljici da tuženiku P. B. P. r.z.z.o.j. K. b. B. r.G.m.b. H A B. naknadi parnični trošak u iznosu od 11.875,00 kn (slovima; jedanaesttisućaosamstotinasedamdesetpetkuna) u roku 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Odbija se žalba kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Prije svega valja navesti da je na ročištu održanom 22. listopada 2015. (list 26 spisa) sud prvog stupnja utvrdio vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 700.000,00 kuna u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP zbog čega je ovaj sud reviziju tužiteljice razmatrao kao redovnu reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na nekretninama u 1/2 dijela, oznaka pobliže navedenih u izreci presude suda prvog stupnja, za koje tužiteljica tvrdi da predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i II-tuženika.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice, a koja utvrđenja je prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da su tužiteljica i II-tuženik S. B. sklopili brak .... u V.,

 

- da je tuženik S. B. upisan kao vlasnik nekretnine u z. k. ul. 2908 k.o. C. na temelju kupoprodajnog ugovora od Općine C. 13. siječnja 1997. te nekretnine upisane u z. k. ul. 634 k.o. V. na temelju kupoprodajnog ugovora od 29. veljače 1980. (1/2 dijela) i na temelju presude suda prvog stupnja poslovni broj P-305/96 od 20. studenog 1996.,

 

- da je I-tuženik P. B. P. protiv II-tuženika S. B. pokrenuo postupak ovrhe pod brojem Ovr-321/07 i Ovr-1019/08 te je na temelju pravomoćnih rješenja u tim postupcima podnio prijedlog za osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava u predmetu broj Ovr-38/09,

 

- da je na osnovu pravomoćnog rješenja o prisilnom zasnivanju založnog prava isto upisano u zemljišnu knjigu rješenjem broj Z-352/09-2 od 29. siječnja 2009. na nekretninama u k.o. C. i k. o. V. radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 183.905,13 E (protuvrijednost kuna) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 30. studenog 2002., nadalje za iznos od 154.193,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. studenog 2006. do isplate, za iznos od 24.227,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 11. veljače 2007., za iznos od 56.181,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2008. te za iznos od 24.718,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 26. siječnja 2009.,

 

- da je P. B. 26. ožujka 2012. podnio prijedlog za ovrhu radi naplate iznosa od 1.638.608,48 kuna sa zateznom kamatom i naknadom troškova postupka na temelju ovršnih isprava (presude poslovni broj P-374/03-38 od 20. studenog 2006., rješenja poslovni broj Ovr-321/07-5 od 11. lipnja 2007., rješenja poslovni broj Ovr-1019/08-25 od 31. listopada 2008. i rješenja poslovni broj Ovr-38/09-2 od 26. siječnja 2009.), prodajom nekretnina koje su predmet postupka,

 

- da je sukladno prijedlogu sud donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-409/12 od 2. travnja 2012. te je upisana zabilježba ovrhe na nekretninama iz z. k. ul. 2908 k.o. C. i z. k. ul. 634 k.o. V., a rješenje je postalo pravomoćno 20. svibnja 2013.,

 

- da je tužiteljica 20. rujna 2013. podnijela prigovor radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe navodeći da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu,

 

- da je rješenjem broj Ovr-409/12 od 4. listopada 2013. tužiteljica kao treća osoba upućena u parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe u 1/2 dijela predmetnih nekretnina,

 

- da je P. B. kao ovrhovoditelj protiv rješenja o upućivanju u parnicu podnijela žalbu koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-2222/13-2 od 18. svibnja 2015.,

 

- da je tužiteljica je 29. listopada 2013. podnijela tužbu u ovom postupku,

 

- da je nakon podnošenja tužbe u ovom postupku tužiteljica 27. veljače 2014. podnijela tužbu protiv tuženika S. B. radi utvrđenja bračne stečevine na nekretninama koje su predmet ovoga postupka,

 

- da je sud donio presudu poslovni broj P-64/2014 od 27. svibnja 2014. kojom je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica u 1/2 dijela na nekretninama upisanim u z. k. ul. 634 k.o. V. i z. k ul. 2908 k.o. C. te je navedena presuda postala pravomoćna 25. lipnja 2014., ali nije provedena u zemljišnoj knjizi.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su primjenom materijalnog prava iz čl. 122 i čl. 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZV) odbili tužbeni zahtjev utvrđujući da je I-tuženik još od 2007. u ovršnim postupcima pokušao naplatiti svoju tražbinu od II-tuženika S. B. na nekretninama koje su upisane kao njegovo samovlasništvo te da u trenutku podnošenja prijedloga za upis prisilnog založnog prava nije bilo vidljivo da na nekretninama postoje tuđa prava odnosno ograničenja, osim založnih prava drugih vjerovnika te da se ne radi o nekretnini u odnosu na koju je odgođena primjena zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige zbog čega ocjenjuju da je I-tuženik stekao založno pravo u dobroj vjeri te uživa zaštitu povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige.

 

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužiteljice i potvrdio presudu suda prvog stupnja prihvaćajući činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava.

 

Tužiteljica u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da tužiteljica suvlasništvo predmetne nekretnine nije stekla donošenjem presude u postupku utvrđivanja bračne stečevine već je njezino suvlasništvo stečeno tijekom bračne zajednice sa II-tuženikom, tako da presuda kojom se utvrđuje njeno suvlasničko pravo ima deklaratorno značenje. Stoga da se ne može primijeniti odredba čl. 79. Ovršnog zakona kojom je propisano da ovrhovoditelj stječe pravo svoju tražbinu namiriti iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekle vlasništvo te nekretnine jer je tužiteljica temeljem zakona bila suvlasnica predmetne nekretnine i prije donošenja rješenja o ovrsi odnosno zasnivanja založnog prava.

 

Protivno navodima tužiteljice pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

Prema odredbi čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZV) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona s time da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (čl. 130. st. 2. ZV-a), a sukladno čl. 122. st. 3. ZV, nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

Nadalje, prema čl. 61. st. 2. ZV, iznimno, od st. 1. tog čl., a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, s tim da se odredbe st. 2. tog čl. na odgovarajući način primjenjuju na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari (u ovom slučaju založnog prava temeljem rješenja o ovrsi).

 

Polazeći od činjenice da su sporne nekretnine na kojima se traži utvrđenje nedopuštenosti ovrhe u 1/2 dijela sve do podnošenja tužbe bile uknjižene na II-tuženika, da je I-tuženik još od 2007. u ovršnim postupcima pokušavao naplatiti svoju tražbinu od II-tuženika na nekretninama koje su upisane kao njegovo samovlasništvo, da u trenutku podnošenja prijedloga za upis prisilnog založnog prava iz zemljišnoknjižnog izvatka nije bilo vidljivo da na nekretninama postoje tuđa prava odnosno ograničenja osim založnih prava drugih vjerovnika, kao i da je prisilno založno pravo I-tuženika upisano na temelju pravomoćnog rješenja u postupku osiguranja (29. siječnja 2009.) te da tužiteljica sve do podnošenja tužbe radi utvrđenja bračne stečevine (27. veljače 2014.) nije reagirala, niti poduzela niti jednu od mogućih radnji u zaštiti svog izvanknjižnog stvarnog prava (zahtijevala upis svog izvanknjižnog prava, pokrenula parnični postupak radi utvrđenja bračne stečevine, zahtijevala zabilježbu spora), već je tijekom ovog postupka iznosila tvrdnje da joj suprug nije ništa govorio o eventualnim zaduženjima jer je „ona to njemu sve prepustila“, pravilno su, i prema ocjeni ovog suda nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužiteljice radi proglašenje ovrhe nedopuštenom na 1/2 dijela nekretnina, oznaka pobliže navedenih u izreci presude suda prvog stupnja, ocjenjujući da je I-tuženik stekao založno pravo u dobroj vjeri te uživa zaštitu povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige.

 

Stoga se navodi tužiteljice kojima ukazuje da je pravo suvlasništva na nekretninama, na kojima traži proglašenje ovrhe nedopuštenom u 1/2 dijela, stekla za vrijeme trajanja bračne zajednice sa II-tuženikom zbog čega presuda kojom se utvrđuje pravo suvlasništva na nekretninama koje predstavljaju bračnu stečevinu ima samo deklaratorno značenje, ukazuju neosnovanima u situaciji kada se tužiteljica vlastitim propustima izložila riziku da netko treći u međuvremenu pozivajući se na načelo povjerenja u zemljišne knjige, stekne stvarna prava i na njezinom suvlasničkom dijelu predmetnih nekretnina. To iz razloga jer se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (čl. 130. st. 2. ZV-a). U takvoj situaciji pozivanje revidentice na odluku ovog suda poslovni broj Rev-917/04-2 od 27. listopada 2014. ne može istu dovesti u povoljniju pravnu situaciji jer u navedenoj odluci nije riječ o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

 

Kako su nižestupanjski sudovi odbijanjem tužbenog zahtjeva za izuzimanjem ½ dijela predmetnih nekretnina iz ovrhe pravilno primijenili materijalno pravo, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 22. svibnja 2019.