Broj: Gž-310/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B., OIB:… iz K., P., zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. M., OIB… i M. M., OIB: … oba iz K., P., zastupanih po punomoćnici L. R., odvjetnici u B. na M., radi utvrđenja ništetnosti, nevaljanosti upisa i brisanja zemljišnoknjižnog upisa, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru broj P-2048/2016-18 od 30. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika i potvrđuje u cijelosti presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru broj P-2048/2016-18 od 30. listopada 2018.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ugovor o darovanju sklopljen između D. M. i M. M. 15. studenog 2011. i ovjeren od javnog bilježnika D. K. pod brojem OV-10624/11 ništetan. Toč. II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je uknjižba prava vlasništva na kat. čest. 2755/130 upisane u z.k.ul. 1964 k.o. P. na temelju navedenog ugovora o darovanju pravo nevaljana, kao i zahtjev za brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi navedenog ugovora o darovanju i zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na kat. čest. 2755/130 upisane u z.k.ul. 1964 k.o. P. kakvo je bilo prije provedbe ugovora o darovanju od 15. studenog 2011. Toč. III. presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

Navedenu presudu pod toč. I. i III. izreke, pravodobno izjavljenom žalbom, pobijaju tuženici iz zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovome sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Navedenu presudu pod toč. II. i III. izreke, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ovome sudu preinačiti presudu u pobijanom dijelu, usvojiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na naknadu troškova postupka.

 

Tužitelj i tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu.

 

Žalba tužitelja i žalba tuženika nisu osnovane.

 

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o darovanju sklopljenog između tuženika D. i M. M. 15. studenog 2011., zahtjev za utvrđenje pravne nevaljanosti uknjižbe prava vlasništva na kat. čest. 2755/130 upisane u z.k.ul. 1964 k.o. P. na temelju navedenog ugovora i zahtjev za brisanje uknjižbe prava vlasništva na temelju navedenog ugovora o darovanju i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije njegove provedbe.

 

Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja o kojem je odlučio toč. I. izreke i neosnovanosti zahtjeva o kojem je odlučio toč. II. izreke, prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

-          da je 19. srpnja 1999. između tužitelja V. B. i tuženika M. M. sklopljen ugovor o zamjeni nekretnina kojim je tužitelj ustupio tuženiku M. M. dio svoje čest. zem. 2755/27 od 60 m2 za pristupni put, a M. M. je dao u vlasništvo tužitelju čest. zem. 2755/130 u površini od 69 m2;

 

-          da je između tuženika M. i D. M. 15. studenog 2011. sklopljen ugovor o darovanju kojim je M. M. (otac) darovao D. M. (sinu) čest. 2755/130 od 69 m2 i da je D. M. ishodio za tu nekretninu presudu zbog ogluhe pozivajući se na navedeni ugovor o darovanju u predmetu broj P-7/2012;

 

-          da iz predmeta broj P-993/11 proizlazi da je po tužbi tužitelja protiv tuženika M. M. donesena presuda zbog izostanka u odnosu na čest. 2755/130 koja je postala pravomoćna 27. travnja 2009. i da je protutužbeni zahtjev M. M. protiv tužitelja radi raskida ugovora o zamjeni nekretnina od 19. srpnja 1999. odbijen pravomoćnom sudskom odlukom Županijskog suda u Zadru broj Gž-806/2012-2 od 6. rujna 2013.;

 

-          da je na čest. zem. 2755/130 u z.k.ul. 1964 k.o. P. upisan tuženik D. M. na temelju ugovora o darovanju od 15. studenog 2011. i naknadno temeljem pravomoćne presude broj P-7/2012, a da su prije njega bili upisani suvlasnici M. P. u 1/8 dijela, D. M. u 3/8 + 4/16 dijela i M. M. u 4/16 dijela;

 

-          da u ugovoru o darovanju od 15. studenog 2011. nije navedeno da M. M. predaje u posjed D. M. predmetnu nekretninu, da je tužitelj evidentiran u katastru kao posjednik nekretnine od 2000., da je najkasnije te godine ogradio predmetnu nekretninu na način da je podigao zid tako da nekretnina zajedno s okućnicom i njegovom kućom čini jedinstveni kompleks, da je na predmetnom dijelu posadio agrume što proizlazi iz iskaza svjedoka M. I. i S. B., a da su iskazi samih tuženika u pogledu predaje u posjed nekretnine proturječni jer tuženik D. M. navodi da ga je otac odmah po sklapanju ugovora  uveo u posjed  dok M. M. navodi da ga u posjed nije uvodio već mu je samo pokazao darovanu nekretninu kada je D. M. primio tužbu tužitelja.

 

Na temelju navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da se prilikom sklapanja ugovora o darovanju od 15. studenog 2011. radilo o darovanju nekretnine bez prave predaje u posjed a da ugovor nije sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave kako to nalaže čl. 482. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.: 35/05., 41/08., 125/11., u daljnjem tekstu: ZOO) i čl. 53. st. 1. toč. 2. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/93., 29/94., 162/98., 16/07., 75/09.) temeljem čega zaključuje da je ugovor o darovanju od 15. studenog 2011. ništetan u smislu čl. 322. st. 1. ZOO-a jer je protivan prisilnim propisima, pri čemu se poziva i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev-722/2012. Ujedno navodi da su tuženici ugovor o darovanju sklopili nakon što je tužitelj u odnosu na tuženika M. M. pravo vlasništva stekao na temelju pravomoćne sudske odluke i nakon što je bio u tijeku postupak za raskid ugovora o zamjeni nekretnine, te da je ugovor sklopljen da bi se tužitelja onemogućilo u provođenju pravomoćne sudske odluke što ukazuje da je sklopljen uz nedopuštenu pobudu te protivno moralu i načelu savjesnosti i poštenja te da bi i po toj osnovi bio ništetan, radi čega je toč. I. izreke ugovor o darovanju utvrdio ništetnim. Nadalje utvrđuje da tužitelj nikada nije bio uknjižen kao vlasnik čest. zem. 2755/130 u z.k.ul. 1964 k.o. P., što znači da nije bio nositelj knjižnog prava pa nije ovlašten zahtijevati brisanje uknjižbe i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora o darovanju jer tu ovlast ima samo nositelj knjižnog prava kojemu je nevaljanim ili neistinitim upisom povrijeđeno knjižno pravo u smislu čl. 129. st.1. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br.: 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13., u daljnjem tekstu: ZZK), a da niti kod brisovne tužbe nositelj knjižnog prava nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje nevaljanosti uknjižbe jer kondemnatorni dio zahtjeva iz brisovne tužbe obuhvaća i deklaraciju (utvrđenje nevaljanosti uknjižbe), pri čemu se poziva na stajalište sudske prakse izraženo u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-944/2007, Rev x-963/13 te odlukama županijskih sudova, slijedom čega je odbio zahtjev za utvrđenje nevaljanosti uknjižbe, za brisanje upisa i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora o darovanju.

 

U žalbi tuženici navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su proturječni sadržaju provedenih dokaza. Opširnim žalbenim navodima osporavaju utvrđeno činjenično stanje u pogledu posjeda predmetne nekretnine i zaključka prvostupanjskog suda da je provedenim dokazima utvrdio da je tužitelj bio u posjedu nekretnine od sklapanja ugovora o zamjeni, te opisuju da je ugovor o zamjeni od 19. srpnja 1999. fiktivni ugovor, da tuženik M. M. tužitelja nikad nije uveo u posjed predmetne nekretnine, da je tuženik M. M. sudjelovao kao stranka u postupku P-993/11 deset godina nakon što je protiv njega donesena presuda zbog izostanka i da tuženik D. M. nije imao saznanja o postupku koji je vodio njegov otac jer on osobno u postupku nije sudjelovao te je bio pomorac što ukazuje da je bio savjesni stjecatelj predmetne nekretnine. Zaključno smatraju da tužitelj nema pravo na utvrđenje ništavosti darovnog ugovora na temelju činjeničnog supstrata iz tužbe već bi eventualno imao pravo na pravnu zaštitu primjenom čl. 280. st. 1. ZOO-a, odnosno na pobijanje dužnikove pravne radnje na štetu vjerovnika, te zbog svega navedenog smatraju da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Tužitelj u žalbi kojom pobija odbijeni dio zahtjeva za utvrđenje nevaljanosti uknjižbe na temelju ugovora o darovanju, brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju navedenog ugovora i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja navodi da zahtjev nije utemeljio na čl. 129. st. 1. ZZK-a jer je točno da nikada nije bio upisan u zemljišnoj knjizi da mu stoga ne može biti povrijeđeno knjižno pravo da bi imao pravo ostvariti zaštitu tzv. brisovnom tužbom. Međutim, smatra da primjenom čl. 125. ZV-a koji propisuje višestruko ugovaranje otuđenja ima pravo zahtijevati brisanje upisa prava vlasništva tuženika D. M. i uknjižbu u svoju korist jer tuženik D. M. nije postupao u dobroj vjeri, obzirom je u trenutku sklapanja ugovora o darovanju sa ocem M. M. znao da je nekretnina već njemu valjano otuđena i predana u samostalni posjed, te kako se on uknjižio u zemljišnoj knjizi na temelju ništetnog darovnog ugovora i da se ne može pozivati niti na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 122. ZV-a iz razloga što nije postupao u dobroj vjeri te je znao da stvar ne pripada njegovom ocu, smatra da je odbijeni dio zahtjeva trebalo ocijeniti primjenom čl. 125. ZV-a koja ga ovlašćuje na zaštitu tzv. kvazibrisovnom tužbom.

 

Ispitivanjem presude u okviru žalbi stranaka i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje

da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je izreka presude razumljiva, te obrazloženje sadrži jasne i određene razloge u pogledu svih odlučnih činjenica za ocjenu (ne)osnovanosti zahtjeva koje su utvrđene provedenim dokazima i koje je sud valjano analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, te presuda nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost. Isto tako prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              Obzirom ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu da se u konkretnom slučaju radilo o darovanju bez prave predaje jer je tužitelj bio u posjedu nekretnine koja je predmetom darovanja između tuženika, kao i razloge zbog kojih tužitelj nije ovlašten zahtijevati utvrđenje nevaljanosti uknjižbe i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora o darovanju, te prihvaća i primjenu materijalnog prava to neće posebno obrazlagati razloge presude primjenom čl. 375. st. 5. ZPP-a, već se stranke upućuju na jasno i detaljno obrazloženje pobijane presude.

 

              Vezano uz žalbene navode tužitelja ovaj sud dodatno ukazuje da tužitelj nije postavio zahtjev sukladno čl. 125. st. 2. ZV-a na koji se poziva u žalbenim navodima i kojim je propisano pravo osobe kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed zahtijevati brisanje upisa vlasništva osobe koja nije postupala u dobroj vjeri i uknjižbu prava vlasništva u svoju korist uz dužnost dokazivanja da stjecatelj nije postupio u dobroj vjeri jer je u trenutku sklapanja pravnog posla s otuđivateljem znao da je nekretnina već drugome valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Tužitelj je zahtjevom zatražio utvrđenje nevaljanosti uknjižbe temeljem ugovora o darovanju od 15. studenog 2011., brisanje uknjižbe prava vlasništva temeljem tog ugovora i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe tog ugovora. To u konkretnom slučaju znači da tužitelj zahtijeva uspostavu prava vlasništva u korist tuženika M. M. u 4/16 dijela na predmetnoj nekretnini na kojem dijelu se D. M. uknjižio temeljem ugovora o darovanju i da zahtjevom nije zatražio uknjižbu prava vlasništva u svoju korist kako propisuje čl. 125. st. 2. ZV-a. Osim toga primjena instituta višestrukog otuđenja iste nekretnine dolazi u obzir kada postoje dva valjana pravna posla ili više njih, a u konkretnom slučaju ugovor o darovanju od 15. studenog 2011. nije valjani pravni posao. Uzgred se napominje da je u predmetu broj P-355/16 pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da je tužitelj ugovorom o zamjeni od 19. srpnja 1999. stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva, te je naloženo tuženiku D. M. trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini.

 

              Uzimajući u obzir uspjeh stranka prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

              Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio u cijelosti pobijanu presudu.

 

U Varaždinu 11. lipnja 2019.