Broj: Rev 1959/2013-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. K. iz M., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. B.-K. i A. A. iz M. L., protiv tuženika Grada Cresa, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-639/12-2 od 16. siječnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj P-23/2011 od 22. prosinca 2011., u sjednici održanoj 30. svibnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj L. K. iz M., ..., OIB: ..., kao pravni slijednik iz svoje majke K. G. i svojeg djeda D. M.,  temeljem zakona stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao č. zem. 2164/2, upisanu u z.k. ul. 1593 k.o. M., te je tuženi dužan trpjeti da se navedene čestice s imena tuženika u zemljišnoj knjizi prenese na ime tužitelja, u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude."

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 13 222,50 kuna, u roku od 15 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Uvaženjem žalbe tuženika p r e i n a č u j e   s e presuda Općinskog suda u Malom Lošinju posl. br. P-23/2011 od 22. prosinca 2011. god. te sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj kao pravni slijednik svoje majke G. K. svog djeda D. M. temeljem zakona stekao pravo vlasništva na nekretnini kat. čest. br. 2164/2 upisanoj u z.k.ul. br. 1593 k.o. M. te da je tuženik dužan trpjeti uknjižbu tog prava u zemljišnim knjigama u korist tužitelja kao i njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 13.222,50 kn."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno podredno preinačiti drugostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti te naloži tuženiku plaćanje parničnih troškova. Tužitelj je popisao trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno  navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji kao takovi ne proturječe sadržaju spisa. Činjenica da je drugostupanjski sud u obrazloženju naveo da je pravnom predniku tužitelja D. M. ukinut kolonijalni odnos i da mu je dodijeljen dio kat. čest. 2146/2 i 2164/3 u površini od 27a i 70 m² što ukupno iznosi 340 m², dakle tek 2,9% površine tih nekretnina, umjesto pravilno 2770 m², što iznosi 23,83% površine tih nekretnina, ne čini pobijanu presudu nerazumljivom i nezakonitom, već se radi o pogrešci u računanju u smislu odredbe čl. 342. ZPP, koju je moguće ispraviti u svako doba.

 

Na navode revizije da je prvostupanjski sud usvojio drugopostavljeni tužbeni zahtjev, a da o "prvopostavljenom" tužbenom zahtjevu odlučivao, valja odgovoriti da u situaciji kada tužitelj nakon što je sud prvog stupnja propustio odlučiti "o prvopostavljenom tužbenom zahtjevu", a tužitelj nije postupio u skladu s odredbom čl. 339. st. 1. ZPP u smislu stavka 2. navedene zakonske odredbe smatra se da je tužba u tom dijelu povučena. Prema tome, taj revizijski prigovor nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

Neosnovano tužitelj ističe i revizijski razlog iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer iz obrazloženja jasno proizlazi da je drugostupanjski sud donoseći pobijanu presudu imao na umu paragraf 1460. i 1463. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) te da je pritom ukazao i na odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: ZOVO) imajući na umu odredbe čl. 28. i 72. ZOVO, kao i odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP) i to čl. 159. i 18. ZVDSP, iz kojih odredbi proizlazi da se vlasništvo moglo steći dosjelošću ukoliko je posjednik tog zemljišta bio bar pošteni posjednik. Kako iz Odluke Kotarske agrarne komisije L.-C. od 27. travnja 1948. (list 4 spisa) proizlazi da je pravnom predniku tužitelja ukinut kolonijalni odnos kada mu je dodijeljen u vlasništvo samo manji dio predmetne čestice (dio k.č.br. 2164/2 i k.č.br. 2164/3 u površini 27a i 70 m²) shvaćanje je drugostupanjskog suda da posjed tužiteljevih prednika (djeda i majke) ne predstavlja pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću budući su oni kao i tužitelj upravo obzirom na navedenu Odluku dostavljenu uz tužbu znali da im ne pripada u vlasništvo cjelokupna nekretnina, zbog čega se ne mogu smatrati poštenim pojedincima. Stoga, a jer tužitelj nije dokazao koji dio sporne čestice je predmetnom Odlukom dodijeljen njegovom pravnom predniku, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 221.a ZPP drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tuženika i na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio.

 

Odluku suda drugog stupnja prihvaća i ovaj sud.

 

U konkretnom slučaju za razrješenje odnosa između stranaka ima se primijeniti mjerodavno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka tih odnosa, dakle pravna pravila OGZ koja se primjenjuju na temelju čl. 4. Zakona o nevažnosti propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list FNRJ", broj 86/1946).

 

Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti zahtijevao se zakonit, pošten i istinit posjed, time da ovaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od trideset ili četrdeset godina nije dužan dokazivati zakonski način stjecanja. Odredba identičnog sadržaja nalazi se i u čl. 28. ZOVO i u čl. 159. ZVDSP.

 

Dakle, u skladu s navedenim pravnim pravilom (paragraf 1460.) pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću uvijek je bio pošten (istovjetan) posjed, a posjed je pošten odnosno savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Poštenje (savjesnost) posjeda se pretpostavlja. (tako i ovaj sud u Rev-x 294/15-2 od 31. ožujka 2015.)

 

Budući iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da prednici tužitelja, pa niti tužitelj nisu bili pošteni (savjesni) posjednici predmetne čestice u cijelosti već samo manjeg dijela iste, a tužitelj je propustio dokazati koji dio sporne katastarske čestice je dodijeljen njegovom pravnom predniku (jer bi jedino u odnosu na taj dio nekretnine bili ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanjem pravo vlasništva dosjelošću) to je pravilno drugostupanjski sud koristeći procesna ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i čl. 221.a ZPP) tužbeni zahtjev odbio.

 

U odnosu na činjenične navode koje tužitelj iznosi u reviziji osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, upuštajući se u ocjenu utvrđenih činjenica i stvarajući drugačiji zaključak od zaključka drugostupanjskog suda, treba odgovoriti da iste nije moguće uzeti u razmatranje, niti se upuštati u ocjenjivanje njihove osnovanosti. Naime, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopustio podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 30. svibnja 2019.