Broj: Revt 478/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o. u likvidaciji, OIB: ..., iz S., ranije V. d.o.o. S., kojeg zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika K. p. d.o.o. u stečaju, OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika S. M., OIB: ..., iz Č., kojeg zastupaju punomoćnici J. V. i P. V., odvjetnici u Č., radi priznanja izlučnog prava, podredno radi naknade za izlučno pravo u iznosu od 903.385,50 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7580/13-3 od 22. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-529/12-32 od 1. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 4. lipnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji je traženo da tuženik priznao tužitelju izlučno pravo na stanu koji se nalazi u stambeno poslovnoj zgradi sagrađenoj na čkbr. 1134/26/1/4 upisanoj u zk. ul. br. 6933 k.o. Č., a koji je u planu posebnih dijelova zgrade, siječanj 2012. označen kao stan ..., II. kat, ukupne površine 92,13 m² ili 472/10000 dijelova vrijednosti 4,72%, koji se nalazi na etaži ..., kbr. ..., po planu posebnih dijelova, siječanj 2012., koji je izradilo društvo „M. I.“ d.o.o. Č., ..., označen u grafičkom prikazu svjetlozelenom bojom i oznakom stan „...“ koji stan se sastoji od predprostora, WC-a, kupaonice, hodnika, kuhinje, dnevnog boravka i blagovaonice, sobe 1, sobe 2, loggie, spremišta, ukupne površine 2,36 m² ili 6/10000 dijela vrijednosti, koji se nalazi na etaži 5 kbr. 13, po tlocrtu suteren stambeno poslovne zgrade u grafičkom prikazu označeno narančastim kosim crtama i oznakom spremište „...“, kao i idealni dio zajedničkih dijelova i uređaja zgrade te pripadajućeg zemljišta upisanog u zk. ul. br. 6933 k.o. Č., razmjeran korisnoj vrijednosti kupljenih posebnih dijelova zgrade prema korisnoj vrijednosti svih ostalih stanova i prostorija cijele nekretnine kojoj ti zajednički dijelovi služe, sukladno čl. 68. i 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96 i dr.) (toč. I.). Odbijen je i zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 903.385,50 kn sa zateznom kamatom po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude od 30. lipnja 2011. do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 30.600,00 kn (toč. II.). Tužitelj je obvezan tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 19.575,00 kn (toč. III.). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.000,00 kn (toč. IV.). Tužitelj je isto tako obvezan umješaču naknaditi troškove postupka u iznosu od 8.142,60 kn (toč. V.), dok je za iznos od 355,47 kn zahtjev umješača za naknadu troškova postupka odbijen (toč. VI.).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima pod toč. I., II., III. i V. izreke prvostupanjske presude.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) i to zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju umješač poriče sve navode tužitelja i predlaže da se revizija odbaci, odnosno odbije. Kod toga, iako umješač ističe da traži naknadu troškova odgovora na reviziju, u samom podnesku nije određeno zatražen trošak postupka, pa u tom dijelu o tom zahtjevu revizijski sud nije niti odlučivao.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutih bitnih povreda odredaba parničnog postupku revizijski sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP.

 

Naime, u reviziji tužitelj uopće ne navodi u čemu bi se sastojala bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, odnosno na koji način su nižestupanjski sudovi onemogućili tužitelju raspravljanje pred sudom. Isto tako, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Tužitelj ustraje kod tvrdnje da je s tuženikom sklopio ugovor o kupnji nekretnine, iako taj ugovor nije sklopljen u pisanom obliku, te da je tužitelj u cijelosti ispunio svoje obveze, tj. da je kupoprodajna cijena plaćena kompenzacijom. Iz toga tužitelj izvodi zaključak da je isti imao valjanu pravnu osnovu za priznanje izlučnog prava na predmetnom stanu.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na spornim posebnim dijelovima, jer u konkretnom slučaju nije došlo do upisa u zemljišnu knjigu. Prema odredbi čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZVDSP) vlasništvo na nekretnini na temelju pravnog posla stječe se uknjižbom u zemljišne knjige na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja. Dakle, čak ako i postoji valjani ugovor o prodaji nekretnine, nije došlo do stjecanja prava vlasništva, a time niti izlučnog prava, ako nije došlo do upisa u zemljišnu knjigu, a što se u konkretnom slučaju nije dogodilo.

 

Isto tako u postupku je utvrđeno da je umješač stekao pravo vlasništva na spornim posebnim dijelovima na temelju nasljeđivanja, time da je prednica umješača sporne nekretnine kupila od društva E.-I. d.o.o. Umješač je u ovršnom postupku stupio u posjed spornih nekretnina u postupku koji je pokrenuo protiv sina i snahe direktora tužitelja I. i V. Š. Stoga su neosnovani navodi tužitelja kojima dokazuje da tužitelj ima valjanu pravnu osnovu za priznanje izlučnog prava, odnosno da bi ugovor o prodaji sklopljen u usmenom obliku konvalidirao.

 

Naime, drugostupanjski sud pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju ne radi o kompenzacija kao načinu prestanka obveze. Pretpostavke kompenzacije odnosno građanskopravnog prijeboja su postojanje uzajamnih tražbina koje su istorodne, koje su dospjele, utužive i podobne za prijeboj, kao i da je dana izjava o prijeboju, a što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Kako nisu ispunjene pretpostavke za prijeboj, to nije niti moglo doći do konvalidacije ugovora o prodaji spornih nekretnina, na što tužitelj ukazuje u reviziji.

 

Tvrdnje revidenta kojima se ukazuje da je prvostupanjski sud trebao saslušati svjedoka ing. Jakšića mogu ukazivati na eventualno pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

Obzirom na tako utvrđene činjenice pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nema izlučno pravo, niti valjanu pravnu osnovu za priznanje izlučnog prava, pa je slijedom toga pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelj za priznanje izlučnog prava, kao i zahtjev za naknadu za izlučno pravo odbijen.

 

Stoga je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

O zahtjevu umješača za naknadu troškova odgovora na reviziju ovaj sud nije odlučivao, budući da umješač nije postavio određeni zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Zagreb, 4. lipnja 2019.